Taj put nudi više: Zapečaćeno vrijeme Andreja Tarkovskog

Ovo je jedino mjesto gdje možeš doći kada ostaneš bez nade”, reći će protagonist u filmu Stalker za napuštenu i zagonetnu Zonu.

Andreju Tarkovskom to mjesto je bio film.

Jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih redatelja 20. stoljeća, objavio je pred svoju preranu smrt 1986. godine, filmsku autobiografiju Zapečaćeno vrijeme koju smo napokon dobili priliku pročitati na hrvatskom jeziku u prijevodu Kristijana Poklečkog i u nakladi Edicija Božičević.

“Šteta što Vaši filmovi rijetko izlaze“, požalit će mu se u pismu jedan gledatelj. “Priznajem da mi je i samom žao…“, odgovorit će kroz knjigu Tarkovski, sovjetski redatelj zaslužan za sedam transcendentalnih filmskih ostvarenja. U Zapečaćenom vremenu dobili smo jedinstven uvid u misao čovjeka čiji su filmovi privlačili pozornost i festivalske publike i kritike, ali čija interpretacija nikada nije uspjela sveobuhvatno prodrijeti do same biti njegovih djela.

Sin proslavljenog pjesnika Arsenija Tarkovskog unio je slikarstvo, poeziju i alegoriju u svijet filma na način na koji to nije učinio nitko prije njega. Tarkovski je omiljeni redatelj vašeg omiljenog redatelja. Njegovi filmovi nisu normirani niti žanrovski omeđeni. Kako će reći i sam, najveći redatelji su žanr sam po sebi.

Zapečaćeno vrijeme je, u odnosu na njegove filmove, puno direktniji, jasniji i sistematičniji izraz. Podijeljena u devet poglavlja, ova knjiga govori o funkciji i ulozi umjetnosti, o slici i filmu iz redateljske pozicije, o odnosu redatelja i publike i o odgovornosti umjetnika.

Pisana u razdoblju od 1970. do 1986. godine i na potezu između Moskve, San Gregorija i Pariza gdje je Tarkovski boravio nakon napuštanja Sovjetskog saveza i gdje je, u konačnici, i umro – Zapečaćeno vrijeme ima jedinstven, kultni status među filmskim entuzijastima. Suviše je tankoćutna da bi bila manifest, odviše osobna da bi bila traktat. Zapečaćeno vrijeme je ljubavno pismo filmu.

Ljubiteljima Tarkovskog će ovi zapisi poslužiti kao vodič kroz njegov surov i sumoran svemir. Nešto poput Aleksandra Kaidanovskog koji je utjelovio Vodiča u Stalkeru. Tarkovski će pojasniti zašto u filmu više cijeni poeziju od logike i zašto književni naturalizam s kojim su ga toliko često povezivali, nije isto što i naturalistički stil u filmu. Objasnit će i zašto redatelj ne treba gledatelja voditi za ruku do laganog zaključka.

Tarkovski je svjestan da film još uvijek traži svoj jezik i da će s razvojem filma doći do njegovog udaljavanja i od književnosti i drugih oblika umjetnosti. U Zapečaćenom vremenu Tarkovski će ponuditi jasnu kritiku utjecaja potrošačke i konzumerističke kulture na film. Redatelj ne smije biti u ulozi zabavljača niti dopustiti da mu posao diktira ukus široke publike.

Nakon što je diplomirao filmsku režiju na Državnom filmskom institutu u Moskvi, Tarkovski je svoju redateljsku inicijaciju proživio režiravši 1962. godine prvijenac Ivanovo djetinjstvo. Već kroz taj film Tarkovski daje naslutiti da se ne radi o klasičnom redatelju moskovske škole već da će tradicionalan stil izlomiti uvodeći “poetske veze”, logiku snova, sjećanja i simbolike.

Briljantna kompozicija kadra ostat će zaštitni znak Tarkovskog. Njegovi kadrovi su umjetničke slike same po sebi. Ne čudi, stoga, ni zanimljiva komparacija radova slikara Rafaela i Carpaccia koju donosi u knjizi.

Njegovi prepoznatljivi, dugački kadrovi dobit će svoju dubinu nakon čitanja poglavlja u kojem razrađuje temu vremena i ritma u filmu. To je centralni dio, nukleus njegove redateljske filozofije u kojoj prednost daje promatranju i vremenu unutar kadra kroz koji pečati vrijeme, umjesto montaži kojoj Tarkovski ne pridaje vrijednost i značenje koliko to čine neke druge škole mišljenja. Mizanscene ostaju njegovo primarno sredstvo izražavanja.

“Duboko sam uvjeren da je upravo ritam glavni formativni element kinematografije”, poentirat će redatelj Zrcala i Žrtve. Ono što je riječ za književnost, to je ritam za film.

Filmovi Tarkovskog su nekad vrlo blatnjave, nekad vrlo ezoterične potrage za vjerom, nadom i dostojanstvom. Raščlaniti ih ili ih pokušati dekonstruirati bila bi hereza. Poželite li preskočiti njegove mukotrpne kadrove, shvatit će te da vam bez te muke i trpnje ne ostaje ništa drugo. U njima je ljepota. Život i njegovi elementi vode, vatre, zemlje.

Njegovo poznavanje filma, dakako, ne začuđuje pa su tu zanimljivi osvrti na radove Ingmara Bergmana i Luisa Buñuela kao i rasprave o teoretskoj školi vrlo utjecajnog Sergeja Ejzenštejna, ali Tarkovski oduševljava poznavanjem povijesti umjetnosti i filozofije umjetnosti. Reference kojima je obogaćivao svoje filmove, ovdje ističe iskreno i neposredno. Umjetnost je žudnja za idealom i jedna od najvažnijih ljudskih aktivnosti. “Umjetnost je metajezik pomoću kojeg se ljudi nastoje međusobno povezati”, pisat će Tarkovski.

Pišući o Stalkeru, filmu i čovjeku koji je izopćen iz društva i jedino što mu preostaje je posao vodiča po zloglasnoj, strogo čuvanoj i vrlo opasnoj Zoni, Tarkovski će se prisjetiti koliko su likovi Pisca i Profesora bili iznenađeni dolaskom Stalkerove žene u zalogajnicu. Bilo im je zagonetno i neobjašnjivo što ga žena nastavlja nesebično voljeti i nakon svih nedaća koje je s njim proživjela. Tarkovski tu ljubav naziva “posljednjim čudom koje se može suprotstaviti nevjeri, cinizmu i ispraznosti koji prodiru u moderni svijet”.

Za film će ovaj redatelj reći kako su poetičnost i nelogičnost zapravo njegove prednosti. Nepravedno je, kaže, što se kinematografija tako rijetko vraća tim mogućnostima. Taj put, piše Tarkovski, nudi više.