Ono što znamo jest da je oko tri manje kvarat još uvijek bio živ. Toliko znamo jer ga je Pećo, zadarski MC i jedna polovica hip hop dvojca Kampanari, čuo kako na balkonu plače. Pećo nam to pripovijeda na traci Tea II, nastavku pjesme s prvog albuma i emocionalnom vrhuncu njihovog svježeg projekta Kampanari II.

Pećo i Shporky, producent koji je ove godine izbacio i svoj producentski album Mise en Place, ponovno su udružili kreativne snage objavivši 12 novih pjesama, ovog puta u suradnji s TDKM etiketom, koja je sad već izrasla u svojevrsni ergasterij underground rapa u Hrvatskoj. Pećo, dugogodišnji član kolektiva Shelter Team, s vremenom se istaknuo kao prior zadarskog hip hopa zahvaljujući kontinuiranom radu i napretku zbog čega je, po skromnom sudu, u uskom krugu najkvalitetnijih MC-jeva na domaćoj sceni. Dakako, ni Shporky ni Pećo u Kampanarima ne podilaze širokoj publici pa se ovdje radi o tvrdom zvuku s naglaskom na lirički ispoliranim versovima.

Pećo, koji je zanat godinama pekao djelujući u nezavisnom i donekle izoliranom poluotočkom kolektivu, društvo je držao s podjednako neuobičajenim MC-jevima poput Kvake 47, Fuzza, Jbnog Igrača pa stoga ne čudi što je taj kampo kartel na scenu donosio potpuno drugačiji zvuk, a Pećo u međuvremenu izbrusio jedinstven flow i specifičnu interpretaciju.

Njegova solo traka Vilu i Kilu, objavljena 2020. godine u danima tvrdog društvostaja, ako već nije najhladnija traka novije dalmatinske scene, a onda je barem najubojitiji ubod u meko tkivo naše rentijerske i ovisničke, turizmom i dugovima obojene svakodnevice. Repajući preko gitarske podloge, Pećo kirurški secira urbane tragedije dalmatinskog podneblja, mudro izbjegavajući klasičnu socijalnu kritiku kakvu smo nekoć slušali u hip hopu. Cijev Pećinog pištolja je i dalje uperena, ali ne prema nekim nevidljivim, višim autoritetima već  je uperena natrag u kvart.

Postaje dalekozor. Instrument promatranja.

Na tom tragu je i album Kampanari II na čijem uvodu Pećo prvo pušta Shporkyjev beat da se dinsta gotovo minutu i pol prije nego što uvodnu traku začini repajući, “I Maradona bi puka da od ranog jutra proba ove linije čupat“. Već na stvari Podrum, koju podiže odlična Shporkyjeva podloga, kreće šetnja Zadrom otkrivajući sliku grada koja nije vidljiva na razglednicama. Taj Shelterov Zadar je životniji i živopisniji, ali nedvojbeno kompleksniji od slike koja se vidi na mozaičnim emisijama o turizmu. Rap počinje tamo gdje turizam završava. Ima ga u parku Kapetanski, mikrolokaciji Pećinih sessiona, izranjavanom parku na zadarskim bedemima koji je i lice i naličje Zadra. “Nekom je dno Zadar, meni je dom Zadar”, repa svojevremeno Pećo. “Jer tu sam hod svlada i doša do garda.”

Na traci Zvono Zvoni na kojoj slušamo i Scubu iz Šibenika, Pećo izlazi s bespoštednim versom o stanju ulice. Začaranom krugu kvartovskog života koji istodobno nudi i utjehu, ali i blato zaborava. Toliko dobro poznat đir dalmatinskoj urbanoj mladeži koja je bila prisiljena odrastati u šizofrenoj realnosti post-ratne, tranzicijom iskasapljene društvene scene. “Opet se izua kemijom, pila po’ kvarta di drži monolog. Tu svako zasija na moment, a posli ga nema – stroboskop.” Na Mrvicama gdje gostuje Kali, Pećo se pita, “More dugova i lokva đende, nađi vuLo, ne znan kako? dužan san pola rente” i završava vers jezivom slikom, “Laže ko kaže da neporažen je. Zadnja linija – u kapsi nokat grebe”.

