Američkog glumca Ala Pacina poznajemo po filmskim klasicima poput Kuma, Vrućine, Lica s ožiljkom, Any Given Sunday te Jack & Jill, ali manje je poznata njegova karijera na kazališnim daskama gdje je 60-ih godina stekao ime glumeći u komadima poput The Indian Wants the Bronx i Does a Tiger Wear a Necktie?.

U jednom intervjuu Pacino uspoređuje filmsku i kazališnu glumu pa kaže, “Gluma u filmovima je kao da hodaš po žici – nacrtanoj na podu. Kazališna gluma je hod po žici nategnutoj između balkona. Nema povratka ako ti se nešto dogodi dok si u zraku, dok s poda ne možeš pasti.”

Vodeći se dobrom praksom da pišemo samo o neparnim Pacino albumima, vrijedi primijetiti da je Pacino 7 prvenstveno kazališni komad. Postoji, donekle, pogrešan konsenzus da je hip hop zagospodario domaćom i regionalnom scenom. Žari i pali klubovima, trendovima i billboardima. Ali upitno je koliko je to zapravo hip hop, a koliko su tek određeni elementi hip hop kulture, produkcije i tehnike prekrojeni i prepakirani u dominantan zvuk klupske glazbe. I to je u redu, ne treba biti kivan zbog toga. Riječima samog Pacina, vrijednosti i uloga koju imaju film i teatar su različiti. To je nabildani hip hop na hormonima rasta. Gotovo filmski hip hop. Klupski spektakl popraćen impresivnim vizualima koji su jednako bitni kao i glazba.

Ovo, pak, što čujemo od Tibora i Flowdeepa – to je teatar.

Sedmi Pacino se prema hip hopu ne odnosi toliko kao prema sedmoj umjetnosti, koliko kao prema umjetnosti na daskama.

Flowdeepov producentski prosèdē je naprosto spektakularan. Teške su to riječi, obvezuju, ali način na koji ovaj rovinjsko-zagrebački beatmaker stvara je nalik ničemu drugom na domaćoj sceni. Nosi snažnu umjetničku patinu, daje osjećaj da slušate nešto nedokučivo, bezvremenski, nešto gotovo transtemporalno. Takav osjećaj nije uvijek lako postići u žanru hip hopa. Nije da Flowdeep jedini koristi samplove, ali način na koji ih koristi je jedinstven. Flowdeepov producentski rad na Pacino 7 albumu objavljen je tek nekoliko tjedana nakon izlaska doktorskog rada koji je Flowdeepova produkcija za GIR-ov singl GGOAT.

“Prva traka egotripam, zadnja skroz ogoljavanje”, repa Tibor na B Strani s kojom zaokružuje Sedmicu. “Priča o tom kaj sam postigo i skoro sjebo sve”, čuje ga se preko elegantne Flowdeepove matrice.

Cijela Pacino serija albuma, koju je Tibor otvorio još 2015. godine s originalnim Pacinom, puna je osobnih uspona i padova. Nakrcana je preispitivanjima, biografskim prolaznim vremenima, promjenama raspoloženja, stilskim izletima, uličnim dogodovštinama, zagrebačkim spleenom i producentskim bravurama. Posljednji Pacino uradci su sve iskreniji, manje otvoreni za dijalog. Tiborov flow je postao konverzacijski, neopterećen multijima i pretjeranim igrama riječi koje bi možda opteretile autobiografsku neposrednost kojom obiluje Pacino 7.

“Zagrebački rap uz Jupiterski jazz”, repa na traci Jupiterski Jazz, “Plus trenutno ga guram k’o da umrijet ću za njega. Top roba za kolekcionare koji vole malo jače i ekskluzivnije sranje”, kaže Tibor kojem je Zagreb i dalje pozornica pa dodaje nešto kasnije, “Što sam stariji, sve više sve mora ić’ po mom.”

