Najava adaptacije Homerove Odiseje u režiji slavnog filmskog redatelja Christophera Nolana, prava je prilika za presjek filmova na temu grčke mitologije. Nolan se nakon Oppenheimera odlučio ekranizirati Odiseju oslanjajući se i na prijevod klasičarke Emily Wilson koja je 2017. objavila vlastiti prijevod Homerovog epa od 12 tisuća heksametara opjevanog još u 8. stoljeću stare ere. Priča, dakako, prati Odisejev povratak na rodnu Itaku poslije Trojanskog rata. Tamo ga čekaju žena Penelopa i sin Telemah. Film je najavljen za srpanj 2026. godine.

Grčki mitovi, počevši od Homera i Hezioda, začetak su zapadne civilizacije i temelji svijeta kakvog poznajemo danas. Stoga ne čudi da se s osobitom pozornošću očekuje Nolanova interpretacija Odiseje pa je već i sama najava filma privukla brojne reakcije.

Filmska adaptacija mita nailazi na razne prepreke i redatelji nemaju lagan posao pa su tako i pristupi potpuno različiti. Prije svega, vidjet ćemo kako se prema mitu odnose europski redatelji, a kako anglosaksonski svijet.

Teško je nabrojati sve filmove nadahnute grčkom mitologijom. Napravljen je slobodan presjek. Nisu navedene serije poput Helene Trojanske i drugih kao ni filmovi na temelju povijesti antičke Grčke pa tako ni filmovi o Aleksandru Velikom ni 300 filmovi koliko god su uronjeni u svijet mitološkog.

Helena 1924.

Redatelj: Manfred Noa

Njemački filmski redatelj Manfred Noa objavio je nijemi film Helena u dva dijela 1924. godine. Temeljena na Homerovoj Ilijadi, bila je ovo suludo skupa i smiona produkcija Bavaria Filma. Triipol satni ratni spektakl  danas se smatra jednim od najuspjelijih nijemih filmova i hrabar iskorak kinematografije u polje grčkog mita, uključujući nebrojene statiste, impresivnu scenografiju i repliku trojanskog konja. Homer je nakon više od dvije tisuće godina dočekao da se njegov ep od 16 tisuća heksametara ekranizira. Nije imao pojma što ga čeka.

1956. godine će svoju verziju Helene iz Troje snimiti slavni američki redatelj Robert Wise (West Side Story, Sound of Music) u raskošnoj produkciji Warner Bros. studija i s talijanskom glumicom Rossanom Podestom u ulozi Helene. Wiseova Helena je zanatski i logistički impresivan poduhvat za svoje vrijeme, ali i jasan predznak kako se na mitove gleda u Hollywoodu. Sve to na stranu, imali su najvećeg (trojanskog) konja. O konju kasnije.

Vrijedi ovdje istaknuti i da je 1927. godine prikazan i kratki grčki film Okovani Prometej u režiji braće Gaziadis, film koji nije imao međunarodni utjecaj, ali koji je bio odskočna daska za grčku produkciju na temu vlastite mitologije.

Odiseja (Ulysses, Ulisse) 1954.

Redatelj: Mario Camerini

Ambiciozna talijansko-američko-francuska koprodukcija s Kirkom Douglasom u ulozi Odiseja i Silvanom Manganom u dvostrukoj ulozi Penelope i čarobnice Kirke. Ovaj filmski spektakl obilježili su inovativni specijalni efekti i odličan uspjeh na kino-blagajnama. Redatelju Cameriniju, poznatom po komedijama, asistent je bio kultni sineast Mario Brava koji je bio ključan za fotografiju i kameru. Douglas je amerikanizirao Odiseja kojeg pratimo na povratku kući poslije Trojanskog rata, pozornost je ugrabila izvrsna Silvana Mangano koja simbolično igra dvije oprečne uloge, a lijepa i ranije spomenuta Rossana Podesta glumi Nausikaju. Bio je ovo gledljiv i dinamičan sword-and-sandal film s lošom sinkronizacijom koji nije ni pretendirao Odiseju tretirati kao bilo što drugo osim dojmljive (filmske) priče.

Antigona (Antigone) 1961.

