Marčelova Nojeva Varka u kontekstu drame Ljestve Jakovljeve Vladana Desnice

Vladan Desnica nije dobio priliku vidjeti svoju dramu Ljestve Jakovljeve na kazališnim daskama. Upitan zašto zadarsko kazalište u konačnici nije izvelo taj komad, Desnica će novinaru odgovoriti s “To ćete kao Zadranin znati bolje nego ja.

Drama u dva čina o profesoru Jakovu Pećini, intelektualcu u okupiranoj državi koji se odbija opredijeliti i angažirati, objavljena je 1961. godine. Desničina drama za čitanje govori o sumnjama i stajalištima Jakova koji smatra kako je u trenucima velikih društvenih previranja možda i najbolje skrstiti ruke i čekati.A što se drugo i može”, replicirat će Pećina svom prijatelju Petru Orljaku.

Šezdeset godina kasnije, u predvečerje burne 2021. godine, Marčelo će izbaciti svoju Nojevu Varku.

Uz jasnu biblijsku aluziju, naslov se referira i na glavu u pijesku. Zabijamo je tamo ne bismo li se odmorili od bolnih, nelagodnih prizora u našem neposrednom okruženju. Zabijamo je dolje ne bismo li među tim zrncima pronašli mir i spokoj. Marčelo ju je za potrebe novog studijskog albuma odlučio izvući van i suočiti se s posljedicama. Dojam je da se radi o obračunu s režimima i raznolikim društvenim fenomenima, ali u velikoj mjeri se radi o obračunu sa sobom.

U svojim Zapisima o umjetnosti Desnica će zaigrano konstatirati sljedeće: “Davno prije rata, ljudi su se uprav rabelaisovski smijali kad je jedan kritičar napisao o nekom slikaru… ‘Ipak mu se mora priznati da zna slikati’. A nije li time rečeno sve? Što bi drugo, pored toga, morao znati slikar? Zar praviti savijaču od sira?”

Otvorili su ti Zapisi prostor Desničinim kritičarima koji su ga oštro napali, ali zbog jedne druge opaske slijedom koje je Desnica otvorio, ali i progutao, zanimljive polemike sa svojim neistomišljenicima. Uskliknuo je, naime, tom prilikom Desnica svoju poznatu: “Zašto ne? Ja sam za primijenjenu književnost.

Desničin čovjek, Jakov Pećina, smatra nemiješanje “postulatom zdravog razuma”. Udahnut će i zavoriti prozor kada na ulici ugleda kako vojničke patrole zaustavljaju građane. Sa svoje akademske pozicije, Pećina će svojim esejima, intelektualnim promišljanjima, tekstovima o Monteverdiju i leptirici koja je upala u kalež mladomisnika, zadržati odmak od dnevne politike. Inzistirat će na tome da nije protiv akcije već protiv improvizacije. Mali narodi ne mogu riješiti velike ratove. Jedan čovjek ne može mijenjati društvo.

“Drži se po strani i čekaj da događaji pokažu čija je teza bila tačnija“, objašnjava Pećina.

Nakon Napet Šoua u fin de siècle stilu, Marčelo je čekao sedam godina na objavu novog albuma. Na Šou je Marčelo bio okrenut prema unutra, album završava Kavezom iz kojeg je teško utjecati na promjene. “I sve što nam je obećano nikad nije bilo“, reći će Wikluh Sky. Marčelo će predočiti sliku plesa po pepelištu na taktove rekvijema. “Ne očajavaj, ali se ne nadaj i to je sve”, zaključuje.

Pećina se brani kako on svoje mišljenje, osim nekolicini najbližih, ne govori nikome. Ne želi da se to interpretira kao nekakvo kapitulanstvo ili defetizam. Sačuvaj bože! Ni Marčelo s kraja Šoua i s početka Varke to ne želi. Taj svet nije tvoj, čuje se vokal Nensi. Iziritiran bedom, kičom i šminkom i gnjevan zbog slike koja se o njemu stvorila, Marčelo je dao “sebi zavet odavno da mu grafikon duše izgleda ravno“.

