Što nam je donio hladni rat između Drakea i Kanye Westa?

Čak i hladni ratovi imaju svoje kolateralne žrtve.

Tako je vrlo cijenjeni i medijski povučeni MC André 3000 bio prisiljen reagirati javnom objavom nakon što je završio na neobjavljenoj pjesmi Kanye Westa Life of the party.

Naivni André je vjerovao kako će se njegov vers o pokojnoj mu majci lijepo uklopiti u album Donda, projekt konceptualno osmišljen kako bi Kanye odao počast svojoj istoimenoj majci.

Umjesto toga, predivan Andréov vers je završio na neobjavljenoj traci na kojoj se Kanye odlučio obrušiti na Drakea i to na način da pjesmu nije objavio Kanye već je istu u radijski eter pustio Drakeov kamp.

“Smatrao sam da bi bilo prigodno sudjelovati na tom albumu i referirati se na moju majku koja je preminula 2013”, objašnjavao je član Outkasta. “Traka na kojoj sam snimio svoj vers nije imala nikakav diss. Žao mi je što je objavljena na ovakav način i što, meni dva draga izvođača, na ovakav način komuniciraju“, zaključio je André 3000.

Life of the party je tako i najljepši i najtužniji moment u višegodišnjem obračunu dva glazbena teškaša čije je gravitacijsko polje usisalo gotovo kompletnu sjeverno-američku glazbenu industriju kada su, nakon višemjesečnih najava, svoje albume Donda i Certified Lover Boy objavili praktički u šest dana razmaka.

Diss trake su emblematične za hip hop. Proizlaze nekad iz jala, antagonizma ili iz stvarne averzije prema drugom MC-u, a često i iz pragmatičnih, promotivnih i marketinških potreba. Ipak, nisu ograničene samo na hip hop već smo ih znali pronalaziti i u drugim žanrovima.

Drake će tako svoj album otvoriti s trakom Champagne Poetry u koju je jasno i glasno interpolirana pjesma Beatlesa Michelle, što nas je podsjetilo na jedan drugi teškaški obračun prije kakvih pola stoljeća.

Tada su se tijekom raspada kultnih Beatlesa, John Lennon i Paul McCartney i sami častili komplimentima i pjesmama posvećenima jedno drugom.

Zakuhalo je u prosincu 1970. nakon oštrog intervjua koji je Lennon dao časopisu Rolling Stone dok se McCartney rugao Lennonu plativši oglase u kojima su Lennon i Yoko Ono prikazivani kao klauni.

McCartney je na svom solo albumu Ram 1971. u tekstu za pjesmu Too Many People, između ostalog, napisao i “you took your lucky break and broke it in two” referirajući se na vezu s Yoko Ono te “Too many people preaching practices” aludirajući na Lennonove izjave u medijima.

John Lennon je odgovorio s pjesmom How Do You Sleep? s albuma Imagine.

“The only thing you done was yesterday and since you’ve gone you’re just another day”, napisao je Lennon spomenuvši Paulove pjesme Yesterday i Another Day.

Paul McCartney će se kasnije prisjetiti, “Čitao sam intervju s Yoko koja je, razumljivo, podupirala Johna što mi je jasno, ali u intervjuu kaže kako Paul nije činio ništa osim što bi bukirao studio. Pomislio sam, joj ne… Onda čujem pjesmu How do you sleep? gdje John kaže da sam skladao samo Yesterday. Nije bilo tako. Znam da je u to vrijeme puno ljudi utjecalo na Johna i jasno mi je da su me htjeli zakucati, ali svejedno me to povrijedilo”.

Časopis Time je interni obračun Beatlesa nazvao Beatledämmerung, referirajući se na Wagnerovu operu Götterdämmerung (Sumrak bogova) u kojoj rat nordijskih mitoloških bića završava nasilno, ali i dovodi do preporoda svijeta.

Izgleda da izdaja i ljubomora ne zaobilaze ni božanski svijet.

Valhala u plamenu, slika Maxa Brücknera korištena u Wagnerovoj operi “Sumrak bogova”

Analizirajući Lennonove intervjue za Rolling Stone, članak u Timeu daje komentar na raspad Beatlesa i poentira kako Lennon dokazuje da “umjetnike, baš kao i političare, treba suditi prema njihovim djelima, a ne prema onome što kažu u javnosti.”

Daleko od toga da su sukobi Lennona i McCartneyja ili Drakea i Kanyea jednako dramatični kao oni Wagnerovi u “Sumraku bogova”, ali kao i u posljednjoj drami iz ciklusa Prsten Nibelunga, tako i ovdje ima izdaje, zakulisnih igara, noževa u leđa i visokih uloga.

