Uvodna špica za HBO-evu perjanicu Succession (Nasljeđe) se jednostavno ne preskače.

Iako je danas rijetkost da se dugačke uvodne špice pregledavaju i preslušavaju u cijelosti, skladba Nicholasa Britella i montaža starih kućnih videa iz privatnog arhiva bogate obitelji Roy, savršen su uvod u izvrnutu realnost i kaotičnu svakodnevicu protagonista ove američke TV serije.

Britell, koji je uglazbio filmove Moonlight i If Beale Streat Could Talk, tražio je izmještenu, disonantnu i donekle slomljenu melodiju koja bi što vjernije gledatelje uvukla u luksuzni, ali i mračni svijet dinastije Roy. Kombinacija klavira i hip hop drumova, postala je središnji glazbeni komad, remiksiran i parodiran, jednako popularan kao i sama serija te kao skrojen da bude zvučna kulisa koja prati gotovo voajerski prikaz života bogatih i slavnih.

Succession, čija je druga sezona snimana i na lokacijama u Hrvatskoj, kreće sa svojom trećom sezonom nakon dvije godine izbivanja, s ulogom prve zvijezde HBO-evog kataloga i s vrlo visokim očekivanjima publike i kritike.

Može li serija autora Jessea Armstronga zadržati visoke standarde koji su je promaknuli u jednu od najcjenjenijih serijala trenutno?

Sjetimo li se lipnja 2018. prisjetit ćemo se i mlakih kritika koje su dočekale seriju čijih je prvih nekoliko epizoda odviše sporo uvlačilo gledatelje u priču nakrcanu nesimpatičnim bogatašima pa su izronile sumnje i pitanja može li se jedna cjelosatna drama uopće nametnuti u suludom tempu suvremene hiperprodukcije.

Uspjeh Successiona bio je ključan i za HBO i njegov poslovni i programski habitus kojim su željeli zadržati status televizije zadužene za najelitniji format na televiziji i tzv. finu, visoku TV dramu.

“Dok sam čitao o ovim bogatim obiteljima, shvatio sam da kad imaš takvu kombinaciju novca, moći i odnosa unutar same obitelji, stvari se toliko zakompliciraju da sebi možeš opravdati poteze koji su poprilično nezdravi ili ih ni ne trebaš opravdavati jer postanu dio tebe”, izjavio je nedavno kreator serije Jesse Armstrong za The New Yorker.

Armstrong je kao showrunner kroz uravnoteženu kombinaciju satire, crnog humora i nefiltriranog uvida u najintimnije trenutke ultrabogatih Royjeva, kao i kroz izvrsnu kinematografiju, uspio dočarati inače nedodirljiv svijet najmoćnijih u vremenu kada rastu klasne podjele, jačaju rasprave i jaz između najbogatijih i najsiromašnijih se povećava.

Nelaskav je to prikaz karakternih mana osoba na najvišim pozicijama u društvu. Inicijalne usporedbe obitelji Roy s obitelji Murdoch su bile neizbježne (Armstrong je inicijalno i planirao film baš o Murdochovima), ali su scenaristi kroz 20 epizoda uspjeli stvoriti dovoljno živopisne i kompleksne likove koji su onda sami po sebi postali ikone popularne kulture.

Prikaz dinastije Roy često koketira s parodijom i karikaturom, ali ipak uspijeva hodati po toj finoj liniji satiričnog opisa svijeta bogatih i oštrog kulturno-društvenog komentara.

I dok se nižu vrlo pozitivni osvrti kritičara koji su unaprijed pregledali jedan dio treće sezone, upravo je to zadržavanje ravnoteže između prvorazredne TV drame i jeftine satire, ključan za uspjeh i status Successiona.

Građanski rat unutar frakcija obitelji koja upravlja golemim medijskim carstvom te borba za moć i preživljavanje, centralne su teme Successiona koji se ne libi prikazati svoje privilegirane protagoniste kao iskompleksirane, egocentrične, paranoične, razmažene i, zapravo, vrlo često nedorasle pozicijama na kojima se nalaze.

Poput nekoć narodnih priča i predaja o kvarnim i ljubomornim bogovima, tako se i danas hranimo i tješimo pričama o elitama koje nisu ništa bolje od običnih smrtnika, ali imaju moć i novac koji oko njih stvaraju privid nedodirljivosti. Većina je uvjerena da bi oni bili drugačiji kada bi dobili tu priliku.

