Što su nam europski filmaši i filmašice donijeli tijekom 2021. godine?
Jasmila Žbanić je s Quo vadis, Aida odnijela prestižnu nagradu za najbolji film u sklopu European Film Awards. Murina Antonete Alamat Kusijanović je redateljici donio nagradu za najbolji debitantski film na festivalu u Cannesu. Francuska redateljica Audrey Diwan je s festivala u Veneciji kući odnijela zlatnog lavića za svoju dramu L’événement (eng. Happening). Austrijski film Sebastiana Meisea, Konačna sloboda, odnio je nagradu Zagreb Film Festivala za najbolji dugometražni film.
Ovdje ćemo se osvrnuti na tri europska filma koja su privukla pozornost tijekom protekle godine.
Najgora osoba na svijetu
Izvorni naslov: Verdens verste menneske
Redatelj: Joachim Trier
Najgora osoba na svijetu (eng. The Worst Person in the World) je mogla biti romantična komedija, ali ju je režirao Joachim Trier. Ovaj norveški film tako je gorko-slatka komedija, rom-com s trierovskim začinima kojima ovaj cijenjeni redatelj zaokružuje trilogiju koju je otvorio s filmovima Repriza (2006.) i Oslo, 31. Kolovoza (2011.).
Uz grad Oslo kojem se Trier redovito vraća, izvrsnu glumačku postavu predvodi lijepa Renata Reinsve koja je za ulogu protagonistice Julie na festivalu u Cannesu pokupila nagradu za najbolju glumicu. Julie je skoro pa tridesetogodišnjakinja koja proživljava profesionalnu i identitesku krizu zbog koje pati i njena veza sa starijim Akselom i koju dodatno zakomplicira večer koju Julie provodi s Eivindonom.
Trier zajedno sa svojim stalnim partnerom u zločinu i dugogodišnjim prijateljem, scenaristom Eskilom Vogtom (nedavno izbacio i svoj redateljski prvijenac De uskyldige, eng. The Innocents), ocrtava psihološki profil protagonistice kroz prolog, 12 poglavlja i epilog, progovara o njenim unutarnjim nesigurnostima, seksualnom oslobađanju, ali otvara i šire društvene teme poput feminizma i post-feminizma kroz eksplicitni esej koji piše Julie, ali i granicama umjetničke slobode s kojima se igra njen dečko Aksel kao poznati crtač stripova.
Film podižu izvrsna kamera i fotografija, nekoliko interesantnih montaža te vrlo otvoreni i ranjivi dijalozi kojima i Trier i Vogt pokazuju svoju emocionalnu inteligenciju. Prepoznat na zapadu i po svom anglofonom filmu Louder Than Bombs, Trier se s Najgora osoba na svijetu vraća na domaći teren i hrabro hvata u koštac sa ženskom perspektivom. Izbacio je u međuvremenu i dokumentarac The Other Munch u kojem s proslavljenim piscem Karlom Oveom Knausgaardom razgovara o životu i djelu norveškog slikara. “Čudno je bilo to što je Karl krenuo pronalaziti sličnosti između mojih filmova i Munchovih slika”, prepričava Trier. “Još čudnije je to da sam ja razumio što želi reći.”
Još jedna runda
Izvorni naslov: Druk
Redatelj: Thomas Vinterberg
Danski Druk nije potrebno posebno predstavljati. Pušten u distribuciju u zadnjem kvartalu 2020., ovaj film je osvajač brojnih nagrada uključujući i Oscara za Najbolji strani film. Thomas Vinterberg se nije mogao nadati da će film o četiri sredovječna muškarca koja odluče testirati tezu da u ljudskoj krvi nedostaje alkohola pa ju je potrebno konstantno nadomještati, biti ovako toplo prihvaćen od strane festivalskih žirija.
Četiri srednjoškolska nastavnika krizu srednjih godina rješavaju viškom promila što sa sobom donosi i uspone i padove, ali alkohol je samo okidač koji na površinu istjeruje brojne druge probleme. Mads Mikkelsen u glavnoj ulozi briljira i kao poraženi, pogubljeni suprug i otac, ali i kao nekoć talentirani plesač i vrlo talentirani nastavnik povijesti.
