Nisam ja ovo napisao“, očajnički pojašnjava Henry u uvodnim ulomcima Gada, novog romana nagrađivanog pulsko – riječkog pisca Eliše Papića. “Ovo je došlo samo od sebe”, tumači Henry svom starijem bratu Maxu rukopis jedne svoje priče. Henry nakon prekida s djevojkom dolazi kod svog brata u nadi da će mu ovaj poslužiti kao mentor u pisanju. Uskoro će se obojica naći u središtu sukoba likova koji izlaze iz priča i materijaliziraju se.
Eliša Papić iza sebe ima nekoliko književnih nagrada, uključujući prvu nagradu Festivala europske kratke priče za priču Pogreb za dvoje. Ima objavljen roman Šest žica i Stetoskop (Naklada Bošković, 2017.), zbirku pjesama Aurora i nekoliko glazbenih albuma.
Papić se istaknuo kako stilski tako i tematski, uranjajući svoje tekstove u svijet fantastičnog i nadnaravnog, ali svejedno zadržavajući dobro nam poznate motive iz svakodnevice. Izlazak tiskanog izdanja njegovog novog, metafikcijskog romana Gad, poslužio nam je kao odličan povod za razgovor.
Zadnje Polje: Roman Gad je pisan s određenim vremenskim razmakom. Možeš li nam malo približiti proces nastajanja? Koji su te motivi zaokupljali tijekom pisanja?
Eliša Papić: Roman Gad započet je 2018. godine, u fazi kada sam se prvi put uhvatio ozbiljnije pisanja kratkih priča. Bila je tu neka potreba za dužom formom, ali ne u obliku zbirke. U to vrijeme sam zašao u neku posebnu, epizodičnu životnu fazu, pojavile su se muze kao glavno kreativno gorivo, priče o Kaosu, naizgled nepovezivim slučajnostima, pa je tako i Gad u početku bio zbirka nedovršenih kratkih priča, epizoda i ideja, koje su očajno tražile kraj i smisao. No, kako stvarnost oponaša umjetnost, tako je i Gad ostao nedovršen. Život je požurio dalje, a u međuvremenu sam se uhvatio posla u bolnici, drugih projekata i propalih eksperimenata.
2021. godine svijet je već debelo obolio, a ja sam pokušavao proraditi jednu klasičnu životnu boljku. No, umjesto zagađivanja kreative trenutnom životnom patetikom, uhvatio sam se, kako inače rade zreli i odgovorni ljudi, prošlosti.
Nedovršeni roman, kao i priče na kojima je počivao u početku, mogao sam napokon završiti, s odmakom. Tako sam mogao zaključiti priču o ljubavi, gubitku i svemu što leži između.
ZP: Priče su ti nerijetko na finoj granici stvarnog i nestvarnog. U Gadu čak i „halucinacije imaju svoje halucinacije“. Likovi iz romana prelaze u stvarni svijet. Dolaze li prizori nadrealizma planski ili ti se nametnu tijekom samog stvaranja?
Eliša Papić: Ne planiram. Intruzije mi ne daju. Dam im umjesto toga ime i pustim ih da idu gdje žele. Oblače trikoe. Bave se umjetničkim klizanjem. Rade za libanonsku mafiju. Štuju češljeve za brkove. Opsjedaju iznutra i izvana, bez ikakvog plana.
ZP: U nedavno objavljenoj priči Chorda Umbilicalis dotaknuo si se distopijskih elemenata modernih veza. Misliš li da književnost još uvijek ima sposobnost kvalitetno i relevantno govoriti o suvremenom svijetu u usporedbi s drugim umjetničkim oblicima i medijima?
Eliša Papić: Mislim da je veliki problem književnosti u sve više razlomljenom sadržaju kvalitete krofne iz McDonaldsa. Ljudi nemaju vremena ni volje slušati svoj unutarnji glas koji pokušava rekonstruirati koherentnu rečenicu u glavi dok ih opsjeda sve ono što su potisnuli i zatrpali memeovima i videima od 13 sekundi. Top liste crvenih zastava u vezama, natalne karte i horoskopi, ostrašćeni članci o toksičnoj maskulinosti ili radikalnom feminizmu zamijenili su ono što je uvijek najbolje rješavalo probleme.
