Pripremajući se za Svjetsko nogometno prvenstvo u SAD-u 1994. godine, sad već pokojni Diego Armando Maradona fotografiran je u La Pampi kako trenira, uspuhano trči odjeven u predimenzionirani reprezentativni dres Michaela Jordana.

Veličina prepoznaje veličinu.

U to vrijeme Jordan je služio svoju prvu mirovinu, a Maradoninu karijeru je usporavala 15-mjesečna suspenzija zbog korištenja nedozvoljenih sredstava. Argentinac će u SAD-u skinuti paučinu s gola Grčke pa to proslaviti sad već kultnim zaletom prema kamerama uz rub terena. Nedugo nakon toga bit će izbačen sa Svjetskog prvenstva zbog korištenja nedozvoljenih sredstava.

Maradona Jordana, barem službeno, nikada nije upoznao. Govorio je za tri godine mlađeg Amerikanca da mu je idol i da bi trebao biti predsjednik države. Jordana politika ipak nikad nije toliko zanimala koliko kocka i golf. Cigare i Vegas.

Da nije bilo kartanja i pića bi li bilo još titula? Da nije bilo kokaina i steroida…

Nebitno. Danas su njihovi grijesi zapravo njihove stigme, bolne senzacije koje upućuju na njihovu mističnost. Danas su njihovi životi i sportski uspjesi zapravo dogmatski, neporecivi pokazatelji njihove veličine.

Maradona i Jordan su sportski karizmatici.

Maradona ili Messi, Jordan ili James?

To nije sportsko pitanje već svjetonazorsko.

U ideološkim raspravama logika, retorika, uvjerljivost iskaza i snaga argumenata ne igraju nikakvu ulogu. Ukoliko i dođe do te rijetke promjene stajališta, onda se ne radi o jednostavnoj pobjedi u debati već o gotovo čudotvornom preobraćenju. Jednima postajete čudo, dokaz ispravnosti dogme, dok za druge postajete tek beskarakterni konvertit.

Ali dok u širim društvenim pitanjima takva svjetonazorska podijeljenost može biti vrlo štetna pa i opasna, u sportu je ona zapravo vrlo korisna. Gotovo pa i dobrodošla.

Prihvatimo li da ne postoji točan odgovor, religija sporta može polučiti svoje blagotvorne učinke.

I dok se u Meksiku otvaraju crkve u čast Maradoni, Mario Kempes izjavljuje da Messi nikad neće biti Maradona pa makar osvojio četiri Mundijala, a Divac govori kako bi Jordan danas trpao po 80 koševa; Messi napokon slavi Copa Americu osvojenu u dresu Argentine i produljuje ugovor s jedinim klubom za koji je igrao dok LeBron James promovira Space Jam 2 koji izlazi 25 godina nakon legendarnog Jordanovog originala.

Nogomet i košarka su veći no ikad, ali pitanje je mogu li Messi i James postati najveći ikad?

Rađene su bezbrojne analize i komparativne studije, ali rasprava o tome je li Messi bolji od Maradone i je li James bolji od Jordana – gotovo da nikada nisu bile žustrije.

Kada se zasitite rasprave o tome tko je najbolji svih vremena, debata se prebaci na pitanje tko je najveći svih vremena. Semantika je kučka.

Koliko se na ovakav, ideološki obračun uopće isplati dolaziti naoružan statistikama, naprednim, nerazumljivim konceptima poput player efficiency ratinga ili value over replaced player indeksa? Klasičari će upućivati na dojam, progresivci na brojke. Dodirnih točaka je malo.

---

Povodom Maradonine smrti, novinar Jorge Valdano je u tekstu za IrishTimes nazvao Maradonino putovanje od čovjeka prema mitu – terminalnim. Terminalnim. To je teška riječ. Konačna, neizlječiva nepopravljiva. Možda i najpreciznija. Bio je to put bez povratka. Citirao je Valdano Fernanda Signorinija, osobnog trenera argentinske zvijezde koji je viđen s njim i na onoj slici s Jordanovim dresom, kako bi Diega pratio na kraj svijeta. Maradonu ni do prvog ćoška.

Jasno je da je Maradonina onozemaljska energija na terenu bila konstruktivna, stvaralačka. Van terena je bila rušilačka. Jasno je da je Pibe de Oro živio život klaustrofobije, život vječitog gušenja i grča pa je normalno da ga opere adrenalin kad izroni ne bi li uhvatio malo zraka prije nego ga proguta napuljski vrtlog navijača, mafije i paparazzija. Bi li mu život bio ljepši bez nogometa? Talent mu je omogućio da na terenu uvijek bude slobodan, a da van terena ne može ni udahnuti od gomile koja ga drži za gušu.

Jordana je vjerojatno jednako tako izjedao sportsko-estradni kompleks koji je nekontrolirano bujao oko njega. 80-ih i 90-ih su Jordan i Maradona nosili svoje sportove na svojim leđima, veći od života i manji od makova zrna. Obojica moleći višu silu za malo mira.

Mučnina prepoznaje mučninu.

James i Messi su nasmijaniji od one dvojice. Bez mrlja na životima, sretno oženjeni, stabilniji i spremniji nositi se s golemim teretom svog statusa. Za razliku od svojih prethodnika, imali su od koga učiti. Naučili su kako se odvojiti, izolirati ogradama, PR-ovcima, produljiti karijere kvalitetnijom ishranom i naprednijom sportskom medicinom. Životi su im dosadniji, lagodniji i minucioznije planirani. Lakše im je i igrati, nogomet je ofenzivniji i zabija se više i lakše, NBA se riješio lupanja po rukama, onemogućio tzv. Jordanova pravila.

