NY Times v. Sullivan II: Imunitet od odgovornosti?

Pročitajte prvi dio feljtona o presudi New York Times v. Sullivan u kojoj smo pisali o tome kako je donesena ta presuda i zašto je od ključne važnosti za medijske slobode u SAD-u.


Novinar Guy Lawson je 2015. objavio knjigu Arms and the Dudes o stvarnim događajima u čijem središtu su dvojica mladih Amerikanaca koji su s Pentagonom sklopili vrlo vrijedan ugovor o nabavki naoružanja za rat u Afganistanu.

Godinu kasnije je redatelj Todd Phillips (The Hangover serijal) po toj knjizi napravio crnu komediju War Dogs (Jonah Hill i Myles Teller u glavnim ulogama) u kojem Diveroli i Packouz od albanske mafije nabavljaju kineska streljiva za Amerikance.

Guy Lawson u knjizi spominje i Skhelzena Berishu, sina bivšeg premijera Albanije i povezuje ga s koruptivnim radnjama i organiziranim kriminalom koji je Amerikancima jeftino osigurao streljivo skladišteno u Albaniji.

Berisha je Lawsona odlučio tužiti zbog klevete i nedavno je Vrhovni sud stao na stranu Lawsona potvrdivši stajališta nižih sudova koji su tužbu odbili citirajući upravo presedan postavljen 1964. u presudi New York Times v. Sullivan.

Berisha ne može od Lawsona tražiti naknadu štete jer ne može dokazati da je Lawson s namjerom (actual malice) iznosio netočne podatke. S obzirom na to da je Berisha javna osoba, Lawsonu je dozvoljeno iznositi neistine o njemu jer je sloboda govora važnija od reputacije javnih osoba

Kako smo već pisali, suci Thomas i Gorsuch nisu se složili s većinom i u izdvojenim su mišljenjima oštro napali presudu NY Times v. Sullivan, tvrdeći da je došlo vrijeme da je Vrhovni sud preispita.

Zahvaljujući tehnološkoj revoluciji danas svatko u [SAD-u] može objaviti bilo što i to odmah pustiti u javnost za cijeli svijet”, piše sudac Gorsuch i dodaje, “Teško je dovoljno naglasiti važnost ovih promjena. Mnoge novine i publikacije su propale. Slobodni news kanali su izgubili puno gledatelja. Vidjeli smo rast kabelskih kanala i online medijskih platformi koje ‘monetiziraju sve što donosi klikove’. Standard actual malice‘ se od visokog standarda pretvorio praktički u imunitet”, tvrdi Gorsuch navodeći da je primjerice 1980-ih u prosjeku bilo 27 tužbi godišnje za klevetu, a 2018. svega tri.

Kritičari presude NY Times v. Sullivan su jasni: niti su mediji što su nekad bili niti su medijska kultura i medijski pejsaž ono što su nekad bili.

Čini se da je izvještavanje bez istraživanja, provjere činjenica i uređivanja postala najbolja pravna taktika”, piše Gorsuch i zaključuje, “S obzirom na to kako se razvijao ovaj režim pod doktrinom ‘actual malice’, neznanje je zaista postalo blaženo.”

Čini se da je uredništvu pametnije ne provjeravati svoje izvore jer se onda mogu braniti da nisu znali kako je neka informacija neistinita. To im zatim omogućuje iznijeti obranu temeljenu na presedanu iz slučaja Sullivan. Kazna za loše uređivanje svakako je manja od naknade za štetu.

Predmet NY Times v. Sullivan natjerao je tužitelje da dokazuju namjeru medija, odnosno da dokažu da su znali da je određena tvrdnja neistinita i svejedno je objavili. To je značilo da traže uvid u dokumentaciju, korespondenciju i uređivački postupak određenih redakcija – vjerojatno nešto na što su urednici najmanje spremni pristati.

To je zakompliciralo i značajno poskupjelo dokazni postupak. Odvjetnici javnih osoba nisu morali dokazati samo da je tvrdnja netočna već i da je uredništvo znalo da je netočna.

U slučaju Herbert v. Lando Vrhovni sud SAD-a je zaključio da urednici ne mogu zabraniti uvid u način i postupke koji su doveli do uređivanja i objavljivanja određenog članka.

Sad više nakladnicima nije toliki problem bila moguća naknada štete zbog klevete, već mogući sudski troškovi koji bi se gomilali u slučaju tužbe od strane nekog dužnosnika ili javne osobe.


Sudac Thomas je najglasniji zalagatelj za izmjenu presedana postavljenog presudom NY Times v. Sullivan. U svom izdvojenom mišljenju navodi nekoliko lažnih vijesti koje su ozbiljno poremetile živote optuženih ili im uništile karijere, dok njima nije omogućena zaštita ili satisfakcija. Nedostatak povijesne osnove za ovu presudu razlog je sam po sebi da se preispita, navodi Thomas i zaključuje, “Bilo da se radi o javnoj ili privatnoj osobi – laži nanose stvarnu štetu.”

