Say it ain’t so, Joe: Skandal koji je bejzbolu oduzeo nevinost

Američka bejzbol momčad Houston Astros posljednjih je godina jedno od najomraženijih sportskih kolektiva nakon što je razotkriveno da su 2017. osvojili MLB naslov uz pomoć sheme putem koje su krali protivničke signale i tako stečenu prednost iskoristili za osvajanje trofeja.

Ove godine Houston Astrosi su se vratili na najveću pozornicu i u World Seriesu se protiv Atlanta Bravesa bore za novi naslov. Na gostovanjima su dočekivani uz salve zvižduka i uvreda, a na igrače su se bacale i kante za smeće (igrači su koristili takve kante za dojavu ukradenih znakova). Skandal s Astrosima je bio još jedan udarac igri bejzbola, ali i 117 godina staroj profesionalnoj ligi prošaranoj aferama raznih vrsta.

Jedna afera koja se možda i najdublje urezala u identitet lige jest ona iz 1919. godine s igračima Chicago White Soxa umiješanima u kladioničarsku matricu po kojoj su igrači White Soxa u zamjenu za namjerno gubljenje dobili novčanu nagradu od kladioničarske mafije.

“Say it ain’t so, Joe! Say it ain’t so!”, navodni je i nikad potvrđeni usklik razočaranog dječaka pred sudnicom. Uputio ga je igraču Joeu Jacksonu poznatom i kao Shoeless Joe i kao takav je opisan u jednim dnevnim novinama. Iako je Jackson opovrgnuo tu melodramatičnu scenu, ona se ugravirala u kolektivnu svijest i ušla u arhivu sportske i popularne kulture.

Okolnosti vezane uz sam skandal nikada nisu u potpunosti razjašnjene. Nestajali su dokumenti, mijenjani iskazi, razvijale teorije i hipoteze, a osmorki White Soxa nikada više nije dozvoljen nastup u MLB-u.

Igrač Charles Gandil poznat i kao Chick Gandil, prema službenoj je verziji začetnik ideje po kojoj bi igrači u dogovoru s kladioničarima namjerno izgubili finalnu seriju protiv Cincinnati Redsa. Igralo se na pet pobjeda i Redsi su na kraju slavili s konačnih 5-3 u seriji tijekom koje su već bile krenule ćakule o namještanju.

Izvrsni pitcher White Soxa Eddie Cicotte se pobrinuo da njegova momčad izgubi prvu utakmicu. Favorizirani White Soxi poraženi su i u drugoj, dok je u trećoj ljevak Dickey Kerr nakratko zakomplicirao stvari osiguravši svojoj momčadi pobjedu kod kuće u Chicagu. Uslijedilo je natezanje igrača s kladioničarima i u konačnici su Cincinnati Redsi ipak stigli do naslova.

Gandil je navodno za namještanje utržio tadašnjih 35 tisuća dolara, ostali igrači koji su sudjelovali po 5 tisuća, spominjao se i nagradni fond od ukupnih 180 tisuća dolara, ali točni iznosi kao ni uloge pojedinih igrača u namještaljci – nisu ni do danas u potpunosti poznati.


Tijekom sezone 1920. pokrenuta je istraga i igrači su svjedočili pred osnovanim istražnim povjerenstvom te su podignute optužnice protiv osmorice igrača i ostalih pojedinaca uključenih u prevaru.

Suđenje je održano u ljeto 1921. i svi su igrači oslobođeni optužbi od strane porote. Unatoč tome, novi povjerenik lige i bivši sudac Kenesaw Mountain Landis zabranio je oslobođenoj osmorici nastupe u MLB-u.

Prema knjizi Eliota Asinofa Eight Men Out, uoči početka suđenja iz kabineta tužiteljstva su nestale potpisane izjave i priznanja Jacksona i Cicottea. Neki kroničari poput Billa Lamba smatraju da su se izgubili samo transkripti njihovih izjava i da to nije imalo značajniji utjecaj na tijek suđenja. Tužiteljstvo se u velikoj mjeri oslanjalo na svjedočenje bivšeg igrača Sleepy Bill Burnsa kojeg su tražili dva tjedna i pronašli ga kako lovi ribu uz Rio Grande. Burn je prihvatio svjedočiti u zamjenu za imunitet.

Nacionalni skandal je privukao ogromnu pozornost medija i javnosti. Finale 1919. je trebalo biti prvi značajni sportski događaj na američkom tlu po završetku krvavog Prvog svjetskog rata. Bejzbol, kojem se tepalo da je “America’s favorite pastime”, doživio je ozbiljan udarac i njegova povezanost s kladioničarskim krugovima, koja je ionako već bila javna tajna — s osmorkom koju su pogrdno nazvali Black Soxima — sada je dobila i svoje lice i naličje.

