Moderiranje komentara na bespućima interneta više je kazna nego posao.

Mazohistički proces iščitavanja nezamislivo zločestih i nerijetko priglupih dosjetki internet ratnika koji ne pridonose kvaliteti diskusije jer su tek najobičnije trolanje ili munjeviti uvid u mračnu psihu komentatora. Rubrike s komentarima krcate su i briljantnim opažanjima, ali moderator se takvima ne bavi. Moderiranje je Sizifov posao jer koliko god komentara izbrisali, toliko novih će osvanuti preko noći.

Nedavna događanja na političkoj i društvenoj sceni u Hrvatskoj, revitalizirala su priču o govoru mržnje u medijima, osobito na internet portalima i društvenim mrežama. Ta pojava nije nova i desetljećima se po tom pitanju ne radi ništa, ali smo kroz to vrijeme valjda učili što znači diskutirati, kako trebamo komunicirati i civilizacijski došli do točke da moramo krenuti pričati o ovom problemu… i nakon toga opet ne napraviti ništa.

Problematika rubrika s komentarima nipošto nije hrvatski problem. Kvaliteta diskursa nije bitno bolja ni vani gdje se urednici, moderatori, komentatori i policija u jednakoj mjeri bore protiv vrijeđanja i prijetnji kojima su krcate društvene mreže i svjetski portali.

Unatrag nekoliko godina je velik broj portala odlučio ukinuti svoje rubrike s komentarima, drastično ih izmijeniti ili ih u potpunosti prebaciti na društvene mreže poput Facebooka. Neki od najvećih svjetskih redakcija poput Washington Posta i The New York Timesa udružili su snage u razvoju tehnologije koja bi pomogla moderirati golemu količinu komentara i reakcija ispod tekstova.

Koja je uloga i kakva je budućnost zloglasnih komentara ispod novinarskih tekstova?

Prebacivanje odgovornosti

The Reuters, Bloomberg, Al Jazeera English samo su neke od redakcija koje su odlučile ukinuti mogućnost komentiranja na svojim web stranicama zaključivši da su određeni korisnici u potpunosti onemogućili konstruktivan dijalog. Britanski The Guardian je isključio tu mogućnost na svim tekstovima koji se dodiruju osjetljivih pitanja poput rase ili imigracije.

Američki NPR i Business Insider učinili su isto i prepustili komentiranje društvenim mrežama na kojima su primijetili bitno veći angažman čitatelja.

Facebook je, u međuvremenu, pod sve većim pritiskom da brže i efikasnije reagira na govor mržnje i prijetnje što uključuje i donošenje najnovijeg njemačkog zakona NetzDG kojim vlasti u ovoj europskoj državi žele da društvene mreže komentare – koji prelaze granicu slobode govora – blokiraju ili uklone nekada i u roku od 24 sata. Komičarki Sophie Passman i političaru Beatrix von Storch su tako uklonjene objave na Twitteru za koje je ta mreža procijenila da su uvredljive.

Facebook je u zadnja dva mjeseca zatvorio satirične stranice “Di su Pare” i “Pretjerivač” navodeći povrede njihovih uvjeta korištenja zbog govora mržnje.

Teret komentara je tako s moderatora i web stranica prešao na administratore i društvene mreže. Rasprava se vodi o tome kada je nešto sloboda govora i pravo na drugačiji stav, a kada je to govor mržnje i vrijeđanje civilizacijskih vrijednosti. Kada je satira tek izgovor za uvredu?

“Nažalost, komentari na web stranicama su rijetko kada u svom najboljem izdanju. Bez moderatora ili finih algoritama, podložni su kaosu. Najčešće se razviju u rasističku, mizoginističku oluju u kojoj najglasniji, najgluplji i oni koji najviše vrijeđaju isplivaju na površinu pa mudri komentari budu nadglasani. Nemamo ni vremena ni volje nastaviti moderirati to smeće.”

— Jonathan Smith, VICE.COM

I dok je u SAD-u Vrhovni sud čvrsto stao iza prvog amandmana Ustava i potvrdio da, uz nekoliko iznimki, pravo na slobodu govora podrazumijeva i ono što se može smatrati govorom mržnje, pravila su u europskom pravnom sustavu dosta stroža pa izdavači često riskiraju kaznene prijave, iako se u praksi to događa iznimno rijetko.

