Lista višestrukih dobitnika prestižne filmske nagrade Palme d’Or je kratka, a još je kraća lista redatelja koji su u Cannesu nagrađivani uzastopno za svoje filmove. Na tom popisu filmaša su Danac Bille August, Austrijanac Michael Haneke i od ove godine Šveđanin Ruben Östlund.

Nakon što je 2017. ovjenčan tom nagradom za svoj film The Square (Trg), 48-godišnji Östlund se ove godine vratio s novim filmom Trokut Tuge (Triangle of Sadness) i doživio osmominutne ovacije publike prije nego što mu je žiri ponovno dodijelio palmu za ovu satiričnu komediju sa snažnim socijalnim komentarom. “Želio sam film uz koji će publika biti angažirana, uz koji će se smijati, a koji će istodobno imati teme koje vas tjeraju na razmišljanje i o kojem će željeti poslije raspravljati”, prokomentirat će Östlund svoje najnovije ostvarenje.

Nedvojbeno otvoreniji i prozračniji od, primjerice, idejno ambicioznijeg i hermetičnog Trga, Trokut Tuge je britka satira društva koja ipak uspijeva izbjeći stereotipne podjele na dobre i loše (svi su barem pomalo tašti i oportunistični) pa u konačnici klasne podjele padaju u drugi plan kad u središte zbivanja dođu pitanja gole egzistencije. Forte ovog filma su zabavni dijalozi i kaotične scene na luksuznoj jahti za krstarenje gdje Östlund naturalističkim tehnikama prikazuje dekadenciju, tobože, visoko civiliziranog svijeta. Značajnu tematsku okosnicu čine zamjene tradicionalnih muško-ženskih i klasnih uloga koje Östlund kao redatelj i scenarist vješto propitkuje bez nametanja jasnih odgovora.

Pažnju hrvatske publike svakako zaslužuje majstorska izvedba Osječanina Zlatka Burića koji je utjelovio lik ruskog oligarha pa ga onda svojim sitnim glumačkim bravurama pretvorio u vjerojatno najsimpatičnijeg lika u filmu, bez obzira na lepezu njegovih objektivnih mana. Rasprave kapitalistički raspoloženog oligarha Dimitrija i marksistički orijentiranog kapetana luksuzne jahte kojeg igra Woody Harrelson, najuspješniji je dinamički faktor u filmu kojeg je Östlund podijelio u tri čina.

Šveđanin ne bježi pred neugodnim scenama. Njegov film Turist iz 2014. ih je, primjerice, prepun. U njemu Östlund odmah u startu prekida pitoreskno zimovanje četveročlane obitelji u francuskim Alpama na način da za vrijeme jela terasu hotela prekrije lavina snijega pa pater familias instinktivno pobjegne glavom bez obzira, ostavivši svoju ženu i dvoje djece na cjedilu, što njegovu suprugu dovede do toga da krene ozbiljno preispitivati njihov brak. Nagrađivani Trg izgrađen je na premisi preispitivanja društvenih konvencija dok Trokut Tuge ne štedi ni svijet visoke mode ni visokog kapitala, prokazujući svakodnevnost, zbunjenost, ranjivost i nesigurnost onih, naizgled, najsigurnijih među nama.

Östlund s Trokutom Tuge izlazi van ravno 50 godina nakon što je Luis Buñuel izašao van sa svojim Diskretnim šarmom buržoazije. Tada već 72-godišnji Španjolac objavljuje svoj šaljivi, ali i gorki obračun s buržujskom klasom čije pokušaje organiziranja zajedničke večere prekidaju najneobičnije zgode što njih pak ne zaustavlja u upornim pokušajima da u miru uživaju u hrani. Buñuelov Diskretan šarm je također bitno pristupačniji film nego što je tadašnja publika navikla dobivati od ovog velikog redatelja. I Östlund i Buñuel otvoreno ismijavaju društvenu elitu i prekidaju ih u jelu na vrlo živopisne načine. Ipak, ono što je Östlundu satira, Buñuelu je nadrealizam.

U svojoj autobiografiji Moj posljednji uzdah, Buñuel piše kako je bilo izazovno zadržati određenu dozu stvarnosti unutar tog delirija koji se događa u filmu. “Scenarij je prošao kroz pet verzija jer smo pokušavali iskombinirali realizam – situaciju koja je poznata i logična – i – akumulaciju neobičnih, ali ne i fantastičnih, prepreka. Ponavljam, snovi su mi pomogli, osobito koncept sna unutar sna. (Moram priznati da sam bio poprilično sretan što sam uspio u film ubaciti i moj osobni recept za dry martini“), zaključuje Buñuel referirajući se na jednu scenu iz filma. Važan je i oblik čaše koji se koristi za pripremu dry martinija. Moda se mijenja.

U nastavku te scene, protagonisti Diskretnog šarma radit će svom osoblju vrlo sličan oblik torture kao što to rade Östlundovi bogati gosti na jahti. Pozvat će vozača koji ih čeka pred kućom da pred njima proba taj dry martini, samo da bi poslije zaključili kako običan puk nikad neće moći naučiti njihove profinjene manire.

Manirizmi mega-bogatih u Trokutu Tuge plešu na granici parodije. U jednom trenutku bogata nasljednica na jahti djevojci iz posluge, u najboljoj namjeri, “naređuje da uživa u trenutku“. Ipak, daleko od toga da su članovi posade i posluge tek priprosti i naivni anđeli. Östlund je spretan na svojim redateljskim nogama dok izmiče tlo pod nogama vladajuće elite koje pokvarena hrana i morska bolest lišavaju svake profinjenosti.

Jedan od postera za Trokut Tuge upravo je brod iz filma koji gori u koktel čaši. Östlund ih ubija vlastitim oružjem.

Obojica koriste događaje iz vlastitog života. Buñuel piše kako je iskoristio upravo jedan stvarni događaj za uvodnu scenu u Diskretnom šarmu u kojoj su domaćini i gosti pomiješali datum sastanka i večere. Snove koje je sanjao, reproducirao je u samom filmu. Östlund s druge strane, scenu večere između glavne glumice i glavnog glumca u kojem nastaje nesporazum pa svađa oko toga tko bi trebao platiti, reproducira iz slične situacije koja se dogodila između njegove žene i njega.

Trokut Tuge u svjetsku kino distribuciju kreće nakon tragične i nenadane smrti 32-godišnje glavne glumice Charlbi Dean koja je uvjerljivo utjelovila lik influencerice Yaye.

Östlund je s ovim filmom na rubu populizma, ali redateljska i scenaristička rješenja nisu jeftina pa fabularni tijek i kulminacija ostavljaju neka pitanja otvorena za interpretaciju. Trokut je nedvojbeno film koji je prvenstveno zabavan i nepretenciozan premda otvara i škakljiva pitanja te podiže ogledalo prema zapadnom društvu. Scene su zaigrane i komične. Östlund je uspio ostati, prvenstveno, filmaš. Njegov redateljski uspjeh je svakako taj balans kojim je uspio precizno odvagnuti svoje komentatorske i artističke impulse.