Pećina smatra da prema društvu on nema nikakvu formalnu obavezu. On je u tom pogledu skroz privatan, potpuno slobodan čovjek.

Marčelo će prvu polovicu albuma provesti poput savjesnog preppera, očekujući potop i brišući ruke od svakodnevnog sivila. Bavit će se reminiscencijama na Flešbeku, virtuoznim naratološkim obratima kakve smo od njega navikli na Dvadeset, medijskom burleskom na Nigde i žudnjom za dalekim mjestima. Prikazat će raspad obitelji kroz mučnu sliku zidova koji bubre u tišini jer lakše je riješiti sve misterije svijeta i srušiti sve zavjeraške zidove nego se pozabaviti s ona četiri vlastita i s onih nekoliko u vlastitoj glavi.

“Slobodan čovjek! Ha-ha”, prasnut će u smijeh Petar Orljak. “Ti si jedini čovjek na ovoj planeti koji to danas može da ustvrdi. Slobodan od čega?”, upitat će ga i dodati kako je između privatnog i javnog zbrisana svaka granica. Kad-tad će to javno prijeći preko tvog kućnog praga.

Marčelov lirski subjekt se pokušao zatvoriti unutar svoja četiri zida. Doslovno se zabarakadirao na pjesmi Fitilj“Al’ TO mi ulazi u kuću”, zavapit će bespomoćno.


Jakovljeve ljestve jasna su referenca na biblijsku priču o Jakovu kojem su se u snu ukazale ljestve prepune anđela koje su se prostirale od zemlje do neba. U drugom činu Ljestva Jakovljevih, Pećina će usnuti san u kojem će izdati kćerku svog prijatelja i njeno društvo optuženo za bombašku diverziju te vidjeti svoju ljubav Veru, koja je u stvarnosti odvučena u logor.

Tek ovako naveče, kad namirim moju mjeru, na onoj tananoj granici između snoviđenja i jave nalazim trenutak predaha i zaborava. Nada mnom se otvaraju nebesa, pružaju se ljestve od neba do zemlje, anđeli uzlaze – anđeli silaze…”, prepričava Pećina dok tone u san.

San neće na oči Marčelovom čovjeku tijekom emocionalnog vrhunca albuma na pjesmi Gost. Biblijski Jakov se hrva s anđelom, Marčelo sa samim sobom u grčevitom pokušaju da pronađe smisao i vrijednost. Obavijen dimom i ošamućen pićem, sa sebe skida maske i slojeve kože. Ogoljeva se.

“Samo hoću san”, preklinje Šljuka na refrenu.

Hrabrost nije osobina već odluka”, čujemo Marčela.

Nojeva Varka je umjetničko osvješćivanje i otrežnjenje od mamurluka indignacije koja je ovog MC-a i pisca godinama ispunjavala. Singl JBG je katarzično skidanje flastera nakon kojeg tek slijedi zacijeljivanje. Referirat će se u njemu Marčelo na Krležu, citirat će Kiša, nabrojati niz argumenata za i protiv pasivnosti, po tko zna koji put pokazati da psovka može biti puno više od nepristojne poštapalice te se praktički zapitati volimo li svoju domovinu tako što joj podilazimo ili tako što je izazivamo. Marčelo tijekom svog dugogodišnjeg djelovanja mora stalno sa sebe skidati etikete oikofobije pa bi bilo naivno i pomisliti da će žustri obračuni na Nojevoj Varci rezultirati bilo čim drugim osim produbljivanjem jaza između njegovih kritičara i pristaša. Bit ćemo naivni.

Desnica je zbog zbog svog pristupa književnosti i svojoj esejistici označavan kao persona non grata. Osobito teško razdoblje bilo je 50-ih godina prošlog stoljeća. Braneći svoju poziciju, Desnica bi se nerijetko pronašao u nezahvalnim polemičkim alejama u kojima je morao tumačiti svoju napisanu riječ.  U eseju Kako zamišljam lik umjetnika, Desnica će još 1952. predstaviti radikaliziran prikaz umjetnika kao bespoštedno usamljenog individualca sa zavjetom siromaštva. “Ako senzibilnost i razuzdanost fantazije nisu krv i meso umjetnosti, duša njene duše, tad doista ne znam što bi drugo bila umjetnost”, zaključit će zadarski pisac.