Vinterberg, kojeg ovdje slavimo kao suosnivača Dogme 95 i dugogodišnjeg Lars von Trierovog suradnika i prijatelja, progovorio je o kulturi ispijanja alkohola u Danskoj i prikazao pristup alkoholu i kod mladih i kod odraslih, uključujući poznate pijane utrke oko jezera, ali i teret koji alkohol stavlja na obitelji. Film mu je ujedno bio i utočište od velike obiteljske tragedije koja ga je pogodila 2019. godine.
“Bilo je zahtjevno pronaći i izbalansirati pravi ton za ovaj film. Željeli smo progovoriti i o mračnim stranama ispijanja alkohola, ali i onim žešćim koje te inspiriraju, tako da smo morali prikazati i mračniju i svjetliju stranu”, objašnjava redatelj Još jedne runde i dodaje, “Ovaj film nije toliko o alkoholu, koliko o prepuštanju kontrole”. Još jedna runda nam je svakako pokazala da alkohol može dovesti do nekih… otrežnjujućih zaključaka.
Baksuzno bubanje ili bezumni pornić
Izvorni naslov: Babardeala cu bucluc sau porno balamuc
Redatelj: Radu Jude
Baksuzno bubanje osvojio je Zlatnog medvjeda u sklopu 71. Berlinala, a plodonosni rumunjski novovalaš je prvo šokirao samim filmom, a kasnije i svojim izjavama o tome kako je kinematografija ozbiljna umjetnost pa joj ne priliči defiliranje u finim haljinama i sličan crvenotapetaški glamur. Radu Jude je provokativnom satirom ogolio i svoju glavnu glumicu, ali i europsko društvo umočeno u političko, kulturološko, identitetsko i pandemijsko blato.
“Ako ideš na sajam knjiga tamo ne vidiš ljude u fensi haljinama. Tamo su ljudi koji vole knjige, autori i njihovi čitatelji. Ne gledaš ova sranja s crvenim tapetima i sponzoriranim automobilima. Jasno mi je da festival mora pokriti troškove, ali ove godine mi se sviđa što je to izbjegnuto.”
Film prati učiteljicu čiji je privatni film procurio u javnost i ona se sada mora braniti pred kolegama i roditeljima. Iako ga otvara eksplicitnom scenom seksa, ona je manje šokantna od ostatka filma. Judeova kamera iz daljine prati nervozan hod učiteljice po, pandemijom obojanom, Bukureštu, ali redovito odluta s nje i bilježi kaotičnu sliku Bukurešta. Kratke urbane vignette. Kamera će zabilježiti zatvorene tvornice, razrušene fasade, nepropisno parkirane automobile, reklamne panoe, blještave trgovačke centre i sitne kavge frustriranih građana.
Jude (Najsretnija djevojčica na svijetu, Aferim!) je vrlo direktan i angažiran. Nakon dokumentarističkog dijela slijedi esejističko poglavlje u kojem Jude kroz satirični rječnik pojmova, kao nekoć Flaubert sa svojim Rječnikom uvriježenih mnijenja, vrlo oštro i brojnim aforizmima i anegdotama secira društvene pojavnosti.
Baksuzno bubanje je iznimno samosvjestan film koji se unosi u lice i na trenutke pretenciozno razmeće intelektualizmom. Završno poglavlje je filmska parlaonica, ad hoc suđenje učiteljici tijekom kojeg se rasprava širi na brojna politička, povijesna i stručna pitanja. Bit će vrlo zanimljivo vidjeti kakvu će poziciju ovo ostvarenje imati u Judeovom impresivnom filmskom katalogu.
U svakom slučaju, Jude je iskoristio kućni pornić ne bi li raskrinkao javnu kuću.
Film je ovo koji može biti okarakteriziran kao europska inačica McKayove uspješnice Don’t Look Up. U ovom slučaju, nije nam potrebno pogledati gore. Dovoljno je pogledati oko sebe.
zadnjepolje.com 