Specifičnost Pacinove glume jest tzv. metodska gluma (method acting), tehnika koju je mladi Njujorčanin prigrlio i razvio u sklopu kultnog Actors’ studia, škole glume pod ravnateljstvom pedagoga Leeja Strasberga koji će u SAD-u razviti popularnu tehniku koju je svojedobno kreirao Stanislavski. Metodska gluma od glumca traži da se sasvim uživi u lik koji igra, prigrli njegove emocije i njegova uvjerenja i s njim se u potpunosti poistovjeti.

Glumac treba postići ono što Strasberg naziva afektivnom memorijom. Serijom posebnih vježbi, glumac se treba prizvati situacije iz života koja će mu pomoći razviti empatiju i razumijevanje prema liku kojeg treba igrati. Tibor će u završnici Pacino 7 albuma dati jasan disclaimer, “Pola tog zajebancija, ali pola ne. Smiješ shvatit kak oš, svaka je verzija ok.”

Tibor i na Sedmici pokazuje širinu svog flowa, mogućnost promjene tempa i stila, svojevrsni set pacinovskih gesti i gestikulacija, sitnih vokalnih ekshibicija, detalja u stilu po kojima se izdvaja. Primjećuje se to odmah na uvodnoj, slavljeničkoj traci B.O.R.T.I. gdje si daje cvijeće samo da bi si ga, laticu po laticu, tijekom 42-minutnog projekta trgao iz vlastitih ruku. Ranjivost ostaje jedan od nosivih stupova Pacino serijala.

Na albumu se Tibor neće libiti odapinjanja strelica prema samoj sceni. “Ekipa glumi Al Caponea, Borti Eliot Ness“, reći će na traci Novi Noćnoptični. “Anti-luxury rap”, čuješ na singlu S kim čekaš dan. Jasno je da Flowdeep i Tibor u svom radu nose elemente kontrakulturnog u odnosu na aktualna strujanja u hip hopu.

Tiborov i Flowdeepov Pacino serijal endemska je biljka na domaćoj glazbenoj sceni. Sad je to već devetogodišnja epopeja i decenija suradnje kojom su u regionalni hip hop imaginarij unijeli niz novih umjetničkih elemenata, kreativnih rješenja, oplemenili zvuk i pogurali ga naprijed. Istovremeno su kroz TDKM kolektiv na scenu donijeli brojna nova imena i revitalizirali poneka stara. Od gostovanja na Pacino 7 vrijedi istaknuti impresivna, etablirana imena poput Kalija (Gens), Burkyja i Struke (Gende III) i Magellana (Novi Noćnoptični) s kojim Tibor još jednom daje do znanja kako nastavlja plemeniti posao Sinesteta.

TDKM je poslužio kao platforma brojnim mladim imenima poput crnogorskog repera Boxidara koji je nedavno na svom kanalu hladno izbacio jezivo dobri Sinizm, pažnje vrijedan sophomore projekt, dok se s nestrpljenjem čeka drugi album AGC-a, TDKM-ove južne veze i izrazito obećavajućeg imena koje na Sedmici dobiva prostor na traci Skitanje Sim.

Strasbergov Actors’ Studio je postao forum, mjesto gdje većina obećavajućih, nekonvencionalnih mladih glumaca dolaze kako bi se kultivirali, stoji u knjizi Fostera Hircsha A Method To Their Madness: The History Of The Actors Studio. “U studiju ne sjedimo u krug i ne hranimo svoja ega. Ljudi su šokirani kada vide kako smo oštri jedni prema drugima”, tvrdio je svojevremeno Strasberg kojem je Pacino u više navrata dao zasluge za svoj karijerni uspon.

Umjetničke škole, filozofije i pokreti nisu iščezli u 21. stoljeću, samo ih nije uvijek lako primijetiti u realnom vremenu. Nekad je potreban odmak.

U intervjuu s početka teksta, Pacino objašnjava strah koji ga hvata svaki put prije nego što se popne na kazališne daske. “Imaš osjećaj kao da ćeš umrijeti”, objašnjava glumac. “Imaš osjećaj kao da bi radio bilo što drugo radije nego ovo. Ovo je najgore što ti se može dogoditi.”

Ali, na kraju se ipak popneš na tu pozornicu. I kreneš hodati po žici.