Ta bezizlaznost će podsjetiti na mračnu sudbinu danaida, 50 kćeri kralja Danaja od kojih je 49 završilo u podzemnom svijetu gdje su, prema starogrčkoj predaji, za kaznu zbog ubojstva svojih muževa morale vječno puniti vodom veliku posudu bez dna. Francuski slikar i nabisovac Paul Sérusier naslikat će ih dok se jedna za drugom spuštaju s amforama prema izvoru gdje će pokupiti vodu. Tako danaide peru svoje grijehe. To plaćanje za pogreške, nekad do same kapse, vidljivo je i u Pećinim stihovima kojima defiliraju zarobljeni likovi i pojave koji ne uspijevaju pronaći izlaz. 

Posljedice kulminiraju upravo na Tei II na kojoj Pećo filmski prepričava nastavak nevolja u koje je upao protagonist još na prvom albumu. Taj mračni vrtlog ovisnosti i kriminala pomiješan s beskrajnim danom u kojem Pećo kao promatrač zna točno u minutu svakodnevnu rutinu glavnog lika, dovodi nas do teške spoznaje da su mnogi od nas nekad i sami bili promatrači sličnih tragedija.

Kampanari se ne ustručavaju izvjesiti prljavo rublje. Više od toga, Kampanari nam dođu nešto kao tiramoli u starim gradskim jezgrama. Nategnuti između dva prozora u kalama, znakovi su života u Dalmaciji koliko god taj život nekada bio neugodan za vidjeti. Provučeni između kolotura i djelujući po sistemu povuci-potegni, tiramoli su tu da nam otkriju ono pred čim javni moral spušta glavu. Funkcioniraju kao i komunikacijska linija među kućama. Kampanari razotkrivaju stvarnost o kojoj se drugdje ne govori. Barem ne kvalitetno. Gdje to još imamo priliku slušati o kolopletu dalmatinske realnosti zapetljane u gropove bespoštednog rentijerstva, posljedica stihijskog turizma, života na dug, brzih kredita, sitnog kriminala i mladosti koja se, razočarana u institucije, povukla u sebe? Nudi li takav dijalog neka druga forma u Hrvatskoj? Film? Serije? Kazalište? Politika? Takozvani civilni sektor ili možda akademski krugovi koje ne izjeda toliko akademski snobizam koliko akademska indolencija, nesnalaženje u određenim pitanjima? Ne. Taj dijalog otvara hip hop. To je dragocjeno.

Pećo progovara iz prve ruke. Izravno. Često iz prvog lica, rječnikom nakrcanim žargonima i transmutiranim slogovima. Kako hip hopu kao formi i priliči, na albumu ne nedostaje zdrave zajebancije. Pećo progovara i rječnikom ulice i podignutog srednjeg prsta, ali i rječnikom “škura koje puste sunce i opet je sve na dlanu”. Preispituje se. Traži izlaz i ohrabruje. Na Himni jasno kaže, “stisni šake i zube, na tebi je da se boriš” pa “ako padneš – guraj”. Kako album odmiče, tako je Pećo slobodniji u flowu. Čujemo ga na Albanki, pjesmi koja je mogla ostati tek još jedna u nizu posveta kanabisu, ali baš na njoj Pećo izvlači ponajbolji refren na albumu i izvrstan drugi vers. Završna traka Gospodin najzrelija je i istodobno najinovativnija kada je u pitanju flow.

Trenuci u kojima Pećo bešćutnost svojih versova oplemenjuje poetičnijim trenucima, oni su gdje ujedno pokazuje i najveću širinu. Kada na Vili i Kili spominje ugruške sićanja, na Albanki govori kako “nema vremeplova koji će spasit moja lutanja” ili na prvom albumu Kampanara gdje na traci Vrime govori kako “laž grmi, a istina šumi“. Na Gospodinu Pećo repa o krizama, promjenama navika, ostavljanju tragova i traženju smisla (“tražin u vodi dragulja”). Nudi izlaz, ako tko od danaida još sluša.

Shporky i Pećo u ulozi zvonara komuniciraju, nagovještavaju i uzbunjuju. Shporky Kampanarima donosi zvuk i produkciju bližu kontinentalnoj školi u odnosu na snažan, idiomatski izričaj Peće pa dobivamo najbolje od dva svijeta. Sa zvonika je pregled igre izvrstan. Preciznost i točnost su od velike važnosti. Oni su jako dobro svjesni značaja vremena i posljedica koje može ostaviti, primjerice, Teino kašnjenje od uru i kvarat.