Pearl Jam: Ništa nije onakvo kakvim se čini

Nakon najduže pauze između dva albuma, Gigaton je 11. album u 30 godina djelovanja Pearl Jama i prvi nakon što su 2017. uvršteni u Kuću slavnih Rock ‘n’ Rolla. Prvi je i nakon smrti Chrisa Cornella.

Nedavno je Eddie Vedder, u jednom od svojih rijetkih intervjua, na pitanje koji bi savjet dao mlađem sebi odgovorio kako ne zna koliko bi to uopće imalo smisla s obzirom na to da “mlađi Eddie” ne bi slušao starijeg sebe niti bilo čiji drugi savjet. Dodao je kako se zbog toga suzdržava davati savjete mladim bendovima.

Momcima na glazbenoj sceni Seattlea ranih 90-ih nije ni imao tko davati savjete jer nitko nije imao pojma što se upravo dogodilo.

Grunge se pojavio na glazbenoj sceni kao grom iz ne-baš-vedrog neba iznad savezne države Washington, distorzirani zvuk bendova okupljenih pod Sub Pop etiketom je poput plimnog vala poklopio publiku i kritiku koja nije ni znala da je upravo grunge ono što im je trebalo.

Veliku ulogu odigrao je dečko iz Kalifornije koji je krajem 1990. surfanje po valovima zamijenio surfanjem po publici. Vedder se priključio basisti Jeffu Amentu i gitaristima Stoneu Gossardu i Mikeu McCreadyju te osnovao Mookie Blaylock koji će ubzro postati svjetski popularni bend pod nazivom Pearl Jam.

I dok se glazbena scena u mračnom Seattleu pitala koji kurac surfer iz San Diega radi u ovom gradu na kraju svijeta, Veddera je pod svoju zaštitu uzeo već bitno etabliraniji, domaći dečko Chris Cornell koji ga je doslovno stavio na svoja leđa i dozvolio jednom od najkarizmatičnijih frontmena svoje generacije da procvjeta u jednog od najznačajnijih pjevača i pjesnika u novijoj povijesti rock glazbe.

Vedder je Cornella, iako su ista generacija, nazivao starijim bratom. U intervjuu 1991. je sjedio uz Gossarda i rekao da “ako je Cornell vrag, onda je vrag stvarno predivna osoba“, a nakon Cornellove smrti 2017. prisjetio se kako su rođenje njegove kćerke Lily slavili zajedno na Rockslide festivalu u Danskoj.

Zaštitna lica grungea su nažalost završavala tragično i Vedder je danas, uz Marka Arma, jedan od rijetkih živućih frontmena pokreta koji je obilježio početak 90-ih i bitno izmijenio putanju svjetske glazbe.

Tragedija je duboko urezana u DNK grungea pa tako i Pearl Jama koji vjerojatno ne bi ni postojao da nije došlo do predoziranja i prerane smrti Andrewa Wooda čiji je odlazak u 24. godini života uništio obećavajući bend Mother Love Bone u kojem su svirali Ament i Gossard.

Vedder se priključio novoosnovanom Pearl Jamu kao apsolutni autsajder, povučeni, čudni i tihi dečko koji je Amenta, Gossarda i McCreadyja oduševio snimkama pjesama koje je snimio na kazeti nakon surfanja. Album Ten (Epic label) danas je klasik alternativnog rocka, praktički savršen album ukrašen mračnim, žestokim rifovima, Vedderovom nagrišpanim vokalom i himničkim, stadionskim hitovima u pozadini kojih se kriju izrazito uznemirujući tekstovi inspririrani Vedderovim životom i načinom na koji se on nosio i još uvijek nosi s njim.

Od trenutka kada McCreadyjeva gitara otvori Once pa do hipnotizirajućeg Vedderovog vokala na Release na kojoj pjeva o smrti svog oca za kojeg je saznao da mu je otac tek nakon što je ovaj preminuo, Ten niže jednu traumu za drugom, ali ima nevjerojatno iscjeljujuć učinak i danas status jednog od najboljih albuma prvijenaca svih vremena i status projekta koji će zauvijek obilježiti djelovanje ovog benda.

Vedderov vokal i pojava su u rekordnom vremenu lansirali Pearl Jam u rekordne visine jašući i na valu koji je u to vrijeme stvorila Nirvana sa svojim Bleachom i osobito Nevermindom (Sub Pop label). Pearl Jam je imao širi doseg od Nirvane i brzo je od glavne struje prepoznat kao najveći grunge bend što je Pearl Jamu na domaćem terenu izazivalo velike probleme, a Vedder se preko noći od povučenog klinca morao transformirati u apsolutnu rock zvijezdu.

