Bilješka o autorici: Franka Blažić (Rijeka, 1995.), završila studij Kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Autorica je romana „Anara: Sjena Jantarnog mora” objavljenog 2023. godine u izdanju Naklade Cranium, kao i kratkih priča objavljenih u zbirci regionalnih ZF priča „Marsonic”, online časopisu „Morina kutija” i književnim portalima. Uglavnom stvara u žanrovima spekulativne fikcije i magijskog realizma. Čitate njenu kratku priču “Zvijezde miruju”.
“Zašto nas prati?”
„Ne prati nas”, čujem tatu kako govori sprijeda.
Prislonim prst na prozor – hladnoća se izvana ljepila na staklo kao i srebrni balon za moju jagodicu.
„Prati nas, vidiš!”
„Dobro, prati nas.”
„Ali zašto nas prati?”
Tišina.
„Možda ti želi nešto reći.”
„Uopće nisi ozbiljan!”
Srce mi se uzlupalo, ali bila sam odlučna razviti svoje durenje do kraja.
“Elipsa po kojoj se Mjesec giba oko Zemlje blago je nagnuta prema ekliptici, i zato se njegova udaljenost stalno mijenja. I jesi li znala da se Mjesec u prosjeku godišnje udaljava od Zemlje otprilike 3,8 centimetra?”
Spustim pogled u svoja četiri naškrabana Mjeseca u kutu bilježnice. Svaka mrlja je bila na svojem mjestu.
„Mislim da to neće sutra pitati”, kažem.
„Svejedno, nije naodmet znati. Možeš se hvaliti prijateljima.”
„Tata…”
On slegne ramenima i reče: „Čudna ste vi generacija.”
„Samo da znaš, sjećam se toga dobro, govorio si mi kad sam bila mala da se Mjesec ne miče. Da nas ne lovi kad se vozimo autom. Pa, ovdje piše drugo – i Mjesec, i zvijezde, sve se kreće!”
„Sada znaš da sam pričao gluposti.”
Znala sam i tada.
„I to mi se više sviđa”, nadodam. „Koliko bi moralo biti dosadno onima koji žive na tim zvijezdama da samo stoje.”
“Red ispred dežurne ljekarne bio je nesnosno dug – uzbibana gusjenica umornih lica i praznih očiju. Ja ne izgledam ništa bolje, i netko bi vrlo lako mogao pomisliti da je svemir iza mojih očiju jednako prazan.
Tijekom studija sam, osobito u redovima stranih gradova, voljela igru pogađanja tuđih zanimanja, bolesti, glazbenog ukusa… Najednom bi lica izgledala manje ojađeno i jednolično. Unatoč tome, nitko ne bi postao baš kao ja, osim možda pokoje djevojke sa slušalicama u ušima i željom u očima. Pa ipak, zaključila bih da se bavi filozofijom ili antropologijom, ili još gore književnošću, i onda bi naš ravnopravni put sudbine propao u vodu.
U ovome me redu pak nitko ne zanima. Kao astrofizičarka u ranim tridesetima, napokon shvaćam da vjerojatno i jesam daleko iznad većine pojedinaca u dugim redovima, barem po pitanju brzine izračuna složenih matematičkih izraza.
Pogledam uvis i sjetim se da je oblačno. Tamnosiva opna reflektira svjetla grada, svjetla planeta vode, elektriciteta i dugih redova. Ali negdje iza opne titraju zvijezde, tako sam ih očajnički poželjela vidjeti, njihov mirni sjaj i golemost, podsjetnik da smo sitni ali nimalo beznačajni, jer ako smo zaista sami u galaksiji, onda i jedini svemu ovome i dajemo neko značenje…
Ako ne postojimo mi, ne postoji ni značenje. Jesmo li spremni snositi odgovornost za uništenje smisla? Potencijalno – i po svemu sudeći vrlo vjerojatno – jedinog smisla u čitavoj galaksiji?”
