Uroš Tošković, na materijalu snimljenom 70-ih godina prošlog stoljeća, priča kako se osjeća kao najbogatiji čovjek na svijetu kad dovrši jedan crtež. Kao da je cijela kugla zemaljska njegova. “Crtati, ja mislim, da je to jedna vrsta filozofije. A slikati, to je jedna borba sa samim sobom”, pojašnjava pokojni crnogorski slikar.

Podgorički MC Random, spomenut će Toškovića još na albumu AB Revolucija Džej Džej Okoče na kojem su on i Poetik jednu pjesmu nazvali upravo po proslavljenom slikaru čiji su radovi i danas rasprostranjeni po cijelom svijetu. Random će se Toškovića dotaknuti, i to puno konkretnije, na uvodnoj traci svog najnovijeg albuma Eo viđi. Imajući na umu specifičan Toškovićev senzibilitet, Random repa, “Koji spotovi, slava i koncerti. Rađe ću stvarat u blatu ka Tošković.”

Random već godinama kroz pjesme provlači principijelan stav kojim odbija pod svaku cijenu svoj glazbeni rad pretočiti u karijeru. Na Eo viđi je taj sentiment još istaknutiji. Random cijeni organski rast, traku Kako goj oj otvara s, “Htjeli su benger ljeta oba producenta, al’ san reka neka ionako ne bih proda centa / čoče PG rap Seneka ne cima se ni po procenta jer je tolki retard da ne reklamira svoj projekat.”

Random na hip hop sceni dođe nešto kao Diogen iz bačve kojeg pitate treba li mu što, a on vam dobaci da mu treba da se maknete jer mu zaklanjate sunce.

Album sniman s producentskom ekipom iz Knowhere2Run stvarno vas, poput Senekinih eseja, lišava svih ambicija. Bez frustracije, opušteno i preko dobro ispeglanih podloga, Random kroz 11 traka progovara o temama iz života u Crnoj Gori i društvenim fenomenima koji su puno širi od njenih granica. Bez politizacije i s vrlo izraženim stavom da je u konačnici najbolje posvetiti se sebi i svom osobnom rastu i razvoju, a bataliti kakofoniju glasina i tračeva pa na pjesmi Vele Random kaže da “gura svoje – nešto ka nepotizam” i “samo igra više ne sudi“, a na pitanje “jesi čuo što se desilo sa onim” odgovara s “ne, mrš!”.

Tošković, koji je proputovao svijet zahvaljujući svom talentu da bi život skončao u svoj Crnoj Gori gdje je živio gotovo kao beskućnik, poznat je upravo po svojim mračnim, grotesknim portretima i figurama. Slikao je često najniži društveni sloj po ulicama Pariza, prikazivao ih ne samo onako kako su izgledali već i kakvim su se doimali. Svoju karijeru je, dojma smo, najviše sabotirao on sam i na to bio, gotovo, ponosan.

Randomovi podgorički portreti i likovi koje opisuje u svojim pjesmama, prikazivani su s puno više humora i šarma nego Toškovićevi. Random je izraziti liričar, ima mogućnost kratkim potezima prikazati raznolike tipove kao što to radi na ovom albumu u pjesmi Đe si mašino ili ranije u karijeri na OCTJBM na kojoj ismijava frustrirane pojedince, na Fakinima, na traci Špic u glavu (na kojoj se, apropo crnogorskih slikara, dotaknuo i Petra Lubarde) gdje repa, “U kvartu jurimo snove, ostvare se malo sjutra, sve završava na okle ka imena starih Grka” ili na Veliki Talenat u koju je također interpolirao Toškovićev glas pa bacio antologijski stih, “Kad nema dojava probaj na osjećaj, žena te u dušu ne zna ka konobar.”

Ono što je Vozimo se gradom na albumu Rendominacija 2, ovdje je to djelomično Klica u Pejton na kojoj Random lovi zeleni smotuljak koji mu je odnio vjetar pa prolazi kroz cijeli grad u kojem nailazi na ukočene likove, alkose pa i na prosvjed radnika Kombinata kojima “duguju 820 plata”. Putovanje postaje trip kada nailazi na crvotočinu i putuje u prošlost i budućnost u kojoj se “roboti dijele na četnike i komite”. U pjesmi Saomezoi će briljantno ironizirati likove koji ti obećavaju sve i onda nestanu u roamingu kada ti zatrebaju. Prije dvije godine je na trakama Komšo i Braća lete vješto progovorio i o kriminalu.

50-ih i 60-ih godina je Tošković u Beogradu djelovao u sklopu umjetničkog pokreta Mediala, ambicioznog nadrealističkog pravca osnovanog od strane umjetnika zajedničke programske vizije i snažnih načela koji su imali za jednostavan cilj “prodrijeti do suštine imaginarnog impulsa ljudske prirode“. Kao kombinacija riječi “med” koji je predstavljao lijek i eliksir te “ala” koja je predstavljala zvijer, aždaju, Mediala je nastala kao sinteza dobrog i lošeg. S Toškovićem je za Beograd tada otišao još jedan crnogorski slikar, njegov školski drug, Cetinjanin Dado Đurić.