Ipak, ulozi i za Drakea i za Kanye Westa su dovoljno visoki da ni jedan ni drugi neće ići all in pa je u ovom hladnom ratu teško očekivati konačni obračun koji bi jednog od ove dvojice lišio života na samom vrhu glazbene i estradne industrije.

Kao i svaki hladni rat, tako i ovaj zapravo najviše polarizira i zahlađuje odnose među običnim pukom, u ovom slučaju među fan bazama koje prosipaju drvlje i kamenje jedna po drugoj dok fanovi obojice izvođača pokušavaju primiriti strasti i pomiriti zaraćene strane.

U slučaju šoubiznisa, polarizacija u pravilu donosi bogate plodove.

Drake je vatru držao upaljenom gostujući na pjesmama kao što je Betrayal Trippie Redda na kojoj je slao subliminalne poruke Westu i Pushi, dok je Kayne objavljivao i brisao postove internih grupnih razgovora, slike Joaquinovog Jokera i adrese Drakeove palače kraj Toronta.

Poput Georga Ungera, Drake i Kanye su svoje uloge odigrali perfektno.

Ovo je u osnovi hladni rat velikih sila bez namjere da se koristi nuklearna opcija.

U konačnici je rezultat novi Drakeov rekord po broju preslušavanja na Spotifyju te Kanyeovo izjednačavanje Eminemovog rekorda po broju uzastopnih albuma koji su debitirali na prvom mjestu ljestvica.

U konačnici je rezultat apsolutna komercijalna i kulturna dominacija ove dvojice ikona.

O brojkama, dakle, nema potrebe raspravljati dok je o umjetničkim i glazbenim ukusima raspravljati besmisleno.

Donda i CLB su dokazali da se ovdje radi o prvorazrednim zabavljačima. Neovisno što mislili o njihovoj glazbi radi se i o nedvojbeno najutjecajnijim glazbenicima svog vremena i s tim u vidu je čak i cinično odbacivati oba projekta kao nedorasla, nezrela i glazbeno neoriginalna jer u ovom trenutku je njihov utjecaj toliki da je važnije tko je izbacio nego što je izbacio.

Tvoj potez!

Prijavi se i primi mail svaki put kad objavimo priču

U ovom trenutku su i West i Drake prije svega medijske ličnosti i kulturni fenomeni pa tek onda umjetnici. Iako su obojica svoje albume mogli iskoristiti za hrabri, umjetnički zaokret, artistički rizik koji bi na scenu možda donio nešto novo – u ovoj fazi njihovog stvaralaštva to je bilo nerealno očekivati.

U ovoj fazi njihovog stvaralaštva, veću reakciju proizvode njihove javne persone nego što je proizvodi njihova glazba.

Ako su celebrity u mnogočemu zauzeli poziciju demigoda, razumljivo je da svijet s velikim interesom prati njihova kretanja, broji njihove greške i njihove mane te im tako samo osigurava status koji već imaju i rezervira mjesto s lijepim pogledom u Valhali.

Drake i Kayne West nemaju obvezu stvarati glazbu koja bi se smatrala visokom umjetnošću. Svoj kulturni i glazbeni doprinos su dali i u 2021. još jednom potvrdili svoj utjecaj.

Problem je što popularna kultura na Zapadu ne nagrađuje toliko pokušaj stvaranja novog i originalnog, koliko nagrađuje brojke, trending, publicitet koji donose poluskandali, stadionske slušaonice, instagram citati i izbacivanje već provjerenog, pitkog tik tok proizvoda.

U svom tekstu o psihološkim motivacijama Wagnerovog Sumraka bogova, Robert A. Hall Jr. piše kako je kompletan ciklus Prstena zapravo alegorija o teškoćama koje jedan čovjek pronalazi na putu uspostavljanja kontrole nad drugim ljudima.

Industrija zabave tu kontrolu uspostavlja na način da ugrabi pažnju publike i njome trguje. Da stvara derivativna umjesto originalnih djela.

Hall Jr. piše kako je moderna zapadna kultura u tolikoj mjeri i toliko duboko zarobljena pohlepom i sebičnošću da nam je potrebna jedna tako široka i tako detaljna analiza te kulture kakva je 20-satna Wagnerova tetralogija da bismo to shvatili.

Moć, odnosno kontrola čovjeka nad čovjekom, neizbježno vodi k neetičnom postupanju i samouništenju, zaključuje lingvist Robert A. Hall Jr.

Ako umjetnost i jest dozvolila da je proguta industrija šoubiznisa i da poput Wagnerovog Siegfrieda zaboravi na ono najvažnije, onda to svakako nije krivica izvođača poput Drakea i Kanyea niti će oni biti ti koji će snositi posljedice kada Valhala bude gorjela.