“Ako smo se svi namistili, možemo poletit“, čuje se Mladen Badovinac nakon kojeg se otvara lagani gitarski uvod u “Za ludu me svitovala mati”.

Pokazat će se to jednim od najmoćnijih nastupa uživo pred kamerama splitskog TBF-a kojeg je te 1999. u sklopu Cro Sessiona snimala Hrvatska radiotelevizija.

Uz pratnju klape “Lebić” i genijalno osmišljenog klapskog samplea pjesme Arsena Dedića, jedna od najvažnijih splitskih pjesama “ST Stanje Uma”, zaživjela je punom karizmom i doživjela katarzični vrhunac. Kombinacija električnih gitara, angažirane poezije Saše Antića te hip hopa praćenog dalmatinskom klapom, dovela je do apsolutne i konačne sinergije tog stranog nam i dalekog žanra s dalmatinskim podnebljem i dalmatinskom autohtonom glazbom.

Kao takva, ova verzija “ST Stanja Uma”, ostavila je na nekima od nas neizbrisiv utjecaj koji se obnavljao i hranio beskonačnim iteracijama i repriziranjima preko kazeta, a mnogo kasnije i You Tubea gdje je i danas ovjekovječena. Ne postoji detalj s tog nastupa kojeg nismo proanalizirali i prožvakali. Ne postoji ni jedno jedino puštanje te pjesme koje ne završi s trncima pomislivši da je kroz nju savršeno uspješno uklopljen hip hop s elementima splitskog motiva i dalmatinske pjesme.

Ono sramežljivo otvaranje Luke Barbića u kojem, pomalo brzajući, prolazi kroz prvi vers savršeno interpretirajući Sašine stihove, kad kaže “kužin da i danas još uvik sve je isto” umjesto originalnog “shvaćan da i danas još uvik sve je isto” pa klapski most do Mladena koji onda grlato i srčano preuzima kontrolu kroz politički nabijen drugi vers. Onda Saša koji u elementu ulijeće pred sam njegov kraj i onaj vrhunac kroz apsolutnu sinergiju s klapom dok publika potpuno divlja oduševljena energijom na pozornici.

Čista, nefiltrirana emocija.

Nezaboravan nastup koji od lagane, nostalgijom obojane slikovnice raste prema opakoj budnici i žestokom vrhuncu. Srednji prst podignut političkim strukturama i motiv mora koji svojom dubinom, čistinom i mističnom privlačnošću kontrira mračnoj splitskoj realnosti 90-ih.

---

     Upravo se s tim 90-ima u koštac uhvatio jedan od suosnivača TBF-a , nezaobilazni Nikola Čelan koji poput dobrog duha i nevidljive poveznice spaja golemi broj aktera tadašnje i sadašnje splitske i dalmatinske glazbene scene te još uvijek igra jednu od njenih ključnih uloga. Novinar i glazbenik je u knjizi “Baština – kako sam preživio splitske devedesete i prvih 10 godina TBF-a” iz svoje perspektive dokumentirao jedno od najturbulentnijih, ali i najplodnijih desetljeća splitske glazbene i kulturne scene koja je potpuno organski živjela, rasla i razvijala se.

Za nas koji smo svoje formativne godine provodili na ulicama Splita tih 90-ih, kupovali kruh u Bobisa na Skalicama (istog onog za kojeg će Čelan napisati da je bio glavna pošta za dop u gradu) i znali svakog starijeg igrača s ulice, tukli se po susjednim kvartovima, igrali na balun po Spinutu, “zakucavali na Đermana“, zalutali ponekad na Meje i sa strahopoštovanjem gledali starije generacije – te devedesete, dakako, nisu bile toliko mračne. Nismo znali za druge. Bile su nam i ostale – nenadjebive.

Desetljeće našeg djetinjstva.

Zapis koji Čelan ostavlja kroz Baštinu, uvid u razvoj TBF-a, splitske glazbene scene, ali istovremeno i uspješno kontekstualizirajući širu društvenu problematiku od neprocjenjive je važnosti za nekoliko generacija koje su imale dodirnih točaka sa Splitom u tom vremenu sveopće izoliranosti od ostatka Hrvatske. Osnivač klape Iskon i grupe Libar imao je jedinstven pogled i utjecaj na njen kreativni razvoj koji je cvjetao u hermetički zatvorenom fizičkom i mentalnom prostoru. Teško je objasniti društvene zakonitosti i dinamiku koja upravlja rastom i razvojem glazbenih i drugih umjetničkih pokreta na određenim mikrolokacijama, ali nepobitno je da je vakumirana, shizofrena realnost Splita 90-ih žestoko utjecala na kontraprocese koji su se manifestirali i kroz brojne glazbene projekte.

Još je negdje u dječjoj sobi audio snimka koncerta grupe Kompleks K čije smo hitoidne melodije iz svog glasa pjevali na ulici, ali i pjesama TBF-a koje su kružile poput poslanica i koje smo dobivali od starije generacije koja je imala pristup koncertima i novoj glazbi. TBF je bio točno toliko pomaknut i kontroverzan koliko nam je trebalo.

Čelan kroz “Baštinu” opisuje ključne momente osobnog i profesionalnog razvoja grupe, ali ova knjiga je u većoj mjeri splitski coming of age dnevnik čovjeka koji iskreno i direktno govori o psihološkim i društvenim procesima, ali i vlastitim batinama, strahovima, nadanjima, pogreškama i uspjesima. Ne samo da se po prvi puta dobiva širi kontekst oko najvažnije dalmatinske grupe novijeg vremena, već je Baština važna jer se napokon dobio nefiltrirani, izravni i nekomplicirani uvid iz ulične perspektive u dekadu koja je na Splitu ostavila duboke ožiljke koji još uvijek zapeku kad zapuše krivi vitar, ali i koja je iznjedrila neprikosnovene talente i umjetničke autoritete.

Split je uvijek kreativnom energijom prkosio dekadentnim silama.

Split je jednako tako i neke od najdubljih rana stekao samoranjavanjem. Svojevrsnom sociološkom autodestrukcijom. S tim se moramo pomiriti, s tim živjeti i od tih lekcija učiti. Čelan kroz Baštinu, a TBF kroz svoje pjesme te simptome pravilno dijagnosticiraju. Čelan ga u jednom trenutku naziva “dekadentnim i destruktivnim začaranim krugom”. Koristi jezik ulice, ali ne bježi ni od duboko filozofskih i egzistencijalnih momenata, preispitivanja i traženja puta k neovisnosti, samostalnosti i samorealizaciji.

---

     Baština upravo to i jest – priča o suočavanju sa strahovima i hrabroj borbi za realizaciju vlastitog potencijala. Jer nitko se neće boriti za vas i gurati vas ako to ne učinite sami, najčešće suprotno svim konvencijama i očekivanjima.

Ali, jednom kad u tome uspijete postajete suveren, neopterećen i slobodan. Parafrazirajući Čelana, protagonisti ovih priča danas žive od svog rada i svog genija. I nikome nisu ništa ostali dužni.

Tko bi očekivao da će klinci, fanatično posvećeni dalekom i nerazumljivom hip hopu, klinci koji su snimali i radili u potpunoj improvizaciji i anonimnosti i zahvaljujući isključivo vlastitom entuzijazmu – izrasti u jednu od kulturološki i glazbeno najrelevantnijih skupina našeg vremena. To vjerojatno jest bila savršena oluja, ali da nije bilo tog fanatizma i dišpeta – TBF nikad ne bi zaživio. Čelan kroz Baštinu predivno opisuje tu ontogenezu.

I dok je “Spazam” kreativni i tehnički vrhunac TBF-a, ona upravo zbog svoje kompleksnosti i apstraktne širine ostaje fenomenalan intelektualni krik, konceptualno posložen, napisan i izveden bitno hladnije i mračnije od TBF-ove uspješnice s prvog albuma.

“ST stanje uma” ostaje neprikosnoveni biser, izljev emocija, zabilježeni momenat čiste inspiracije pretvorene u možda i najznačajniju pjesmu snimljenu o suvremenom, post-ratnom Splitu. Antić u isto vrijeme uspijeva otvoriti kompleksne društvene teme poput narko-sistema i opake cenzure skrivene pod siluetom “demokratskog mraka”, ali i ubosti ubojito jednostavne ulične silogizme poput “tuče isprid drugih škola, nisi smija bit sa strane. Da si osta sa strane – to bi stvarno bilo sranje”.

Čelan nije ostao službeni član postave TBF-a, ali svakako jest njezin pridruženi član, čovjek koji ih je pratio i uskakao kada god je bilo potrebno. U međuvremenu je pronašao niz vlastitih oblika izražavanja i postao jedan od vezivnih tkiva i najbitnijih mislioca splitske urbane scene i filozofije.

Baština je tako iznimno vrijedan dokument i predivno, nostalgično štivo, ali je Baština prvenstveno putokaz koji zorno upućuje na to da je najvažnije vjerovati u sebe i svoj rad i na tome ustrajati. Hrabro i beskompromisno.