Stotine očiju koje su me promatrale iz zamračenog auditorija izgledale su odveć ustrašeno da trepnu. No ne iz razumijevanja, već iz puke dužnosti. Bili su dužni izgledati ozbiljno i užasnuto, ipak su sve kamere u tom trenutku bile uperene u njih a ne u mene, i svijet je morao znati da su spremni poduzeti nešto da stvari konačno krenu u obećanom smjeru.
Osim toga, obraćala im se ugledna astrofizičarka, a astrofizičari upozoravaju na crne rupe, komete i napredne civilizacije iz dubokog svemira koje nam žele ukrasti naftu, pa ih valja ozbiljno shvatiti kada upozoravaju i na ovako nešto.
Ali jesam li doprla do njih? Ni govora, bilo bi lakše da se crna rupa obrušava na nas. Jesam li dobro odradila posao? Vjerojatno jesam ili barem tako tvrde oni koji me dočekaju iza zastora i tapšaju po leđima. I na njihovim se licima ocrtava rezigniranost, ali mi barem znamo da nemamo prljavštine na rukama. Kao da će to igrati ikakvu ulogu na kraju svega.
“Gospođo, jeste li sigurni da možete sami?”
Zgroženo pogledam u mladića. Ponekad zaboravljam da više ne dijelimo dobnu skupinu.
Htjela sam ga upitati dogodi li se ikada njemu da samo tako stane na rubu stepenica, da upije večernji zrak, ali znam da me ne bi razumio. Nekada davno možda, ali sada bi to protumačio kao čisto mudrovanje starosti, što bi donekle bilo točno budući da sam samo htjela odmoriti noge.
„U redu je, možda drugi put”, kažem mu. „Tada ću biti starija.”
On se nasmiješi, gotovo je bio spreman nastaviti razgovor, ali ipak svojim mladim krakatim koracima odjuri dalje.
No nešto ga nagna da se brzo zaustavi i okrene.
„Oprostite”, dovikne, „ali jeste li vi… Jeste li vi ona znanstvenica?”
Iako mi je uobičajena reakcija uvjeravanje da to nije točno, uspijem se samo nasmijati.
„O, vau”, reče on, „jeste li baš sto posto sigurni da vam ne treba društvo do vrha?”
I tako smo se nastavili zajedno uspinjati, pričala sam mu o svojoj karijeri i obitelji, najviše o tati čija godišnjica smrti pada upravo na današnji datum. On je meni govorio o dobro mi poznatom sindromu sužavanja života u kasnim dvadesetima. Razgovor je bio vrlo tečan, nije na njega utjecala razlika u godinama, iskustvu ili obrazovanju, i osjećala sam se kao da tim istim stepenicama možemo dohodati i do ruba planete.
Upita me naposljetku kako uspijevam zadržati toliko nade i dobrog mišljenja o čovjeku. Ne želim pokvariti trenutak i reći da nije naročito vješt u čitanju ljudi, pa mu kažem da u napadu beznađa ili apsurda obično pogledam u Mjesec ili zvijezde. To me odmah vrati na svoje mjesto, odnosno izuzme me iz njega dovoljno da mu se smirenije vratim.
I nije to poniznost i drugi romantizmi iz pop pjesama – to je čista navika. Nebeska tijela su uvijek tu, neovisno u turbulentnim naviranjima ljudskog života.
Činilo se da me mladić zaista sluša, kao nekada studenti i prepuni auditoriji. Čak je rekao da bi o meni volio nešto napisati, na što odgovorim da je divno što se bavi književnošću, bez laganja. Mi i oni ionako nikada nisu bili znanstvenici i društvenjaci. Bili su oni koji osjećaju odgovornost i oni koji čuju samo ono što žele čuti i podređuju si svijet.
Zbog prvih bih bila spremna pisati i poeziju, a zbog drugih nestanak ljudskog roda nije najgora stvar koja se može dogoditi galaksiji. Pa ipak, voljela bih da mi netko obeća da nećemo nestati. Tko bi onda gledao zvijezde?
ZADNJE POLJE 
Komentiraj