Razgovor. Mi više ne pričamo međusobno. Pogotovo ne u romantičnim odnosima. Umjesto toga slušamo savjete ljudi koji su umjesto nas uspjeli pročitati jednu rečenicu na nekom blogu o kvalitetama zdravih odnosa. Gurui, life coachevi i influenceri. Češljići za brčiće i krema od koprive.
ZP: Gada mogu lijepo zamisliti i kao roman u stripu zbog dinamičnih dijaloga i scena. Osim toga, likovi u romanu pričaju „različitim fontovima“. Kako si se odlučio na takva grafička rješenja?
Eliša Papić: Ne znam crtati i uvijek sam bio ljubomoran na slikare, crtače, grafičare, animatore. Neki će reći da je potreba za naglašavanjem putem različitih fontova samo odraz slabog teksta koji ne može stajati na svojim nogicama bez ukrasa, što u potpunosti razumijem. Moja ideja je bila da likovi kroz svoje fontove odražavaju svoj karakter na način koji se ne može prenijeti klasičnom tipkanom ili pisanom formom. Uostalom. Slova su ionako vizualni fragmenti koje povezujemo u smisao prema davno određenom konsenzusu zajedničkog jezika. Nekom je dosta vidjeti latinično pismo da se uvrijedi, bez da se potrudi dešifrirati poruku koju prenosi. Dođe li Gad do Kine, možda me dočekaju kletve za koje nisam znao da postoje, a ja tu blesav, pišem alegorično o ljubavi i životu.
ZP: U lijepoj, ali i potresnoj priči Sirene, kroz dječju igru si provukao traume rata. Što nam pisanje i čitanje mogu ponuditi u vremenima velikih kriza i ratova?
Eliša Papić: Bijeg. Smijeh. Zdravi besmisao. Sutra nas možda izbriše nuklearni rat. Nećemo ni znati. Treba prigrliti taj besmisao i nesigurnost koju nosi sutra. Pisanje je ostavljanje traga, a čitanje je praćenje tragova koje su drugi pustili za sobom, jednako izgubljeni kao mi. Većinu vremena pisac stvarno ne zna što je htio reći jer je bio previše zauzet svojim životnim stanjem, tražeći druge koji će voljeti njega, njegove misli i emocije. Kao i svi ostali. Ali, ovaj barem priča. Ne tika toku.
ZP: S obzirom na to da i sviraš, koliko su ti različiti pristupi skladanju i pisanju? Imaš li za preporučiti čitateljima koji domaći ili strani bend koji bi vrijedilo poslušati? Osim, dakako, Sidh-Rija.
Eliša Papić: Moje „skladanje“ započne nekad od teksta, a nekad od pjesme. Putem se zakomplicira i postane slušljivo limitiranom broju ljudi. Tu je puno više emocije i nesigurnosti, forma je ograničena, brže se konzumira, brže se kritizira. Brže nestaje u moru četverodobne mjere, akorda G i obrada. Pisanje po prirodi zahtijeva malo veći angažman, ali je s emocionalne strane lakše cenzurirati, zamaskirati. A ljudi su toliko izgubili naviku čitanja da su kriteriji dosta pali. Nekako polažem nade u to da će teže prepoznati da ono što sam napisao je apsolutni treš.
Što se tiče bendova, naravno da ću preporučiti Sidh-Ri, najbolji nepoznati bend na ovim prostorima. Od ovih manje vrijednih spomena, valja izdvojiti Oasis i braću Gallagher, Radiohead, Queens of the Stone Age, Wolf Alice. Od domaćih Ipče Ahmedovski i njegov klasik Ko seje seme zla. Na repeatu.
zadnjepolje.com 