Grunge je jednako tako preko noći od kontrakulture postao mainstream kultura i vodeći glazbeni trend oko kojeg se okretao velik novac i za čiju je popularizaciju (što je možda i istočni grijeh u očima grunge fundamentalista) okrivljen prvenstveno Pearl Jam čija su prva tri albuma (Ten, Vs, Vitalogy) dominirala komercijalnim i glazbenim ljestvicama.

“Tko preživi pričat će” bi mogao biti moto ranih dana grunge pokreta o kojem danas mogu pričati tek najsretniji ili kroničari vremena u kojem se Veddera sjećamo po energičnim, emotivnim nastupima, grčevitom stisku mikrofona i pogledu koji odluta, pasivno-agresivnim obračunima sa zaštitarima, uništavanju pozornice neposredno nakon smrti Kurta Cobaina i, dakako, penjanjima po pozornici, rasvjeti, balkonima i skokovima u publiku. Vedder je na pozornici pronalazio utočište koje je nekad pronalazio na valovima.

Pearl Jam nikada nije bježao od velikih tema ili velikih bitaka. Bilo da govorimo od pro choice natpisu ispisanom po Vedderovoj ruci na slavnom MTV Unplugged nastupu (ispisao ga na svojoj lijevoj ruci za vrijeme izvođenja Porcha), otvaranju ekoloških pitanja, problema mentalnih poremećaja, obračuna s Ticketmasterom koji ih je ostavio usamljene i pred povjerenstvom Kongresa ili snažne antiratne poruke, bend iz Seattlea je od svojih početaka koristio ovu platformu kako bi kroz glazbu izrazio svoja stajališta.

Tome unatoč, sami članovi benda, što se osobito odnosilo na samog Veddera, odbijali su surađivati s medijima pa čak i vlastitom diskografskom kućom kada je u pitanju bila samopromocija pa čak i promocija vlastitog materijala. Vedder se zgražao nad komercijalizacijom grungea, sve slabije održavajući ravnotežu između možda i najpopularnijeg pjevača svog vremena i čovjeka koji je želio biti voljen, ali anoniman. Grungeova DIY filozofija sve se slabije nosila sa sveopćom korporatizacijom žanra.

Nakon velikog uspjeha drugog albuma Vs. Pearl Jam je tijekom 1994. proživljavao ozbiljnje unutarnje konflikte u razdoblju u kojem je Vedder krenuo preuzimati konce benda koje je do tada držao gitarist Gossard, a bubnjar Dave Abbruzzese je dobio otkaz nakon snimanja i prije objave trećeg albuma Vitalogy poslije kojeg se nastavio bendov bojkot Ticketmastera kojeg su optužili da koristi monopol i nabija cijene karata.

Odlazak karizmatičnog, dugokosog bubnjara Abbruzzeseja nije dobro sjeo core publici Pearl Jama koja je nerijetko zviždala njegovoj zamjeni – Jacku Ironsu. Nije pomoglo ni to što je bilo dobro poznato da je Irons blizak Vedderov prijatelj i što je Abbruzzese javno optužio bend da su ga sabotirali zbog njegove osobne popularnosti i Vedderove želje da dovede svog kompanjona.

Vedder i Abbruzzese se nisu slagali, navodno i zbog bubnjarove samopromocije, a McCready je nakon razlaza rekao: “Mislim da mi nismo bili u tom điru rock zvijezde, a on je svakako želio biti rock zvijezda. Tu nema ničeg loše, ali to jednostavno nije bilo dobro za bend.”

Ipak, brojni obožavatelji Pearl Jama reći će kako niti jedan od ukupno pet Pearl Jamovih bubnjara nije bio toliko dobar za bend i toliko talentiran kao otpisani Abbruzzese kojem se 13 godina kasnije neće svidjeti ni činjenica što nije s bendom uvršten u Kuću slavnih.

Albumu Vitalogy, bogato ukrašene naslovnice koja je imitirala jednu medicinsku knjigu s početka 20. stoljeća i zanimljivim liner notesom, nije pomogla ni činjenica da je genijalni McCready tada završio na odvikvanju nakon što je praktički prestao funkcionirati na probama i snimanjima, ali McCready se vratio samo još jači i bend će shvatiti da ima jednog od najboljih gitarista u igri.

Unatoč međusobnim razmiricama i problemima, Vitalogy je zabljesnuo snažno s listom pjesama koje su upamćene kao neke od najboljih u karijeri benda od Last Exit, Spin the Black Circle, Betterman pa do briljantnih Tremor Chirst i Corduroy.