---

Specifičnost slike Velike Farme Dada Đurića, u tome je što slika iz daljine ostavlja dojam bezbrižne, akcijom nabijene panorame s brojnim likovima koji obavljaju svakodnevne poslove. Približavanje i pažljivo iščitavanje otkriva, pak, puno složeniju i vrlo uznemirujuću sliku.

Slika je krcata grotesknim pojavama i karikaturama, amorfnim, zvjerolikim bićima, gnjilim masama, odrezanim glavama koje podsjećaju na Đurićev morbidni Masakar nevinih. Slavni slikar koji je ostao živjeti u Parizu do smrti, također nije bio ljubitelj prevelike pažnje medija. Njegov opus smatra se jednim od najistaknutijih u poslijeratnoj Europi. Likovni kritičar Patrick Waldberg reći će kako Dado uslijed krvoprolića umije slušati potok koji sanja. Đurić se igra s perspektivama.

Još unatrag nekoliko godina Random na traci Da ti ne objašnjavam sad repa, “Ne mogu više da slušam tu priču da s muzikom nemamo perspektivu – imamo ptičju.”

Random uspijeva iz različitih uglova i s različitih visina sagledavati zajednicu koja ga okružuje. Zna biti izrazito oštar kao na Velikom Talentu gdje repa, “Ovakav film nema ni Copolla, narod je izgoretina ka Notre Dame”, ali redovito domišljat pa tako na novom albumu preko trake Predobro govori, “Sjedimo ozbiljni, a stand-up je comedy / ekscentrika rojevi ka da su pisali tebrice Coheni / likovi ludi nervno rastrojeni / virus su ljudi ne alfabet sojevi“.

Na traci Samo što nije koja nosi možda i najozbiljniji ton, Random izvrsno poentira s “Mrtvi su sveti, žive možemo štetovat jer idolatrija nadomjesti nedostatke lične, poslovne i seksualne.“

Randomovi versovi vode vlastite, zakulisne igre. Nepredvidivi i nerijetko nepretenciozno pronicljivi. Njegova lirička modelacija, širina referenci, pop kulturalno eruditstvo i bogata imaginacija, poklapaju se vrlo dobro s tehnički potkovanim stilom i zvučnom kulisom koja zadnjih godina stiže kao posljedica njegove suradnje s podgoričkim studijom Knowhere2Run.

I sam album će završiti izvrsnom montažom kojom se referira i na svoju Rap Skillz karijeru, ali i autoironijski ističe vlastitu tvrdoglavost po pitanju komercijalnog iskoraka, kada na završnoj traci Batali repa, “Ođe je refren trebalo davno da legne, još jedno sranje od pjesme / šalim se koga briga za šablonski raspored / da neke babe u kavez te smjeste, takve ptičice slabo polete / ne tvitujem, u facu ti rečem / a sve se ovo slučajno sasvim rimuje sa mačak Sylvester”.

Randomov katalog krcat je wordplayjem, višeznačjem i liričkim akrobacijama koji bez sumnje čine iskustvo slušanja ovog MC-a jednim od najboljih u regiji. “Nađi između redova istinu crno bijelu, svaki bar kodiran zato i drži cijenu“, reći će na Predobro.

Trake poput 5AM in Zabjelo ili Oumuamua su primjeri tehničke izvrsnosti, a praktički su bačeni preko Drakeovih beatova i objavljeni van bilo kakvog projekta, posluživši valjda kao trening sesija!? Luda Vožnja također je vani kao neovisan singl iako bi mogla nositi projekt zahvaljujući finoj produkciji, suludom toku svijesti i nadrealističnim versovima. Random se, doslovno, razbacuje trakama. Jesmo napisali Luda? Mislili smo Lagana.

Ima jedna priča, ne možemo je potvrditi, da je Uroš Tošković dobio zahtjev od čovjeka da mu nacrta sliku i proda je za dvije tisuće eura. Tošković je pristao, nacrtao je i zatim je – rasparao.

Treba izbjeći zamku i pomisliti da nedostatak ambicija ujedno znači i odluku da prestaneš raditi na sebi. “Zamisli da na ‘kako si’ odgovaraš kako drugi oće?”, repa Random na Fakinima, “ispanem li iz kolosijeka slobodno me ubi oče“, zaključuje (Bioče su, ujedno, i mjesto u Crnoj Gori i željeznička postaja na liniji Bar – Beograd). Valjda je ključ u motivaciji koja je intrinzična.

Riječima slikara Toškovića, “Ja se ne ponavljam, ja trajem djeco”.

Eo viđi je izvrstan materijal pa se postavlja pitanje ima li Random obvezu tako dobar materijal više promovirati i gurati? Medialisti su radili vođeni isključivo vlastitim imperativima. Valjda nas je povijest umjetnosti naučila da trebamo pustiti umjetnike da rade po svom. Pod koju god cijenu. Na Kako goj oj Random kaže da se nekad osjeća kao budist jer “sve mu je jedno“. Da je bolje ne bi valjalo.