Pokušao je John Barth ublažiti težinu svojih riječi. 1979. godine objavio je esej Nadopunjujuća književnost (eng. The Literature of Replenishment) u kojem se dotaknuo i slavnog, dvanaest godina mlađeg prethodnika za kojeg je tvrdio kako je “pogrešno protumačen“. Dakako, odmjerenu Nadopunjujuću književnost pamti bitno manje svijeta, a američki pisac danas je kao esejist poznat prvenstveno po svom britkom, pronicljivom i znatno manje odmjerenom eseju iz 1967. godine u kojem je progovorio o istrošenosti formi i mogućnosti u književnosti.

Književnost je tom prilikom okarakterizirao kao — iscrpljenu.

“Preferiram umjetnost koju ne može puno ljudi izvesti: onu koja zahtjeva stručnost i umjetničku vještinu”, napisao je Barth te 1967. za časopis The Atlantic kritizirajući stilski i tehnički dotrajale pisce koji pišu “ne samo kao da 20. stoljeće ne postoji, već kao da nisu postojali ni svi veliki pisci zadnjih šezdeset godina“.

Njegov esej naslovljen Iscrpljena književnost (eng. The Literature of Exhaustion) postat će svojevrsni manifest postmodernizma. Žestoki obračun pisca sklonog inovacijama s ustaljenim, uštogljenim i umornim književnim pravcima i tehnikama. Barth, doduše, u tom trenutku gotovo ni ne poznaje termin postmodernizma. Pleše tada još uvijek, taj novelist i autor zbirki kratkih priča Lost in the Funhouse, na zadnjim valovima modernizma. Reakcije na njegov esej bile su bučne, nerijetko i gorke te su prokrčile put novim pravcima skrivenima u književnom šipražju.

“Dobar broj suvremenih pisaca piše tehnikom s prijelaza stoljeća samo s aktualnijim rječnikom i o aktualnim ljudima i temama. To ih (za mene) čini značajno manje zanimljivima nego odlični pisci koji su uz to i tehnički vrlo suvremeni kao u svoje vrijeme Joyce i Kafka.“

Bart ističe Becketta, Nabokova te osobito Borgesa kao primjere živuće izvrsnosti. Pohvalit će odluku žirija nagrade Prix International koji je 1961. godine nagradu dodijelio i Beckettu i Borgesu. Za primjer uzima Borgesovu kratku priču Pierre Menard, autor Don Quijotea u kojoj Borges vještom ironijom piše o problemima autorstva, originalnosti i reprodukcije na književnom polju. Barth jednako vješto ukazuje na to koliko promjena konteksta može proizvesti različiti učinak i različita tumačenja istog književnog teksta. Barth ističe da je bitno primijetiti kako Borgesova priča, premda satirična, ima itekakvu intelektualnu vrijednost. Borges ne pripisuje Quijotea sebi niti ga prepisuje kao što to radi njegov lik Menard, već stvara originalno književno djelo u središtu kojeg je zapravo težina, odnosno nepotrebnost stvaranja originalnog književnog djela.

“Da je Beethovenova Šesta skladana danas, bila bi apsolutno sramotna“, hrabro poentira naglašavajući važnost inovacije u umjetnosti. “Jasno je da ne bi bila sramotna onda kada bi je autor izveo s dozom ironije i s razumijevanjem gdje smo bili, a gdje smo sada“.

Barth zatim slavodobitno zaključuje kako je Borgesov umjetnički uspjeh taj što je uspio u naumu da u konfrontaciji s intelektualnom slijepom ulicom njezina oružja iskoristi protiv nje same i tako stvori novi produkt ljudskog djelovanja. Barth vjeruje da umjetnik može tu finalnost koja tvrdi da smo rekli i napravili sve što smo mogli reći i napraviti — zapravo pretvoriti u alat za svoj daljnji rad, za novu kreaciju.

“Moguće je otkriti jezične i književne majstorije ako im pristupimo na pravi način i ukoliko smo svjesni rada naših prethodnika”, tvrdi Barth.