LeBronu Jamesu je stalo da bude popularan, objasnit će društveni komentatori. Stalo mu je da se svima svidi. Da mu tržište bude što veće. Jordana, reći će mnogi, jednostavno nije bilo briga. Želio je pobjeđivati pod svaku cijenu. U životu je to možda karakterna mana. U  profesionalnom sportu to je – kompliment.

Douglas Kellner, američki medijski teoretičar, ustvrdit će 2003. u svojoj knjizi Media Spectacle kako “premda se Jordan pokušava prezentirati kao utjelovljenje svega dobrog i čestitog, on je nedvojbeno umrljan svojom korporativnom povezanošću s Nikeom i nezdravom alijansom tržišta kapitala, sportskog spektakla i celebrity kulture.”

Sve se to nedvojbeno može preslikati i na LeBrona i to amplificirano za nekoliko puta.

Od karizmatika se očekuje muka i patnja. Rane, utakmice s gripom i božje ruke, neoskvrnuti omjer u finalima i titule s malim momčadima. Očekuju se odlasci i povratci, padovi i dizanja.  Kontroverze koje uspiju nadići. Očekuju se vođe naroda i gradova. Greške i lutanja. Očekuju se ljudi od krvi i mesa.

Možda Messi i James zaista nemaju potrebnu kvalitetu. A možda nemaju potrebnu karizmu.

“Moja motivacija je ovaj duh kojeg lovim”, izjavio je James nakon titule u Clevelandu. “Ovaj jedan duh koji je igrao u Chicagu.”

Možda Messi i James nisu toliko istjerivači duhova koliko mitova?

Je li sterilizacija sporta i imidža dovela do toga da Jamesa i Messija vidimo prvenstveno kao manekene sporta i kao brendove? Jamesu se prigovara politički aktivizam. Jordan se nije miješao gdje mu nije mjesto. Messiju se tepa da je fah idiot. Koliko god je artikuliran na terenu, toliko je mutav van njega. Maradona je uvijek imao što za reći. Je li nam slika sporta manje romantična i više korporativna pa se to zrcali i na (ne)popularnost trenutnih nositelja ove industrije?

Nameće se dojam da rasprava Jordan ili James odnosno Maradona ili Messi nema veze s njima već sa sportom nekad i danas.

---

Za Svjetsko prvenstvo 2006. Adidas je mladom Lionelu Messiju izradio posebne kopačke. Nije to mala stvar za 19-godišnjaka. Na njima je uz natpis Messi stajao i natpis La Mano De Dios i iza broj ’86 aludirajući dakako na Maradonin gol rukom na prvenstvu 1986. Messi Maradonino nasljeđe doslovno nosi sa sobom od prvih reprezentativnih koraka.

Kada je napunio 21. godinu i nakon reprezentativnih neuspjeha, Mardona je javno izjavio da Messiju nedostaje karakter. “Znamo kakav je Maradona”, odgovorio je Messi na povratku u Barcelonu. Nekoliko godina ranije, Messi prepričava kako je imao osjećaj da će mu prsa eksplodirati pri prvom upoznavanju s argentinskom legendom. 

“Diego es eterno”, napisao je Messi povodom Maradonine smrti. “Uvijek će biti s nama”, objavio je na svom Instagramu.

Maradona je dijete ulice, divljeg nogometa. Messi je dijete akademije, strukturiranog i korporativnog nogometa. Pisac i povjesničar Eduardo Sacheri reći će da je Maradona sa svim svojim vrlinama i manama postao strašni, reflektirajući odraz Argetinaca. “Ne onoga što jesmo, već onoga što bismo htjeli vjerovati da jesmo – kreativni u izazovnim situacijama, spontani, herojski, strastveni.”

To ne vrijedi samo za Argentince.

Bivši nogometaš Jorge Valdano reći će kako se gotovo nemoguće boriti protiv jedne takve religijske ličnosti.

Duhovi i mitovi imaju nešto zajedničko. Ne znamo jesu li istiniti i teško ih se rješavamo. Ali ono najvažnije – i mitovi i duhovi često govore više o nama nego mi o njima.

Pet metara visoki spomenik Maradone sada krasi vizure stadiona u Santiago del Esteru. Na spomeniku ispod njegovog imena je godina rođenja i godina smrti. A onda znak beskonačnosti.

Otprilike ovako: 1960 – 2020 – ∞

Messi se napokon dokopao titule s Argentinom, ali Maradonina sjena ne kopni. Baš suprotno. Dojam je da svakim novim uspjehom Messi gazi po nogometnom grobu Maradone. Stječe po jednog novog neprijatelja. Dok je bio živ Maradona je bio grešnik, sada je praktički svetac.

Je li nogomet postao manje romantičan ili dio navijača u svojim zrelim godinama nostalgično gleda na svoju mladost i ne dozvoljava mogućnost da mogu doći novi igrači koji će biti kvalitetniji od njihovih idola iz djetinjstva i dječaštva?

Svaki kamp ima određene argumente zašto je baš njihov favorit bolji. Svaki kamp naziva onaj drugi kamp neobjektivnim.

Kao i većina svjetonazorskih rasprava, ne govori ni ova toliko o njima, koliko o nama samima. Srećom za sve, mitologija u sportu je dobrodošla. Kompletna religija sporta je građenje jednog narativa, stvaranje emocionalne povezanosti i fanatizma koji s njom dolazi.

Na žalost po Messija i Jamesa, ostaje dojam da se ni jedan ni drugi neće uspjeti othrvati nekim mitovima iz prošlosti.

Ipak, možda će današnjim klincima oni biti ono što su klincima iz 80-ih i 90-ih bili Maradona i Jordan. Osim ako sport do tada u potpunosti ne izgubi svoj romantičarski duh i fanatike koji su ga spremni braniti.