Izdavači u pravilu nemaju ni vremena ni novaca da svoje resurse troše na moderiranje komentara, iako isti generiraju više interesa za priču te podižu angažman i vjernost čitatelja čak i ukoliko samo čitaju komentare. Uvrštavanje Facebook plugin-a za komentare trebalo je rezultirati odgovornijim ponašanjima korisnika koji mišljenja davaju pod imenom i prezimenom, ali je rezultiralo kreiranjem gomile lažnih profila i kvaliteta diskursa se dodatno srozala.

Prijenos komentara s portala na društvene mreže ima svoje prednosti i za određene publikacije ima i smisla jer njihovi čitatelji i takva vrsta sadržaja najčešće se odlično slažu s dinamikom društvenih mreža. Ipak, izdavači na takav način u još većoj mjeri gube kontrolu nad samim komentarima, ne mogu kvalitetno mjeriti angažman čitatelja i nemaju mogućnost detaljnije analizirati navike i obrasce ponašanja svoje baze.

Tehnologija spašava komentatore?

Umjesto zabrane, određen broj izdavača koji to sebi može priuštiti, odlučio je ulagati u tehnologiju koja bi zamijenila ljude-moderatore, najnapaćeniju vrstu na internetu, s tehnologijom koja bi imala mogućnost prepoznavanja i uklanjanja neprimjerenog sadržaja.

Tehnologija Perspective na machine learning konceptu i u suradnji s The Guardianom, The New York Timesom i Wikipedijom, analizira i ocjenjuje komentare kao zdrave ili toksične s tim da pod “toksično” smatra komentare koji su bezobrazni, vrijeđaju ili su nerazumni te mogu rezultirati da čitatelji napuštaju razgovor.

Na sličnom konceptu se zasniva i Coral Project koji su pokrenuli Washington Post i The New York Times u suradnji s Mozillom, a s ciljem kvalitetnijeg i lakšeg moderiranja razgovora koji se odvija ispod njihovih članaka.

Ipak, ova tehnologija je u povojima pa ako, primjerice, odete na web stranicu Perspective platforme možete se lagano poigrati s kombinacijama koje bi prošle njihov test “toksičnosti” iako možda baš i ne bi trebale. Programeri, pak, naglašavaju da se ne testiraju samo riječi i pojmovi već i kontekst u kojem su izneseni.

Portal Quartz je svojedobno omogućio stavljanje bilješki čitatelja uz tekst umjesto komentiranja na dnu članka, a platforma Medium i danas omogućava označavanje i citiranje teksta pa onda njegovi najpopularniji dijelovi budu lijepo označeni u samom tekstu. Washington Post je odlučio nagrađivati najbolje komentare i dijeliti ih putem newslettera sa svojim čitateljima. Različiti izdavači su, dakle, različito pristupili problemu pripitomljavanja i kontrole komentara.

Zanimljivo je razmišljanje voditelja projekta Coral koji traže rješenja za kvalitetniji dijalog na  internetu. Zamislite da tražite donacije na način da na ulicu ostavite praznu kutiju i odete. Istu tu kutiju će te najčešće naći ispunjenu smećem kada se vratite.

“Najveći problem u rubrikama za komentiranje najčešće je u samim izdavačima koji kreiraju prostor za razgovor bez strategije, uputa i pozitivne podrške koju mogu osigurati. Sve to utječe na ponašanje komentatora. Iz tog razloga mi stvaramo upute koje pomažu razvijanju strategije upravljanja vašom zajednicom čitatelja.”

— Coral Project

Koliku, dakle, odgovornost za razinu komentiranja snose i sami urednici?

Pranje ruku od same rubrike ili prebacivanje komentara na društvene stranice gdje ionako “vlada kaos i bezakonje” – najlakši je i najljeniji način pristupanja ovom problemu. Činjenice ipak ukazuju na to da vrlo često razina diskursa i sadržaja na samom portalu svoju zrcalnu presliku pronalazi upravo u komentarima. Kada uredništvo temama pristupa kroz analizu i ozbiljniji stil, publika koja se okuplja oko takvog medija samim komentarima dodatno obogaćuje raspravu i podiže razinu diskursa. To, naravno, nije u potpunosti moguće kod “portala široke potrošnje” koje pokrivaju raznolik spektar tema kroz različite tonove i novinarske forme, ali i tada izdavač mora voditi računa da snosi odgovornost za “praznu kutiju” koju je ostavio da leži na dnu svoje ulice.