Oštre su ovo kritike dvojice sudaca koji bi možda mogli oko sebe i okupiti većinu potrebnu za rušenje NY Times v. Sullivan. Thomasu (od 1991.) i Gorsuchu (od 2017.) mogli bi se priključiti suci postavljeni za vrijeme administracije predsjednika Trumpa – Brett Kavanaugh i Amy Coney Barret pa bi za peti glas presudno bilo mišljenje chief justicea Johna Robertsa.

Ironično je kad promislimo kako je odluka NY Times v. Sullivan donesena upravo razbijajući pravnu doktrinu stare decisis (držati se odlučenog), a sada je baš ta doktrina njen najveći prijatelj.

Nekoliko riječi o SLAPP tužbama

SLAPP tužbe koje su proteklih godina privukle pozornost Europske komisije i šire europske javnosti, već desetljećima uspješno funkcioniraju u anglosaksonskom pravnom okruženju. Njihova funkcija je zastrašiti, zamrznuti i u konačnici cenzurirati medije, zviždače i ostale sudionike u javnom prostoru te ih prijetnjom tužbe ili samom tužbom zaustaviti da iznose činjenice i podatke štetne za određenu vlast, korporaciju ili istaknutog pojedinca.

Specifičnost koja je SLAPP tužbama omogućila djelotvornost na tom prostoru jest činjenica da je u SAD-u tuženik dužan pokriti svoje troškove suđenja uključujući i troškove svog odvjetnika – čak i kada presuda bude donesena u njegovu korist i tužbeni zahtjev odbijen. Omogućilo je to dobrostojećim pojedincima i kompanijama da prijetnjom tužbe i velikih troškova zamrznu nastojanja nekog medija da u javnost izađe s određenom, nepovoljnom informacijom.

2015. je primjerice uredništvo Mother Jones časopisa bilo dužno snositi troškove u visini od 650 tisuća dolara premda su pobijedili u sporu protiv milijardera Franka VanderSlota.

U SAD-u tako već godinama veliki zamah imaju pokreti protiv SLAPP tužbi kojima je cilj u zakonodavstvo saveznih država unijeti ograničenja koja sudovima omogućuju brzo odbacivanje tužbi za, primjerice, klevetu kada je u pitanju javna stvar ili javna osoba kao i obvezu da tužitelji u slučaju neuspjeha snose i svoje troškove kao i troškove suprotne strane.

Prijavi se i dobiješ mail svaki put kad objavimo priču

PRATITE NAS NA DRUŠTVENIM MREŽAMA

Zadnje Polje pokriva teme iz sporta, glazbe, filma, televizije, medija, a osobito one prostore gdje se ta polja međusobno presijecaju.

Naivno bi bilo zanemariti sociološke (kultura otkazivanja) i političke konotacije ove rasprave, s obzirom na to da trenutno kritike Sullivana većinom dolaze iz konzervativnih krugova, ali je pitanje kakvo bi bilo javno mnijenje u slučaju da se javna rasprava oko ove presude rasplamsa.

Dio medija i dio pravnih stručnjaka i dalje je uvjeren kako su koristi od presude NY Times v. Sullivan veće od negativnih nuspojava te kako slobodu govora treba štititi snažnije od prava na čast i ugled, osobito ako govorimo o dužnosnicima i javnim osoba koje bi trebali imati veći prag tolerancije.

S druge strane, činjenica je da se veliki dio američke javnosti žestoko okomio na medije, osobito korporativne te da su čvrstog uvjerenja kako NY Times v. Sullivan ne štiti ničije pravo govora već gotovo isključivo bogate vlasnike, bogate urednike i novinare plaćene da šire agendu ili propagandu.

James O’Keefe, kontroverzni aktivist i novinar blizak konzervativnim krugovima, odlučan je u nastojanju da pobijedi upravo New York Times kojeg je tužio za klevetu i smatra kako može dokazati da su ove novine namjerno blatile njegovo ime. Predmet je pred Vrhovnim sudom savezne države New York koji nije odmah odbacio tužbu već će se postupak provesti što je samo po sebi napredak u odnosu na dosadašnju praksu.

Dio javnosti smatra kako je nedopustivo da mediji mogu u javnost izlaziti s lažnim informacijama i za to ne biti kažnjeni. Dio javnosti jednostavno smatra da veliki, korporativni mediji više ne djeluju u interesu javnosti.

Zbog sve većeg broja javnih osoba u prostoru te sve većeg broja nezavisnih medijskih ličnosti, često su upravo korporacije te koji su u poziciji moći, kako financijski tako i operativno. Osim toga, rast populističkih političkih pokreta targetira upravo korporativne medije kao dio elite pa političke pojave u javnom prostoru nerijetko imaju veću potporu javnosti od medija.

U takvom okruženju tradicionalni mediji ne stoje dobro i mnogi ih više ne smatraju zaštitnicima demokracije.

Neozbiljno bi bilo bez prave analize i studije procijeniti koliku je ulogu u tome zapravo imala baš odluka NY Times v. Sullivan, ali je činjenica da – kada se želi ukazati na preveliku moć i premalu odgovornost kakvu imaju mediji u SAD-u – prstom se upire upravo u nju.