Uostalom, nema tog problema kojeg jedan dobar NDA ne može riješiti.

Opsjednutost puka elitama nije novost baš kao ni dekonstrukcija tih najprivilegiranijih kroz umjetnost. Nije rijetkost da se Armstrongov prikaz dinastije Roy naziva “šekspirijanskim”. Disfunkcionalne dinastije su već tisućljećima fiksacija dramskih pisaca i romanopisaca. Ranjivost i autodestrukcija kojima su prepuni likovi iz Successiona i brojnih drugih djela slične tematike, pruža utješnu zraku nade da bi se te iste elite u konačnici mogle same uništiti.

To se i dogodi, ali zamijene ih nove.

Succession ne bježi od mučnih, voajerskih scena u kojima članovi obitelji Roy bivaju izloženi ili izlože one bliske sebi, sramoćenju i degradaciji, često s ritualističkim ciljem zarađivanja prava prolaza ili potvrđivanja poslušnosti poput kultne scene s glumljenjem divljih svinja ili telefonskog seksa između Romana i Gerri. Samodostatnost i geocentričnost likova prikazana je kroz morbidan humor i gotovo nadrealan, nekad i dadaistički ishod situacija.

“Peku me oči, ali ne mogu prestat gledat”, komentar je Tabithe za vrijeme rap nastupa Kendalla Logana kojim je želio odati počast životu i djelu njegovog oca Logana.

Takav osjećaj je vrlo česta reakcija dok gledate Succession.

Dekadencija je ponekad predgrađe revolucije, a ponekad tek životni stil.

“Čitao sam kako je Staljin nekoć organizirao večere na kojima bi opijao svoje suradnike, ali on ne bi pio pa bi onda pričao o raznim metodama kojima bi ih mučio ili ubijao“, komentirao je Armstrong referirajući se na karakter centralne figure serije, Logana Royja.

Raskošne lokacije, svečane večere, visoka moda i još viši ulozi neprestani su motiv u Successionu koja je prošle godine pokupila i sedam Emmyja. Brojnim pratiteljima nije promaknulo ni to da je seriju o američkim bogatašima kreirao Britanac koji je oko sebe okupio i brojne britanske scenariste.

“Imamo ljude zadužene da ispravljaju naše greške. Kada smo likove obukli u kapute, rekli su nam da oni ne nose kapute. Isprate ih do auta pred kućom pa do aviona i onda do poslovne zgrade. Njihove cipele gotovo ni ne dotaknu tlo”, komentirala je za The Guardian scenaristica Georgia Prichett.

Izvrnute dijaloge prati jednako neuobičajen rad kamera koje soliraju, improviziraju, naglo zumiraju i love reakcije glumaca koji nisu u prvom planu te reagiraju u realnom vremenu tijekom dijaloških razmjena ili prizora s više glumaca. Takva odluka nije kod svih prihvaćena s odobravanjem, ali je omogućila montažerima i redateljima jedan intimniji, spontaniji i na trenutke dokumentaristički prikaz obiteljskih scena.

Neopterećenost i nedostatak očekivanja s kojima su autor i scenaristi ušli u snimanje Successiona, pružilo im je širok manevarski prostor, mogućnost riskiranja i improvizacije te jednako široku lepezu likova koji istovremeno uspijevaju biti i simpatični i gotovo negledljivo okrutni.

U treću sezonu Armstrong i društvo ulaze s puno većim teretom na leđima.

Imaju ulogu najiščekivanije i najpopularnije HBO-eve serije. Imaju u rukama vrući tematski krumpir te, donekle, i obvezu da osim satiričnog prikaza jedne ludo bogate (lude i bogate) obitelji, kroz Succession provuku i svojevrsni društveni komentar jer će velik dio publike, osim zabave, tražiti i neko dublje značenje i širi sociološki kontekst.

Očekivat će smijeh i nove verbalne doskočice, ali i da se serija suvislo i artikulirano uhvati u koštac s trenutnim zeitgeistom. To nije lagan posao.

“Kada čujem glazbenu temu za Succession, obuzme me osjećaj drame, ali i nekakav monumentalni osjećaj. Kao da smo na samoj ivici nekog velikog događaja”, opisao je svoju skladbu Nicholas Brittel.

“To je kombinacija apsurda i ozbiljnosti koja je odraz dualnosti same serije”, zaključuje njujorški skladatelj.