Vedder je bio bijesan kada ga je TIME magazin još u listopadu 1993. stavio na naslovnicu kao zaštitno lice grungea pritom rekavši kako nije htio imati posla s tom pričom, ali su ga svejedno stavili na tu jebenu naslovnicu. Vedderov status je dosegao status božanstva, a intima koju je razotkrivao kroz svoje pjesme dala je lažan dojam fanovima da ga uistinu poznaju. Bend je želio ostati vjeran svojim korijenima, ali nadrastao je sam sebe.

Puno staloženiji je Vedder bio 1996. nakon što je u studenom osvanuo na naslovnici Rolling Stone magazina uz prateći naslov “Inventing Eddie Vedder Pearl Jam’s Mystery Man” u kojem je prvi čovjek benda okarakteriziran kao narcisoidni control freak zbog kojeg ostali članovi i suradnici “hodaju kao po jajima”. U osnovi, Vedder je neprikosnoveni autoritet u bendu, osjetljiv tip koji često mijenja raspoloženja i koji se okružio zidovima u zatvorenom naselju. Anonimni zaposlenici diskografske kuće Epic su ga nazvali “majstorskim manipulatorom”.

2006. Vedder će s naslovnicom magazina obrisati guzicu na koncertu u Cincinnatiju.

Ranije te 1996. Vedder je pokazao smisao za humor kada je posjetio Late Night Davida Lettermana i izvukao mikrofon ispod kožnog kaputa pa otpjevao nekoliko riječi iz hita Black koji je David Letterman često parodirao, ali već dan poslije Vedder je na dodjeli Grammyja ispao mrzovoljan i patetičan prilikom primanja nagrade za Spin the Black Circle postavivši retoričko pitanje: “Ne znam što ovo uopće znači? Mislim da ovo ništa ne znači.”

Pearl Jam i glazbena industrija nikada nisu išli ruku pod ruku. Bez obzira na to, danas je ovaj mali, na brzinu sklopljeni bend jedan od najvećih globalnih brendova, sasvim zasluženo i univerzalno prihvaćen i voljen diljem planete.

Nevjerojatna zajednička kemija članova benda koji su 1990. u podrumu snimili Ten kroz godine se transformirala u prijateljstvo i suradnju koja je preživjela turbulentne, formativne godine grungea da bi se sazrijevanjem članova održala na životu i 2020. izbacila 11. studijski album Gigaton s novim producentom Joshom Evansom i energijom koje se ne bi zastidjeli ni puno mlađi glazbenici. Chris Cornell (posvećena mu je pjesma Comes Then Goes) bio bi ponosan baš kao što je vjerojatno ponosan i danas 74-godišnji Neil Young koji se svojedobno nametnuo kao jedan od mentora i savjetnika mladim Pearl Jamovcima.

Cornell vjerojatno negdje i dalje svira, čekajući priliku da s momcima iz Pearl Jama ponovno okupi Temple of the Dog, dok mi Veddera sebično držimo za sebe pa imamo priliku vidjeti ga na pozornici s Rogerom Watersom dok zajedno pjevaju Comfortably Numb, a bivši član Pink Floyda ga grli i ljubi u čelo.

Gitaristu McCreadyju je jedan od uzora bio Stevie Ray Vaughan koji je poginuo upravo 1990., a McCreadyju je 2018. uručena nagrada koja nosi baš Vaughanovo ime i uručuje se radi zasluga u pomaganju ovisnicima. McCreadyjev stil i njegove vještine neizostavan su element Pearl Jama baš kao i Gossardov osjećaj za groove i Amentov bas i osjećaj za nastup.

Predanost i dugotrajnost Pearl Jama najveći su spomenici ovom bendu koji se kroz trideset godina morao naučiti transformirati i sazrijevati, a bez da kompromitira vlastite vrijednosti. Zvuči idealistički poput onih Vedderovih tekstova u kojima pojedinac stremi ka pravednom društvu. Zvuči poput pjesme koju je za Binaural skladao basist Jeff Ament i u kojoj povratak kući ujedno znači i suočavanje s pojavama i uspomenama koje si možda namjerno zaboravio, a na tom putovanju često baš ništa nije onakvim kakvim se na prvu čini.

Uz Pearl Jam je na ta opasna, pomalo zastrašujuća putovanja, uvijek bilo puno lakše otići.

  1. Nikola Čelan 5 travnja, 2020 u 16:18

    Odlična analiza, tim prije što mi je napokon razjasnila zbog čega sam ih nakon Vitalogyja pretao pratiti i slušati. Možda je ipak Gossard trebao bio zadržati konce u svojim rukama. Danas je Pearl Jam maltene country band.

    Sviđa mi se

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: