Album Copy/Paste je još uvijek sigurno smješten u pretincu automobila. Ramirezov projekt iz 2006. je i danas jedan od najboljih albuma za slušati dok ste na cesti.

Sjećam se da se nismo mogli dogovoriti je li moćnije otvaranje albuma Copy/Paste gdje istoimena traka kreće s oštrom gitarom pa bubnjevima i vriskom Aljoše Šerića ili otvaranje prvijenca Ramirez kojeg s bubnjevima otvara neprikosnoveno razjebana “Barcelona”. U biti, rijetko koji domaći bend je svoju karijeru otvorio uz takav klizeći start kao što je to napravio zagrebački Ramirez te 2004. “Barcelona” je bila ekvivalent drskom uklizavanju unutar prve minute kojem je ključna funkcija bila bahato i agresivno poručiti da su na scenu stigli neki novi igrači.

“Jako volim ovu buku i večeras bit ću gol. Plesat ću gol”, čuje se Aljoša preko žestokih gitarskih rifova.

Dakako, Ramirez je široj publici predstavljen kao puno mirniji, akustičniji zvuk s melankoličnim vokalom i intrigantnim stihovima koji su Šerića, Jungića, Ratkovića i Leku odmah odvojili od ostatka novih bendova. “Iste Cipele“ su pažljivo odsvirana i još pažljivije ispričana priča u nelinearnom toku koja kroz detalj cipela otkriva tužnu spoznaju o pripovjedaču. U njenom spotu na krovu zgrade prvi put pronalazimo tužnjikavog ćelavca, oštrih crta lica.

Frajer nam pokušava poručiti da ima iznimno dobru žicu za pripovijedanje. Čut ćemo ga još.

Ramirez je odmah sa svojim debitantskim albumom pokupio laskave pohvale od publike i kritike. Hitovi poput “Otjeraj me” i “Sve je OK” su ih definirali kao jedan od najintrigantnijih novih bendova. Neizbježno su uslijedile i paralele s gomilom engleskih bendova koji su početkom 21. stoljeća dominirali svojim brit pop zvukom.

“Čekaj, jel’ on ovo rekao ‘ne jedi kosu, ne gledaj u pod’”, bila je reakcija na “Sve je OK” za koju je Goran Kulenović režirao predivno uznemirujuć spot s crtama psihološkog trilera u kojem posesivni i psihotično-ljubomorni dečko lagano likvidira prijatelje svoje djevojke i onda joj se, takvoj neutješnoj, nudi kao rame za plakanje. Specifični, koji-kurac Šerićevi tekstovi uspjeli su podignut obrve kod slušatelja, a melodične linije privući pozornost radijskih urednika.

Uslijedio je spektakularno odsvirani i producirani Copy/Paste, jedan od najkvalitetnijih hrvatskih rock albuma u zadnja dva desetljeća. Ramirez je sazrio, znao točno što želi i kako to želi. Zvuk je bio žešći, električniji i nabrijaniji od prethodnika. Bio je i mračniji. U biti, nevjerojatan je taj osjećaj paranoične anksioznosti koji Ramirez i Denyken uspijevaju nametnuti slušatelju.

Dakako, ovakav album nikada nije ni mogao proći kod šire publike.

Šerić je zadržao tematsku osovinu kakvu je imao i na albumu prvijencu, ali je zagrebao puno dublje ispod površine baš kao i članovi benda koji su glazbeno i tehnički složili bitno kompleksniji projekt nego što je bio, čistom inspiracijom vođen, debitantski Ramirez.

Kad slušate Copy/Paste imate neprekidan osjećaj hitnosti dok vas on obavija baršunastom atmosferom neposredne opasnosti koja vam prijeti, a na koju vas Ramirez očajnički pokušava upozoriti kroz Šerićev vrišteći vokal i gitarske dionice koje zvone na uzbunu.

Bilo da se radi o bijegu u “Ameriku“ ili fatalnoj “Lani” kroz koju se Aljoša referira na Márqueza i na koju se odlično naslanja “Yo la tengo” u kojoj se Ramirez, kao i na prvoj pjesmi albuma, ironično osvrće na snobovske elemente indie kulture – ovaj projekt izbjegava ući u opuštenije, razigranije vode i zadržava svoj ozbiljan ton. Završnica “Yo la tenga” uz odličnu bubnjarsku dionicu zaokružuje i fenomenalan Šerićev serj-tankianovski  vokalni aranžman. Inače, Yo la tengo je izbacio svoj 15. (petnaesti!) studijski album ranije ove godine.

Uslijedio je spektakularan slijed pjesama s druge trećine Copy/Pastea. Redom su se nanizale: “ZOO”, “Loš”, “Ništa posebno”, “Lunapark”, “1:1”, “Bijela svijetla i veliki zvučnici”, “Mačke gazdama, žene muškarcima”, “Diskkko” i “Odjavna” u najproduktivnijem nizu pjesama u karijeri Ramireza i seriji koja nije dobila priznanje kakvo zaslužuje za ostavštinu kojom je utjecala na ovu žanrovsku liniju rocka na području Hrvatske.

“Prljavi strop, lava u lampi. Čekala je dugo da budemo sami. Na kariranom kauču rekla je ‘skini me, molim te’. Dobar izgovor za glupost”, pjeva Šerić na manično-depresivnoj “Lunapark” dok nas na “Bijelim zvučnicima” lagano uvodi u priču sa stihovima “Večeras sam negdje izgubio, u gužvi nasred podija, zadnju misao o tebi” prije nego što se na slušatelja obruši sva težina Ramirezovog bjesomučnog zvuka. Šerić kao da u onim tišim dionicama pokušava progurati svoj očaj dok ga ne poklopi buka i ne zabljesnu svijetla.

Ipak, ta manična-depresija koja vlada albumom Copy/Paste možda najviše i dolazi do izražaja u samoj završnici kroz pjesme “Diskkko” i “Odjavna”. Mazohistički “Diskkko” (“pričaj o tome koliko si sretna, reci koliko si mu bitna. Dodaj mi, mogu ja još mnogo”) praćen je s depresivnom “Odjavnom” koja idealno zaokružuje ovaj album. “Strah me je da se ne istrčim pred tobom. Večeras nije vrijeme, još uvijek te smatram svojom”, pjeva Šerić uoči refrena koji uz odličnu završnicu čini “Odjavnu” jednom od najboljih Ramirezovih ostvarenja.

Šerićeva snaga uvijek je bila iznimno kvalitetno psihološko profiliranje pojedinca u odnosu na vezu u kojoj se nalazi, izbjegavajući pritom raditi klasične ljubavne pjesme već stavljajući fenomen romantične veze u kontekst modernog svijeta i života u 21. stoljeću, naglašavajući to koliko danas vanjski fenomeni i utjecaji te snažna introspekcija utječu na odnose među pojedincima.

Šerić slušatelja baca u vrtlog situacije ne davajući mu preširok kontekst pa ste se kao slušatelj primorani dočekati na obje noge i objeručke uhvatiti u koštac s nerijetko teškim i tragičnim trenucima. “Čuje ga pred vratima, posrće i razbija. Trudi se da ne zamišlja, pravit će se da spava. On ulazi u sobu, sad je na krevetu – šapće joj na uho”, otvara mučnu “Mačke gazdama, žene muškarcima” dok nas u paranoičnoj “ZOO” vodi kroz gotovo post-apokaliptične kadrove idealno popraćene napetom glazbenom kulisom.

Teško je osjetiti spokoj i mir dok slušate Copy/Paste, ali je još teže ne okrenuti se unazad i ne utrčati ponovno natrag u taj svijet čim iz njega iziđete van.

Ramirez se nametnuo kao bend s jednom od najboljih produkcija u zemlji. To je istina i za prva dva albuma na kojima su surađivali s Denykenom, ali i za treći Divovi i Kamikaze i jedan je od najpodcjenjenijih elemenata njihovog stvaralaštva zajedno s odličnim videospotovima. Dakako, Ramirezov mračan i žestok opus nije uspijevao pronaći put do publike na način na koji je to Šeriću kasnije prošlo za rukom s Pavelom.

Možda i bolje da Ramirez nije eksplodirao i krenuo gomilati albume i singlove na marginima popularnog radijskog etera pokušavajući se dokopati publike. Ramirez je sa svoja četiri albuma ostao zaokružen projekt i bend koji je uspio kazati ono što je želio i to na način na koji je želio. Izbjegli su forsiranje i ostavili su za sobom značajne i moćne pjesme iza kojih mogu ponosno stati.

Svojom su kvalitetom, odličnom produkcijom i pjesmama uz koje istovremeno možete divljati i plakati uspjeli izgraditi vlastiti identitet i originalan zvuk.

“Pauk se u svoju mrežu nikad ne zapliće, govno se u hrpi smeća nikad ne ističe”, šapće Šerić na “Divovima i Kamikazama”.

Ramirezu je uspjelo upravo to da se svojom kvalitetnom nametne, a zatim i da vješto izbjegne zaplitanje u vlastitu mrežu. Umjesto toga, naklonili su se i dostojanstveno sišli s pozornice. Ostavili su nam i više nego dovoljno da i danas možemo uživati u njihovom radu.

Najgore što možemo napraviti je o njima ne pričati.