Skandal stoljeća: Gabriel García Márquez kao novinar

Pazite kako Gabriel García Márquez, jedan od najvećih književnika svih vremena, piše o novinarstvu: U svojoj autobiografiji Živjeti da bi se pripovijedalo, ovaj se Kolumbijac prisjeća intervjua koji je novinarka Elvira Mendoza odradila s poznatom glumicom Bertom Singerman. Mendoza u konačnici nije objavila tekst u obliku klasičnog intervjua već se osvrnula na Bertinu tešku narav kao i ulogu njezinog supruga koji je intervjuu prisustvovao. Članak je Singermanicu, navodno, razbjesnio, ali je mladog Márqueza uvjerio da o novinarstvu krene razmišljati ne samo kao o izvoru informacija “već kao nečemu puno većem od toga: književnom žanru”.

“Danas vjerujem da su roman i novinarstvo djeca iste majke”, napisat će Márquez.

Upravo takvim senzibilitetom obiluju njegovi novinarski tekstovi okupljeni u knjizi Skandal stoljeća, čije smo hrvatsko izdanje ove godine dobili u prijevodu Gordane Tintor i nakladi VBZ-a.

Márquez, koji je kroz magični realizam uspijevao nestvarno i čarobno prikazati kao svakodnevno i prozaično, oštrio je svoje novinarsko pero kroz novine poput El Universala i El Espectadora gdje je morao balansirati između očekivanja urednika i cenzora. Bila su to turbulentna vremena. Zaključuje Márquez u jednoj od reportaža, “To je krvavi događaj poput svakog drugog takvog. No razlika je u tome što u ovo naše doba u njemu nema ničeg posebnog jer je kao vijest previše obična, a kao roman previše jeziv. Trebalo bi stvarnom životu preporučiti malo više diskrecije.”

Na tom raskršću gdje se dodiruju reportaža i književnost te svakodnevno i magično — nastaje Márquezova čarolija. Vuku ga neobične priče poput one o čovjeku koji se bacio kroz prozor zgrade ugledavši ribu u stanu da bi u novinama sljedeći dan pročitao kako su grad preplavile srebrene ribice. Piše o idolopoklonstvu u mjestu La Sierpa gdje je jedna žena u dasci od cedra ugledala lik djevice. Magični realizam –  to je taj suživot s neobjašnjivim. U jednoj od reportaža nazvanoj Nepredvidiva telepatija će se tako prisjetiti svoje bake, čije su priče u konačnici godinama i  potpaljivale njegovu maštu, te progovoriti o njenim slutnjama kao neobjašnjivim fenomenima kojima obiluje i njegovo književno stvaralaštvo.

Skandal stoljeća naslov vuče iz serije izvještaja u rujnu 1955. koje je Márquez slao El Espectadoru iz Rima gdje je pratio slučaj nestale djevojke Wilme Montesi. Márquez prvi u nizu izvještaja otvara s podnaslovom koji bode oči: Mrtva, Wilma Montesi hoda svijetom. Izvještaji se čitaju kao kakva kriminalistička novela, a Márquez ubacuje i ponavljajuće motive poput točkasto navedenih elemenata koje “čitatelj treba zapamtiti”. Márquez je u Rimu završio zbog jedne druge priče o brodolomcima i krijumčarenju koja je privukla više pozornosti no što je zdravo pa ga je urednik poslao na sigurno – u Europu.

Ovaj izbor urednika Cristobala Pere namjeran je hod po granicama između reportaže i književnosti, odabran upravo ne bi li ljubiteljima Márquezovog rada dodatno približio utjecaj koji je novinarstvo napravilo na njegov književni opus. Humoristični komentari i lagana ironija, zaigranost strukture i teme, elementi su koje će ljubitelji njegovog rada vrlo lagano prepoznati. Nj. S. ide na odmor reportaža je s komenatarom Papinog odlaska na godišnji kroz koju Márquez ne uspijeva zatomiti ironičnost svog stila. Idiličnost pitoresknog jezera u Castelgandolfu, Márquez postavlja nasuprot mračnim scenama potrage za tijelom nestale djevojke.

Gabini, pak, pasusi u tekstu Moj osobni Hemingway napisanom 1981. za El Pais su naprosto očaravajući.

Vodi li iscrpljena književnost neizbježno i do iscrpljenog čitatelja?

Márquezova politička stajališta su dobro poznata kao i njegov bliski odnos s Fidelom Castrom (osobno, najljepša mikrolokacija u ovoj zbirci tekstova jest upravo Márquezova podrška Borgesu zbog toga što je ovaj ostao politički neangažiran i zagovarao snažan individualizam). Dakako da se autor Ljubavi u doba kolere u tekstovima dotiče društvenih i političkih pitanja, piše 1978. i o sandinističkom udaru u Nikaragvi i dotiče se kubanske blokade. Preživio je taj lucidni pisac brojne pučeve i raznovrsne građanske nemire. U tekstu Još nešto o književnosti i zbilji, piše o nezamislivo suludim idejama diktatora u Južnoj Americi i zaključuje da pisci poput njega u tom dijelu svijeta mogu tek ponizno pokušati imitirati ih jer su oni “zbilja bolji pisci od nas”.

Izjavio je ovaj nobelovac kako želi da ga se pamti po novinarskom radu, a ne književnom. Jednako tako je poznato da je rekao kako su svi njegovi tekstovi zapravo novinarski tekstovi. Između ostalog, u razdoblju od ’74. do ’80. osniva i surađuje s časopisom Alternativa. Krajem 90-ih kupuje časopis Cambio s novcem koji je dobio uz Nobelovu nagradu i za koji tvrdi da je na njega bio zaboravio dok ga supruga Mercedes nije podsjetila da već 16 godina leži na banci u Švicarskoj. To je odmah podignulo nakladu jer je Márquez u Kolumbiji institucija sui generis. Kasnije ugašeni časopis je ove 2022. godine ponovno pokrenut u digitalnom izdanju.

U tekstu Dobro, razgovarajmo o književnosti iz 1983. Márquez će se dotaknuti pokušaja raznih autora da objave svoje radove, spomenut će dakako svoje uzore Borgesa i Faulknera pa zaključiti, “Prije nekoliko mjeseci rekao sam Jomiju Garciji Ascotu da je jedino što je bolje od glazbe razgovarati o glazbi, a sinoć sam bio na rubu da mu isto kažem o književnosti. No, potom sam malo bolje razmislio. Zapravo, jedino što je bolje od razgovora o književnosti je dobro pisati.”