Vrijedi povući paralelu između eseja Johna Bartha i knjižice Užitak u tekstu (fra. Le Plaisir du Texte) Rolanda Barthesa. Barthes, tada već prekaljeni kritičar i filozof, objavljuje 1973. godine esej kojim opisuje svoj doživljaj čitanja naslanjajući se na Lacana i koncepte naslade i užitka (jouissance/plaisir). Ovdje Barthes piše o tome što književni tekst čitatelju sve može pružiti i nadopunjuje se izvrsno s nekoliko godina starijim esejem Johna Bartha koji iz perspektive pisca govori o tome što to može ponuditi inovativno pisanje.

“Tekst koji pišete mora mi, dakle, pružiti dokaz da me žudi. Taj dokaz postoji: to je pisanje. Pisanje je znanost o užitcima jezika, njegova kamasutra (postoji samo jedna rasprava o toj znanosti: pisanje samo)“, navodi Barthes tvrdeći da nisu sadržaj ni struktura ono u čemu najviše uživa u nekoj prozi već su to ogrebotine što ih ostavlja na njezinu lijepom omotaču.

Za ovog Francuza tekst užitka jest onaj koji zadovoljava, ispunjava, izaziva euforiju; onaj koji dolazi iz kulture, ne prekida s njom, vezan je za udobnu praksu čitanja. Tekst zadovoljstva ili naslade (Mrkonjić izraz jouissance prevodi kao nasladu) jest pak onaj koji dovodi u stanje gubitka, onaj koji onespokojuje (možda čak do stanovite dosade), potresa čitaočeve povijesne, kulturne, psihološke osnove, postojanost njegovih ukusa, njegovih vrijednosti i njegovih uspomena te onaj koji dovodi u krizu njegov odnos prema jeziku. “Užitak je iskaziv, naslada nije”, poentirat će Barthes.

“Zanimam se za jezik zato što me ranjava ili zavodi”, piše autor Kritike i Istine pa dodaje znakovito, “Nije li najerotskije mjesto na tijelu ondje gdje se odjeća rastvara?”

Reći će kako mu najveći užitak pobuđuje onaj tekst kojeg čuje neizravno, ako, čitajući ga, bude naveden često podignuti glavu, čuti nešto drugo, izranjati i ponovno uranjati u tekst. Dugački pasusi, klasična narativnost europskih realista možda stvaraju privremen osjećaj dosade, možda preskačemo opise i objašnjenja, ali te depresije, te abrazije u tekstu i te meditativne kvalitete stvaraju osobiti ritam. Barthes će taj osjećaj nazvati oslabljenom tmezom. “Dosada nije daleko od naslade: ona je naslada viđena s obala užitka“.

Ipak, trpi li moderan čitatelj više takvu prozu? Ima li za nju vremena, volje i koncentracije? Još gore, ako suvremeni pisac koristi klasične metode i tehnike, što novo donosi na polje književnosti? Kako, ako uopće, izaziva i provocira čitatelja? Može li takav tekst, iscrpljen po Johnu Barthu, uopće dovesti do naslade po Rolandu Barthesu?

Vodi li iscrpljena književnost neizbježno i do iscrpljenog čitatelja?

---

Tekst je ugrožen. Prignječen novim oblicima komunikacije, opkoljen raznolikim audiovizualnim podražajima. Tekst je razlomljen, bez jasne svrhe, reduciran i kvantitativno i teleološki. U takvim okolnostima, i uzevši u obzir ideju Johna Bartha o trošenju i posljedičnom obnavljanju, nije suludo zapitati se jesu li i danas mogućnosti i forme u književnosti ponovno – iscrpljene. Uvažimo li mogućnost cikličnog punjenja i pražnjenja književnih mogućnosti, koncept postmodernizma kojim je 60-ih krenulo nadopunjavanje, danas je nedvojbeno, definicijski neuhvatljiv i konceptualno istrošen, pojam koji ne pruža nove vidike književnom tekstu već mu je nerijetko i na teret.