Predvodnik kladioničarske mafije koja je organizirala shemu bio je Arnold Rothstein koji je uz pomoć posrednika i prijatelja, boksača Abea Attella dogovarao detalje akcije. Rothsteina optužnica nije ni zahvatila, dok je Attell oslobođen kao i ostali. Ulogu u namještanju imalo je i kladioničarsko društvance iz grada Des Moines u saveznoj državi Iowi, odakle su podrijetlom bila tri igrača White Soxa.

Branitelj igrača je Rothsteina doveo i pred istražno povjerenstvo u Chicagu. “Došao sam se ovdje očistiti optužba. Sve je počelo kad su Attell i još neki sitni kladioničari odlučili namjestiti finale i zaraditi velike novce. Svi znaju da su pitali i mene da se uključim i moji prijatelji znaju da sam to jasno odbio. Attell je koristio moje ime ne bi li privukao druge”, uvjerljiv je bio Rothstein koji je kasnije zaradio dobre novce za vrijeme prohibicije, a smatra se da je on inspirirao lik i Meyera Wolfsheima u Velikom Gatsbyju Scotta Fitzgeralda.

I dalje ostaje nerazjašnjeno tko je prišao kome s idejom za namještanje – kladioničari igračima ili obrnuto.

Ostaje nerazjašnjena i anegdota uoči odlučujuće, osme utakmice prema kojoj je Rothstein navodno poslao svog čovjeka da zaprijeti igraču White Soxa i pošalje mu poruku da mafija misli ozbiljno. Prekasno je za povlačenje.

John Thorn iz The New York Timesa će sto godina nakon skandala pisati o tome kako su američki mediji tada iskoristili Black Soxe ne bi li napali židovsku i imigrantsku zajednicu u SAD-u, optuživši ih da svojim koruptivnim idejama kvare bejzbol.

Dvojbena je i uloga tadašnjeg vlasnika Charlesa Comiskeyja kojeg se optuživalo da je igrače potplaćivao, držao ih u slabim materijalnim uvjetima, loše se odnosio prema njima te odbijao ispuniti dana obećanja. Neki kroničari smatraju kako je odnos vlasnika Comiskeyja prema igračima bio glavni okidač za namještanje, dok drugi tvrde kako su igrači bili plaćeni iznad prosjeka te su samo željeli zaraditi dodatan novac.


Skandal s Black Soxima nije bio izolirani incident. Početkom 20-og stoljeća je desetak igrača suspendirano zbog sličnih povreda. Osobito je poznat slučaj igrača Hala Chasea koji je osobno namještao utakmice svojih ekipa. Povjesničari Harold i Dorothy Seymour tvrdili su da su “temelji za skandal iz finala 1919. godine, kao i za većinu ključnih povijesnih događaja, bili dugo pripremani. Skandal je bio kulminacija korupcije i pokušaja korupcije koji su se protezali i dvadeset godina unatrag”.

Ipak, ni jedan skandal s namještanjem utakmica nije do tada privukao toliku pozornost kao ovaj plan White Soxa. Postojale su indikacije i da je vlasnik Comiskey znao za namještaljku već nakon prve utakmice, ali je odlučio šutjeti u nadi da javnost neće saznati.

Prije nego što je skandal isplivao u javnost tijekom 1920. godine, liga i vlasnici su se oglušili na tekstove novinara Hugha Fullertona koji je pisao o svojim saznanjima i nastojao ih objaviti u novinama.

“Ubojice. Udružili su se ne bi li ubili bejzbol, naš najveći sport”, oštar je bio javni tužitelj Prindville.

Sudac Friend se obratio poroti s uputom da dokazi moraju pokazati ne samo da su se igrači urotili kako bi namjerno izgubili finale, već i da su tim udruživanjem imali namjeru prevariti javnost i druge žrtve kaznenog djela među kojima je bila i sama franšiza i njen vlasnik Comiskey.

Poroti je trebalo svega dva sata i 47 minuta da donesu oslobađajuću odluku.

Chicago Tribune je tom prilikom pisao o svečanoj atmosferi i slavlju koje je uslijedilo, uključujući i članove porote koji su podigli Jacksona i druge igrače na svoja ramena i nosili ih kroz sudnicu te snimili zajedničku fotografiju pa otišli na zajednički ručak.

Chicago Tribune je objavio i karikaturu u kojoj bejzbol, do tada smatran “čistim i poštenim” sada ulazi u klub prljavih poslova gdje ga dočekuju politika, visoke financije, boks i utrke konja.

Iako oslobođeni od pravosudnih tijela, osmorku je dočekao žestok i brz odgovor povjerenika Landisa koji im je zabranio daljnje nastupanje u ligi.

Prekinuta je tako karijera senzacionalnog Joea Jacksona, navodno nepismenog farmera, koji je bio na putu postati jedan od najznačajnijih igrača svoje generacije.

O skandalu s White Soxima 1988. snimljen je film Eight Men Out.