U suprotnom, naravno da će u njoj nakon izvjesnog vremena pronaći smeće.

Komentari su često kancerogeni, zlobni ili neupućeni. Nekada svo troje odjednom. Ipak, i među tim komentarima pronalazimo iznimno pronicljiva stajališta bazirana na argumentiranim tezama. Istina je da su komentari glas tihe manjine kojoj je to često jedini način izražavanja mišljenja, ali još više su izdavačima uvid u mišljenja i stajališta vlastitih čitatelja pomoću kojih mogu procijeniti javno mnijenje.

Uloga medija u govoru mržnje

Komentari su nerijetko i izvor inspiracije novinarima te se vijest dalje razvija i generira upravo zahvaljujući diskursu unutar te rubrike. Reakcije i povratne informacije od strane čitatelja, urednicima i novinarima mogu pružiti smjernicu po kojoj će dalje razvijati svoju publikaciju ili konkretnu temu. Jednako tako, ukoliko članak ne generira reakciju pozitivne ili negativne prirode – to može ukazivati na to da isti nije napisan na zadovoljavajućoj razini. Ne provocira i ne inspirira. Ravnodušnost je smrtni grijeh u svijetu izdavaštva.

Zašto onda urednici i izdavači bježe od komentara?

Većina njih je u potpunosti rezignirana konstantnim neuspjesima na ovom polju nakon što su brojni pokušaji proaktivnog moderiranja progutani u džungli cinizma. Procijenili su da komentari ipak ne generiraju toliku vrijednost i da velik dio komentara ipak dolazi kroz društvene mreže kojima je dijeljenje i razmjena mišljenja – prirodno okruženje.

“Ako izvodite logički zaključak – komentari oblikuju javno mnijenje, javno mnijenje oblikuje javnu politiku, javna politika određuje što će se istraživati i kako će se istraživati pa onda možete zaključiti zašto smo odlučili ugasiti svjetla.”

— Popular Science, znanstveni časopis

Ostavlja li objavljeni članak bez komentara na dnu dojam jednosmjerne ulice i hermetički zatvorenog prostora u kojem se priča rađa i umire?

U velikoj mjeri da, osobito kada su korisnici navikli čitati reakcije na tekst odmah nakon čitanja samo teksta – nešto što u tiskanim medijima nije moguće i po čemu se digitalni mediji najviše razlikuju od tradicionalnih publikacija. Prebacivanje komentara na društvene mreže, očito je to već sada, nije rješenje već nerijetko kreira još veći kaos koji otuđuje čitatelje i tjera ih da prestanu razmjenjivati mišljenja ili u revoltu u potpunosti napuste određenu stranicu.

Pitanje je koliko podizanju svijesti može pomoći jednosmjerna komunikacija i je li ukidanje komentara pravo rješenje za kvalitetu diskursa na internetu.

Hrvatski izdavači, naravno, nemaju mogućnost razvijanja tehnologije koja bi im pomogla u kvalitetnijem upravljanju javnim mišljenjem izraženim u njihovim elektroničkim publikacijama, ali jednako tako ne pokazuju apsolutno nikakav proaktivan pristup kojim bi, u suradnji s vlastitom jezgrom čitatelja, napravili prvi korak k tome da razina diskursa pod njihovim vlastitim krovom ne bude na razini kočijaške psovke.

Govor mržnje je kompleksan sociološko-pravni termin s višestrukim implikacijama, ali raspravu o njemu ne možemo svesti na podivljalu hordu internetskih barbara.

Mediji, izdavači i urednici moraju preuzeti velik dio odgovornosti i kreirati okruženje koje će nagrađivati mudrost i kažnjavati primitivizam. Neovisno hoće li to raditi algoritam ili student honorarac – hoće li komentari živjeti na društvenim mrežama ili će se ukinuti potpuno – mediji moraju preuzeti odgovornost za mržnju koja se kroz njih generira.

Govna ostaju govna i kada vam nisu pred očima. Vjerojatno smrdi negdje drugdje.

Nečinjenje nije prihvatljivo. Upiranje prstom je neodgovorno s pozicije sedme sile pa bi se, nakon što povuču vodu i operu ruke, trebali i — pogledati u ogledalo!