FCC v. Pacifica Foundation: George Carlin i njegovih sedam grubih riječi

Gledajući nedavnu dodjelu nagrade Mark Twain uručenu komičaru, satiričaru i televizijskom voditelju Johnu Stewartu, prisjetili smo se dodjele iz 2010. godine kada je ta prestižna nagrada, doduše posthumno, dodijeljena stand up komičaru Georgeu Carlinu.

Tu je dodjelu te 2010. vodio upravo John Stewart, tada možda i na karijernom vrhuncu i nekih pet godina prije nego što će napustiti svoju hvaljenu emisiju The Daily Show. Stewart je tom prilikom govorio o utjecaju koji je na njega imao Carlin i njegov album The Class Clown. Pričao je o tome kako je lukavi Carlin koristio smiješne riječi i novokovanice ne bi li slušatelja namamio na mnogo teže i zahtjevnije teme kroz koje je provlačio društveni komentar.

Carlin, rođen 1937. na Manhattanu, odrastao uz starijeg brata, radijski prijemnik i samohranu majku koja je pobjegla od nasilnog muža te odgajan u katoličkoj školi, postat će jedan od najutjecajnijih stand up komičara svih vremena. Njegove tehničke kvalitete, interpretacija i beskompromisnost humora proučavaju se i danas zahvaljujući snažnom autorskom pečatu koji je Carlin ostavio tijekom svoje dugogodišnje karijere.

Prije nego što će postati jedno od zaštitnih lica američke kontrakulture, Carlin će se tijekom 60-ih profilirati kroz bezazlene, srednjostrujaške televizijske šou programe i mjuzikle. Krenut će onda eksperimentirati s drogama, mijenjati imidž i sadržaj svojih šala, zauzimati antiautoritativan stav te se odreći dobre plaće ne bi li se približio humoru kakav je njegovao, primjerice, njegov uzor Lenny Bruce.

Bio je Carlin u publici i jednom kada je policija u civilu uhitila zločestog dečka stand up scene zbog sadržaja koji se smatrao neprimjerenim i uvredljivim. Lenny Bruce je tijekom 60-ih bio uhićen više puta zbog govora za kojeg se procijenilo da je opscen. Opsceni sadržaj ne uživa zaštitu Prvog amandmana Ustavu SAD-a, ali postoje su značajna neslaganja oko toga što se može smatrati opscenim sadržajem. Nestašni Bruce je na sudu u New Yorku 1964. godine i osuđen zbog svojih neprimjerenih nastupa. Na presudu se žalio, ali je preminuo prije završetka spora pa je tek posthumno i to 37 godina nakon smrti – pomilovan.

1973. godine će se George Carlin naći u sličnoj situaciji.

Problem će mu napraviti njegov materijal poznat po nazivom Seven Dirty Words You Can Never Say On Television.

NY Times v. Sullivan

Je li u opasnosti presuda ključna za medijske slobode u SAD-u?

Prvo je i sam Carlin uhićen godinu ranije zbog nastupa u Milwaukeeju, ali osuđen nije jer je sudac tom prilikom procijenio da Carlinov materijal ipak uživa zaštitu Prvog amandmana.

Onda je 1973. radijska postaja WBAI jedno poslijepodne odvrtjela Carlinov album u sklopu kojeg ovaj komičar višekratno spominje grube riječi za koje se je procijenio da se ne mogu spomenuti na TV-u, čudeći se pritom brojnim apsurdima koji prate odnos društva prema određenoj vrsti riječi. Slušatelj Joe Douglas, inače aktivist koji je zagovarao medijsko puritanstvo, slušao je u autu sa svojim maloljetnim sinom Carlinov nastup te, zgrožen izrečenim, prijavio radijsku postaju regulatornoj agenciji Federal Communications Commission. FCC je radijsku postaju opomenuo, ova se žalila i predmet je 1978. završio pred Vrhovnim sudom Sjedinjenih Američkih Država.

Ključno pitanje je bilo smije li FCC kao državna agencija ograničavati slobodu govora na način da regulira ono što se smije, a što ne smije izgovoriti putem etera?

Odlukom pet na prema četiri, Vrhovni sud SAD-a ocijenio je kako je u interesu države regulirati nepristojan (indecent) govor putem radijskog odnosno televizijskog etera, između ostalog, i zbog činjenice da ti mediji imaju jedinstvenu mogućnost ulaska u domove slušatelja i gledatelja, ulazeći tako u privatnost njihovog doma i izlažući djecu i maloljetnike potencijalno štetnom sadržaju.

Reći kako slušatelj može izbjeći uvredljiv sadržaj tako što će ugasiti radio kada čuje neprimjeren sadržaj, jednako je kao da ste rekli da je lijek za fizički napad taj da pobjegnete nakon prvog udarca.

— iz obrazloženja odluke u predmetu FCC v. Pacifica

Pritom se uzima u obzir publika, medij i vrijeme prijenosa sadržaja za kojeg je dovoljno da bude nepristojan, a ne nužno opscen kako bi bio reguliran. Kao takav on predstavlja neugodnu smetnju slušateljima. U obrazloženju se sudac John Paul Stevens referira na bivšeg suca Vrhovnog suda Georgea Sutherlanda koji u jednoj ranijoj presudi navodi kako se u slučaju pogrešne stvari na pogrešnom mjestu, kao primjerice kada svinja uđe u salon, ne treba utvrđivati i da je svinja opscena prije nego što se presudi da joj tu nije mjesto.

Većina na Vrhovnom sudu procijenila je da postoje zakonske osnove koje ovoj agenciji omogućavaju cenzuru govora koji je ili opscen ili neprimjeren ili prost i tu osnovu pronalaze u kodificiranoj odredbi 1464 nekadašnjeg Communications Acta.