Bauk hip hopa kruži Europom

Pitanje otpora gotovo je univerzalno i u umjetnosti i van nje. Jakov Pećina na početku drame radi nedvosmislen otklon od otpora. Obavijen prodornim vokalima Nensi i Šljuke, Marčelo na traci Reset taj otpor prihvaća kao dužnost. Možda uzaludan i besmislen, ali omogućava nam mirniji san i čistiji obraz.

Upitan od Petra misli li da je još uvijek najbolje otići van jer “tamo se ipak slobodnije diše, strah ima neki drugi, podnošljiviji oblik“, Pećina u svom stilu ne nudi konkretan odgovor. Marčelo će u stvari Gost reći kako se sjeća tih masovnih odlazaka. “To je već bilo”, repa pa dodaje, “Al’ tad smo bili mali. To su išli neki drugi ljudi, drugi – sad pale moji, moji drugari.

U toj perspektivi (utješljivoj, sarkastično bi dometnuo lik Petra Orljaka), možda je i emotivno najteži trenutak albuma onaj s Budilnika gdje čujemo dvoglasje Marčela i Nensi dok uspavljuju dijete sa zlogukim stihom, “Mirno spavaj maleni, neće još da sviće. Ni za šta ti nisi kriv – al bićeš, al bićeš”.

Jakov Pećina će u svom snu doživjeti niz neugodnih epizoda, uključujući razgovor s lukavim Josefom Huberom kojeg će opisati kao “upola banalan tip, a upola nekakav genijaloid” i koji je kolopletom rata i slučaja postao dežurni režimski igrač. Privedeni mladići-bombaši će za Pećinu kazati kako je slabić gori od podlaca jer podlac ide do granica svog podlaštva, a kukavica još i daleko preko toga.

Desnica je svjestan zamki i larpurlartizma, ali i utilitarizma u umjetnosti. Pobornik estetike u književnosti, tvrdi da se umjetnost bori za istinu i ne spominjući je. Reći će da je to jedino područje ljudske djelatnosti gdje je laž nemoguća. Čak i primijenjenoj umjetnosti je u konačnici ključno da postigne umjetničku kvalitetu jer bez nje nije postignuto ništa. Imajući to na umu, umjetnik ipak ne može vazda izbjegavati sadašnjost.

Zanimljivo je kako je Desnica nakon originalnog rukopisa iz 1961. u kasnijim izdanjima mijenjao završnicu drame, izbacivši određene replike Jakova Pećine i ostavivši čitatelju prostor da pokuša sam odgonetnuti daljnje postupke protagonista.

Marčelo je kompozicijski i tematski snažnim albumom nastavio gurati naprijed žanr hip hopa na ovim prostorima, neupitno proširivši horizonte njegovih mogućnosti. Utjecaj kazališnih dasaka osjeti se i u njegovoj interpretaciji i u songovima kojima je potvrdio kako ne robuje žanrovskim okvirima. Uhvativši se u koštac sa svakodnevicom, riskirao je optužbu za reakcionarnost i izbjegao ju je vještim umjetničkim rješenjima ujedno pokazavši da umjetnik ne mora pod svaku cijenu djelovati van konteksta vremena i prostora.

Petar Orljak pitat će Pećinu piše li još uvijek onaj svoj dnevnik Između juče i sutra?

PETAR: Štoviše, nekad mi se taj naslov veoma dopadao.

JAKOV: A sad ti se ne dopada? Možda ti danas zvuči pomalo barokno?

PETAR: Ne, ne to.

JAKOV: Nego što?

PETAR: Ne znam… Kao da se tom perifrazom na neki način želi izbjeći danas.