“Tekst može, ako to želi, napasti kanonske strukture samog jezika: rječnik, sintaksu. Treba izazvati, transmutacijom (a ne više samo transformacijom), pojavu novog alkemijskog stanja jezične tvari”, tvrdio je 70-ih Barthes govoreći kako on osobno uživa u izobličavanju jezika. U, takoreći, čitateljskom manevriranju kroz brazde i napukline teksta. John Barth, sa svoje strane, ne odbacuje imitaciju već je vidi kao mogućnost i rješenje ukoliko je svjesna svoje uloge i ako je, takoreći, namjerna. Ako se subverzivno poigrava s originalnošću kao konceptom.

Danas književnost muče stvaralačko i uredničko ziheraštvo, korektnost, diktat autofikcije i književni voajerizam koji dolazi s njom u paketu, teret žanrovske proze i serijaliziranih hit-romana. Iscrpljenost prouzrokovana krizom identiteta u multimedijalnom društvu. Roland Barthes je sumnjičav u sposobnost književnosti da stvori tekst naslade djelujući u sklopu masovne kulture jer je uzor te kulture malograđanski. Književnost je, po Barthesu, izraz razočaranja.

“Nedruštvena narav naslade. Ona je nagao gubitak društvenosti pa ipak iz nje ne slijedi nikakav pad natrag  k subjektu (subjektivnosti), osobi, samoći: sve se gubi, u potpunosti. To je najdublje dno tajnosti, mrak kao u kinu.”

Ta frustracija pisca i čitatelja možda je u konačnici i spas za književni tekst. Svježi izvor energije, pokretačka snaga. Ideološka sjena nad tekstom koju Barthes zaziva i za koju je uvjeren da mora postojati. Točka presijecanja Bartha i Barthesa jest imperativ stvaranja nove vrste teksta koji će se probiti kroz plašt finalnosti i transcendentirati kod Barthovog pisca odnosno kreirati ekstatični tekst naslade kod Barthesovog čitatelja. Te 1967. godine John Barth je u SAD-u za The Atlantic progovorio o mogućoj smrti romana kakvog poznajemo, dok je te iste godine Roland Barthes u Francuskoj, ali za američki časopis Aspen predstavio toliko analizirani koncept smrti autora.

U 21. stoljeću i vremenu kada potencijalnom čitatelju taj Barthesov užitak mogu ponuditi različiti aspekti kulture i medija, upitno je može li se književni tekst užitka nositi s takvom konkurencijom ili je književnosti (ponovno) potrebno ponuditi nove mogućnosti i otvoriti nove prostore koje nije moguće iskusiti putem drugih platformi. Staviti doživljaj u središte književnog teksta. Približiti doživljaj stranosti. Prouzročiti osjećaj, nasladu, kod čitatelja kojeg ne može stimulirati neko drugo iskustvo. U eseju Užitak u tekstu, Barthes piše:

“S piscem naslade (i njegovim čitaocem) počinje neodrživi, nemogući tekst. Taj tekst je izvan užitka, izvan kritike, osim da bude dosegnut nekim drugim tekstom naslade: vi ne možete govoriti o takvom tekstu, možete samo govoriti u njemu, na njegov način, ući u bezumni plagijat, histerično potvrditi prazninu naslade (a ne opsjednuto ponavljati slovo užitka).“

Upravo kao što John Barth traži nadopunjavanje književnosti kroz tekstove koji će, makar koristeći formulu beskončnog regresa, napasti kanone jezika i iz takozvane finalnosti proizvesti, gotovo alkemijski, novu književnu tvar, tako i Barthes od teksta naslade traži da u komade lomi kulturu, jezik i užitak i čitatelja vodi do krajnje izopačenosti. Umjesto pokušaja da se književnost uklopi u fabriku službene kulture, možda je potrebno prigrliti subverziju i provokaciju. Hrvala se kroz svoju povijest sa svakojakim sablaznima i to je iscrpljuje. Srećom, vrelo je nepresušno.