Pred kraj konferencije za tisak u studijima KQED-a u San Franciscu, novinar je upitao Boba Dylana zašto ostavlja dojam kao da ne želi pričati o tome kako je trenutno možda i najpopularniji zabavljač na sceni. Bilo je to u prosincu 1965. godine i tada još 24-godišnji kantautor kovrčave kose pojavio se na jednosatnoj pressici koju je prenosila televizija, paleći jednu cigaretu za drugom, u košulji zakopčanoj do grla i spreman odgovarati na sva pitanja od “nuklearne znanosti do zagonetki i rima” kako ga je na početku predstavio moderator. Odgovarajući na pitanje o popularnosti, Dylan drži cigaretu među prstima i govori, “Što bih točno trebao reći? Bih li trebao skočiti i reći ‘Aleluja’, srušiti kamere i napraviti nešto čudno?” Nakon smijeha prisutnih i potpitanja o tome zna li zašto je tako popularan, Dylan odgovara, “Dogodilo se. Dogodilo se kao što se i sve drugo dogodi.”

U tom trenutku Dylan iza sebe ima već šest studijskih albuma od čega dva praktički remek-djela s Bringing It All Back Home i Highway 61 Revisited. Svega šest mjeseci nakon ove pressice izbacuje fantastičan Blonde on Blonde zaokružujući tako gotovo nedodirljivih trideset mjeseci u povijesti popularne glazbe.

Tijekom 1965. godine pjevač koji je četiri godine ranije iz rodne Minnesote potegnuo u New York ne bi li upoznao svog idola Woodyja Guthrieja i približio se bujajućoj folk sceni, radi odmak od akustike, protesta i folklora te se okreće bendu i električnim instrumentima. Kontroverzna elektrifikacija Dylana i danas je kamen spoticanja u karijeri autora koji je 2016. godine nagrađen Nobelovom nagradom za književnost. Dylan na novim pločama svoje drske, protestne stihove sve više zamjenjuje simbolikom i poetičnim otklonom od politike i aktivizma.

Već ima objavljene Mr. Tambourine Man i Like a Rolling Stone.

“Vaše pjesme bi trebale imati neku suptilnu poruku”, pojašnjavala mu je jedna od prisutnih novinarki.

“Suptilnu poruku?”, odgovara Dylan. “Gdje ste to čuli?”

“U filmskom časopisu”, precizira novinarka uz smijeh. “O, moj bože. O tim stvarima ovdje ne raspravljamo.”, zaključuje Dylan.

Dylanov munjevit rast na glazbenoj sceni, potaknut do tad neviđenim kantautorskim bravurama, ali i vezom s vrlo popularnom pjevačicom Joan Baez, brzo ga je pretvorio u neslužbeni glas generacije, junaka prosvjednika protiv ratova i nuklearnog naoružanja i vrlo rado viđenog gosta u aktivističkim krugovima koji su se zalagali za veća prava manjinske, afroameričke zajednice. Mladi Dylan postao je medijska zvijezda, ali i meta kritika od strane aktera na folk sceni koji su smatrali da se komercijalizirao i prodao za sve popularniji zvuk bliži Beatlesima i rock ‘n’ roll sceni.

U to vrijeme raste i Dylanovo nezadovoljstvo prema sedmoj sili. Ova konferencija za tisak nije jedini primjer neobičnog i često nategnutog odnosa između pjevača i novinara, ali ona i danas plijeni pažnju iz razloga što ju je prenosila televizija (za razliku od brojnih pressica koje ste mogli samo slušati na radiju ili čitati u časopisima) i što je Dylan još uvijek bio golobradi, nasmijani mladić spreman medijima i publici pokloniti pokoji razdragani pogled ili ponešto uvida u svoj izvrnuti smisao za humor.

Na pitanje o tome čemu se nada u budućnosti i kako bi želio promijeniti svijet, Dylan odgovara kako nema posebnih želja i kako se nada tek da će imati dovoljno čizama da ih može mijenjati. Kasnije će na pitanje o tome što misli o ovakvom obliku postavljanja pitanja i odgovora, Dylan kao vrlo vješti tekstopisac reći tek da mu nije jasno zašto su ovdje jer svatko od nas ima vlastitu ideju o riječima koje izgovori.

“Jedan od razloga zbog kojih više ne dajem intervjue časopisima jest i taj što odgovore vade iz konteksta, ostave ono što žele. Odgovoriš na neko pitanje onda oni zamijene pitanje za neko drugo. To je problem s tiskom”, komentirat će Dylan dodavši kako je njegov posao pisanje i izvođenje pjesama, a sve ovo drugo umara i pojeftinjuje ono što radi.

Pola godine ranije Bob Dylan je imao verbalni obračun s novinarom časopisa Time, optuživši ga pred kamerama da mediji pišu laži i ne razumiju umjetnike. “Nemam što reći o ovome što pišem. Jednostavno pišem, nemam neki posebni razlog. Nema neke velike poruke”, pojašnjava animirani Dylan Horaceu Judsonu spočitavajući mu što ga etiketira kao folk pjevača. “Ako želim nešto naučiti neću čitati te časopise”, govori Dylan, “Imate previše toga za izgubiti ako napišete istinu.” Na Judsonovo pitanje je li mu stalo o temama o kojima pjeva, Dylan je žustro uzvratio, “Kako me imaš obraza to pitati? Pitaš li to i Beatlese?”

Taj razgovor je snimljen i objavljen u sklopu dokumentarca Don’t Look Back na kojem ga tijekom turneje po Engleskoj u stopu s kamerom prati filmaš D. A. Pennebaker ugrabivši tako brojne trenutke iza pozornice i prikazavši Dylanovu rastući popularnost s kojom se sve teže nosio. Zabilježen je tada i poznati incident sa čašom bačenom na ulicu.

Tijekom pressice u San Franciscu Dylan je upitan i tko je tajnoviti gospodin Jones, protagonist njegove pjesme Ballad of a Thin Man. Iz teksta bi se moglo zaključiti da se radi o novinaru o kojem Dylan nema baš najbolje mišljenje, ali pjevač njegov identitet ni do danas nije otkrio. “Ne mogu vam to reći. Tužili bi me”, odgovorio je tom prilikom i dodao kako je Jones sakupljač čunjeva koji nosi tregere. Kasnije će Dylan reći kako “svatko ima svog gospodina Jonesa“, ali je nesumnjivo kako se kroz tu pjesmu osjeća rastuća averzija prema medijima.

Na pitanje hoće li ostati vjeran folk-rocku ili se više posvetiti poeziji, Dylan direktno odgovara kako on ne svira folk-rock. Na pitanje kako bi definirao svoju glazbu odgovara, “Više na nju gledam kao na glazbu vizije. Matematičku glazbu”. Govori da prvo piše tekst pa zatim glazbu i zaključuje s, “Riječi su jednako važne kao i glazba. Bez riječi ne bi bilo ni glazbe.”

Rijetki su to direktni komentari od strane mladog kantautora čiji su dvosmisleni ili nejasni odgovori često nailazili na čuđenje kod novinara. Dylan, koji je od etiketa bježao kao vrag od tamjana, nije mogao razumjeti zašto ga se pokušava strpati u žanrovske ladice ili njegovim tekstovima pripisivati značenja i podvrgavati detaljnim analizama. Novinarima, pak, nije jasno zašto je Dylan takav osobenjak. Zašto je najveći tekstopisac svog vremena – škrt na riječima.

Bio je to prirodni kontrapunkt. Dylan je u potpunosti zagospodario folk scenom, a njegov kantautorski opus i struktura pjesama su do tada bili nezamislivi. U vremenu rasta masovnih medija i razvijanja celebrity kulture na zapadu, Dylanova pojava kao mladog buntovnika s razlogom bila je svježe meso za novinare i medije gladne novih, neistraženih lica.

Na pressici u prosincu 1965. Dylan je iza sebe već imao i zloglasni nastup na festivalu u Newportu. Folk festivalu na kojem se pojavio s bendom i električnim gitarama pa je zasut gromoglasnim zvižducima bijesne publike. Bila je to pljuska u lice ponosnoj folk sceni koja je u stvarnom vremenu gledala kako je napušta jedna, gotovo mesijanska pojava poput Dylana. Vikali su mu da je Juda. “Zviždali su i na brojnim drugim mjestima”, govori Dylan, “Mislim, vjerojatno su vrlo bogati kad mogu negdje ići i zviždati. Ja si to ne bi mogao priuštiti”, sarkastično zaključuje.

1966. godine Dylan će biti jednako nedohvatljiv engleskim novinarima na novoj turneji po Velikoj Britaniji. Utjecalo je to na novinara Maxa Jonesa koji je složio tekst naslova Hoće li pravi Bob Dylan, molim vas, ustati. Već tada je Dylana pratila reputacija arogancije i bezobrazluka. Zaključit će kako je jasno da Dylan nema namjeru s novinarima stvarati prijateljstva ili utjecati na njih. Tad je Dylan najavio i svoju zbirku poezije Tarantula, ali objavljena je tek 1971. jer je život i karijeru Boba Dylana ozbiljno poremetila prometna nesreća nakon pada s motocikla i njegovog posljedičnog izbivanja iz javnosti. 1975. objavit će izvrsni Blood on the Tracks, a karijera mu je i danas aktivna kao vitalnom 80-godišnjaku.

Dylan će navesti i Françoisa Truffauta kao redatelja čiji rad cijeni. Poznato je i da su na njegovu poeziju utjecali francuski simbolisti. Njegov odnos s novinarima nastavio je biti nategnut i začuđujuć. Od brojnih takvih interakcija vrijedi izdvojiti i onu iz 1986. kada je tijekom intervjua Dylan crtao, skicirao Christophera Sykesa s BBC-a. Dylan će u svojim memoarima pisati kako mu je bilo smiješno da ga “veliki kukci u medijima” promoviraju kao glasnogovornika generacije. Tvrdit će da je namjerno iskrivljavao svoju sliku u javnosti. “Čak i ako me smatraju pijanicom, luđakom, cionistom, budistom, katolikom ili mormonom, sve je to bolje nego da me smatraju biskupom ili anarhistom”, odgovara 2004. godine Edu Bradleyju inzistirajući da nije htio da ga se smatra prorokom.

U San Franciscu će ga 1965. godine novinar na početku pitati smatra li on sebe pjesnikom ili pjevačem.

“Oh, više kao čovjekom pjesme i plesa, znaš”, odgovara mu Dylan.