Pojam “balkanizacije” niti je nov niti je više toliko uvredljiv, koliko je normaliziran desetljećima uporabe istog u medijskim, akademskim i raznim neslužbenim krugovima i neformalnim prigodama.

Američki news portal Axios nedavno ga je upotrijebio i u kontekstu rastućeg trenda stavljanja sadržaja iza paywalla, odnosno poslovnog modela po kojem mediji naplaćuju pristup svom internetskom sadržaju.

U tekstu naslovljenom The age of the a la carte internet, novinari Neal Rothschild i Sara Fischer analiziraju trend podizanja paywalla i zaključuju kako isti dovodi do “balkanizacije kolektivnog načina korištenja medija”.

Pejorativan kakav jest, ovaj termin nerijetko je korišten u geopolitičkom i drugim kontekstima kao upozorenje, alarm i nagovještaj da bi mogla uslijediti tribalistička podjela uzrokovana rastućom netrpeljivošću i antagonizmom među postojećim klanovima.

Dakako, model pretplate na online sadržaj svoje korijene ne vuče s Balkana već iz SAD-a i teži okretanju prema čitatelju umjesto prema oglašivaču. Još 1996. je The Wall Street Journal uveo paywall na svoja digitalna izdanja. Kao takav, model nije nužno loš, ali kao i svaki drugi fenomen – tako i ovaj ima svoje negativne (da ne kažemo “balkanske”) posljedice.

Na Zadnjem Polju već godinama pišemo o rastućem trendu sklanjanja medijskog sadržaja iza naplatnog zida te rasta pretplatničkog modela financiranja medija.

Još u veljači 2018. smo na primjeru magazina Wired analizirali pretplatnički model kao budućnost medija.

Između ostalog, u studenom 2018. smo pisali o podizanju paywalla od strane medijske kuće New York Media (danas u sklopu Vox Media grupe).

U međuvremenu je model plati-pa-čitaj postao dominantan poslovni model u medijskom svijetu te su ga ove godine objeručke primijenili i vodeći hrvatski medijski igrači.

Axios u tekstu donosi istraživanja agencija Piano i Pew Research koje kažu da se tijekom pandemije udvostručio broj medija koji zahtijevaju pretplatu te da su novinske kuće prošle godine po prvi put većinu zarade zabilježile od pretplata ne od oglasa.

Povećao se broj ispitanika koji su spremni platiti za pet ili više streaming servisa s 9% na 16%, ali i dalje je ključan problem što će velika većina čitatelja ostati uskraćena za raznovrsnu ponudu vijesti i analiza te se ograničiti na vrlo mali broj izvora.

Ponuda je od švedskog stola prešla na a la carte model.

New York Times koji je među najuspješnijim, ranim primjerima plaćanja pretplate za pristup sadržaju, najavio je da će sada staviti i sve svoje newslettere iza paywalla.

Apple i Spotify su uveli sustav koji njihovim podcasterima omogućuje uvođenje modela s plaćanjem za najvjernije slušatelje. Američki NPR također planira uvesti premium podcast pakete.

Nakon predsjedničkih izbora u SAD-u i odlaska administracije Donalda Trumpa, New York Times je zabilježio značajno usporavanje rasta pretplatnika, a Washington Post značajan pad prometa i posjeta stranici.

I dok jedni vjeruju kako pretplatnički model dovodi do kvalitetnijeg i nezavisnijeg novinarstva, drugi smatraju kako će nas nastala fragmentacija dodatno polarizirati, zatvoriti u balončiće, potvrđivati našu pristranost i kreirati ideološki i klasni sukob među frakcijama koje niti žele niti mogu čuti drugu stranu.

Klasično novinarstvo i prenošenje vijesti nisu dovoljan motiv za pretplatu, već je potrebna i nešto određenija urednička politika, komentari i analize koji nerijetko čitatelju odgovaraju i koje ovaj onda nagrađuje pretplatom.

Plaćat ćemo samo onima koji potvrđuju naša stajališta i onda će oni pisati stajališta za koja ih mi plaćamo.

Ostaje vidjeti je li to ciničan zaključak kritičara paywalla ili realan ishod uvođenja pretplatničkih modela.

Kao što su prvo oglašivački model i ovisnost o korporacijama te kasnije model viralnog širenja vijesti putem društvenih mreža, donijeli sa sobom cijeli niz nezdravih i negativnih nuspojava, tako bi i pretplatnički model mogao rezultirati s podjelama i sve jačom polarizacijom javnosti.

Problem je, doduše vjerojatno samo nama, i taj što se puno stoljeće nakon popularizacije termina, balkanizacija nečega još uvijek koristi u negativnom kontekstu.

Ipak, ne treba nas vrijeđati pojam nego percepcija.

Balkanizacija medija ne bi mogla značiti uvođenje progresivnih, suvremenih modela upravljanja ili podizanje medijskih i novinarskih standarda. Balkanizacija bi u nekom drugom svijetu možda mogla značiti jačanje medijskih sloboda, bujanje zdravog i snažnog medijskog ekosustava. Ali ne i u ovom svijetu.

U ovom svijetu, balkanizacija medija znači fragmentaciju, znači polarizaciju i medijski tribalizam. Znači zatvaranje u vlastite medijske šatore i medijsko vračanje, zastrašivanje i zavaravanje.

Ne toliko istraživačko novinarstvo, koliko vještačko novinarstvo.

Znači senzacionalistički separatizam.

Znači odbijanje slušanja druge strane.

Znači dogmatski pristup novinarstvu.

Ne toliko cenzuru koliko autocenzuru.

Balkanizacija medija znači politički i svjetonazorski obojena uredništva. Politički i svjetonazorski obojeno čitateljstvo.

Znači ili klik-bejt ili just-hejt.

Zapravo, balkanizacija medija nažalost jako dobro opisuje… upravo balkanske medije.

Napokon ne zaostajemo za trendovima.