“Kada bi postojao bilo kakav razlog za vjerovati da je FCC-ovo tumačenje Carlinovog monologa kao uvredljivog takovo zbog njegovog političkog sadržaja… tada bi bila potrebna zaštita Prvog amandmana. Ali to ovdje jednostavno nije slučaj. Ove riječi su uvredljive iz istog razloga iz kojeg je uvredljiv opsceni sadržaj. Ovakvo izražavanje nije ključan dio nikakvog izlaganja ideja i ima tako malu društvenu vrijednost u koračanju ka istini da je ta vrijednost nadjačana od strane društvenog interesa za redom i moralom“, stoji u Stevensovom obrazloženju odluke.

Predmet FCC v. Pacifica postavit će tako temelje regulaciji sadržaja koji se prenosi putem televizije ili radija, a FCC će puno godina kasnije upravo temeljem ove presude uvesti niz ograničenja kojima se ograničava neprimjereni sadržaj. George Carlin, koji nije bio stranka u postupku, reći će kasnije u svojoj autobiografiji kako je ponosan što je postao fusnota u američkoj pravnoj povijesti.


Vrlo oštro izdvojeno mišljenje napisao je sudac William J. Brennan, liberalno nastrojeni sudački veteran kojem se nije svidjela argumentacija najnovije izabranog suca Stevensa kao ni podupiruće mišljenje suca Powella koji je Carlinov monolog nazvao vulgarnim te ga etiketirao kao “verbalnu šok terapiju“.

Brennan smatra da Carlinov govor zaslužuje zaštitu Prvog amandmana jer nije opscen (Roth v. United States) i jer ne poziva na nasilje (Chaplinsky v. New Hampshire). Ističe da u ovom slučaju “pojedinac svojevoljno unosi takav sadržaj u svoj dom” te da u obzir treba uzeti i slušatelje koji i takav, neprimjeren i vulgaran sadržaj, žele čuti.

Brennan se referira na odluku Cohen v. California ustvrdivši da se pojedinac koji, paljenjem i slušanjem radija, čuje uvredljiv sadržaj namijenjen širokoj publici – nalazi u istoj situaciji kao i slučajni prolaznici koji su na javnom mjestu vidjeli Cohenovu jaknu s natpisom “Fuck the Draft”. “Kakvu god nelagodu doživio slušatelj koji nenamjerno uključi program s uvredljivim sadržajem prije nego što jednostavnim potezom ruke može isključiti taj program, ta nelagoda nije vrijedna uskraćivanja prava [na izražavanje] onima koji taj sadržaj žele emitirati ili primiti.”

Kroz mišljenja mojih kolega Powella i Stevensa proteže se još jedna žila koja me jednako zabrinjava: deprimirajuća nesposobnost cijeniti to da, u našoj zemlji kulturnog pluralizma, postoje mnogi koji misle, postupaju i govore drugačije nego suci ovog Suda i koji ne dijele njihovu osjetljivu senzibilnost. Samo akutna, etnocentrična miopija ovog Suda omogućava mu da odobri cenzuru komunikacije isključivo zbog riječi koje su u njoj sadržane.

— iz izdvojenog mišljenja suca Brennana

Već je tom prilikom Pacifica, kao vlasnik radijske stanice, Carlina usporedila s Markom Twainom tvrdeći da se radi o “značajnom društvenom satiričaru“. Carlin, tvrdila je Pacifica, ne brblja bez veze opsceni sadržaj već satiričnim pristupom ismijava stvarnu bezopasnost tih riječi i naš smiješan odnos prema njima.

Godinama kasnije, točnije 2012. godine, sad već pokojna sutkinja Ruth Bader Ginsburg će u predmetu u kojem je Vrhovni sud SAD-a stao na stranu televizije Fox protiv FCC-a, u podupirućem mišljenju od svega jednog odlomka, ponoviti svoje stajalište da je odluka u predmetu FCC v. Pacifica bila pogrešna i da više nije u toku s vremenom.

Kako to inače biva kada se cenzura umiješa u pitanja umjetnosti, pravna sapunica samo je dodatno pojačala Carlinov status komičarskog odmetnika i disidenta. Carlin je, ionako, najbolje funkcionirao kada bi bio otpisan. Gotovo uvijek su njegove suradnje s korporativnim medijima završavale slabijom kvalitetom sadržaja. Carlin je najviše blistao kada je radio sam i kada je govorio o mračnim sranjima. Neka od Carlinovih najboljih sranja su ujedno i njegova najmračnija sranja.

Razgovarajući s Carlinom prije njegove smrti, John Stewart će mu reći kako ga njegova tehnika i interpretacija podsjećaju na rad glazbenika. “Ovo što mi radimo je govorništvo. Nije samo komedija već i oblik retorike i u retorici ti osluškuješ ritam, tražiš način na koji istovremeno možeš i pjevati i govoriti”, odgovorit će mu Carlin.

Njegov materijal o riječima koje ne smiješ govoriti na televiziji označio je početak pravnih bitki između regulatorne agencije te medija i zagovornika široke primjene Prvog amandmana, uključujući i rušenje nekih zakonskih rješenja kao neustavnih (vidi, primjerice, Reno v. ACLU).

Nerijetko se u ovakvim sudskim postupcima u SAD-u, paralelno s meritumom, vodi i rasprava o tome trebaju li sudske odluke citirati ili prikazati neprimjereni sadržaj o kojem je riječ ili ga zaobići jer je uvredljiv. U obrazloženju odluke u predmetu FCC v. Pacifica Sud nije spomenuo sporne riječi, ali je kao dodatak odluci priložio kompletni transkript Carlinovog materijala. Necenzuriran.

Carlinovih sedam grubih riječi?

Shit, piss, fuck, cunt, cocksucker, motherfucker, tits.