Redatelj: Gjrogos Tzavellas

Maestralna filmska adaptacija Sofoklove Antigone u režiji jednog od najvrsnijih grčkih redatelja uopće, Gjorgosa Tzavellasa. Redatelj Propale Pare (1954.) odmjereno i dostojanstveno pristupa ovoj tragediji, vjerno prati Sofoklov tekst i izvrsno dočarava atmosferu u Tebi u koju se Antigona vraća pa odbija izričitu naredbu svoj ujaka, kralja Kreonta koji zabranjuje pokop njenog brata Polinika kojeg smatra izdajicom. Irene Papas oduševljava u ulozi Antigone, a Tzavellas kor vješto zamjenjuje na način da korifeja prikazuje kao Kreontovog savjetnika. Film prožet ritualnim i ispunjen misterijom mitološkog, uspjeli je i pohvalan prikaz grčke tragedije.

Elektra 1962.

Redatelj: Michael Cacoyannis

Grčki redatelj Michael Cacoyannis je svoju filmsku trilogiju baziranu na Euripidovim tragedijama započeo 1962. godine upravo s Elektrom koja s bratom Orestom planira odmazdu prema svojoj majci Klitemnestri koja je ubila svog muža i Elektrinog oca Agamnenona. Cacoyannis snima izuzetno filmsko ostvarenje, crno-bijeli film ispunjen predivnim kadrovima, prepun impresivnog krajolika i nakrcan simbolikom. Glavnu ulogu i ovdje igra Irene Papas koja utjelovljuje bijesnu Elektru odlučnu osvetiti ubijenog oca. Cacoyannis nas strpljivo uvlači u Mikensku svakodnevicu nakon Trojanskog rata, prikazuje običaje, napjeve, dionizije i suživot zajednice. Cacoyannis će na međunarodnoj filmskoj sceni trag ostaviti s Oscarom ovjenčanim filmom Grk Zorba, ali trilogija koju je pokrenuo s Elektrom dokaz su izuzetne snimateljske vještine i uspješnog prenošenja mitskog teksta na ekran.

Jazon i Argonauti (Jason and the Argonauts) 1963.

Redatelj: Don Chaffey

Maštovit i kreativan film britanskog redatelja Dona Chaffeyja danas ima kultni status i jedna je od hvaljenijih filmskih adaptacija grčkih mitova. Prati Jazona, sina svrgnutog kralja, koji je sa svojom skupinom Argonauta u potrazi za zlatnim runom. Kao podloga za film poslužio je opsežni ep iz 3. stoljeća stare ere – Doživljaji Argonauta grčkog pjesnika Apolonija Rođanina. Chaffey, poznat po filmovima fantastike, poprilično odstupa od temeljnog teksta, a ključan element filma je impresivna stop-animacija za koju je zaslužan animator Ray Harryhausen čiji su specijalni efekti obilježili ovaj film i koji je korištenje te tehnike opisao kao oslobađanje fantastičnog u priči. Harryhausenov rad je Nolan spomenuo u nekoliko navrata u najavi svoje Odiseje.

Chaffey bogove prikazuje u ljudskom obliku, odvodi nas na Olimp gdje se bogovi igraju s ljudima kao figurama, animacije čudovišta su živopisne, osobito div Tal i kosturi-ratnici. U knjizi Classics on Screen: Ancient Greece and Rome on Film Alastaira Blansharda i Kima Shahabudina u kojoj propitkuju načine na koje se fantastično i mitološko pojavljuje na ekranu, autori ističu kako razimišljanje o ciljanoj publici značajno mijenja konture filma, teme i motive pa su Jazon i Argonauti izbjegli kontroverznije scene, a film je ciljan za široku i mlađu publiku. To je, stoga, profano. Kao i sam ovaj film.

Upečatljiv element je i filmska glazba koju je skladao poznati američki skladatelj Bernard Herrmann (Vertigo, Psycho).

Medeja (Medea) 1969.

Redatelj: Pier Paolo Pasolini

Mučna i mračna Medea. Prokleti pjesnik Pasolini uhvatio se u koštac s možda i najmučnijim od svih grčkih mitova. I on prikazuje Jazona i prikazuje Medeu, ali u potpuno drugačijem svjetlu. Pasolinijeva Medea film je sakralnog i ritualnog te njihovog gubitka. Izuzetno lijepo je korištenje etno glazbe i tradicionalnih napjeva. Fabularno gledano, nakon što mu pomogne ukrasti zlatno runo, Jazon napušta Medeju i njihovih dvoje sinova. Slijedi odmazda opisana u Euripidovom epu Medea kojeg je ovaj talijanski redatelj interpretirao na sebi svojstven, subverzivan način. Ali i na način koji je od Medeje, koju igra slavna Maria Callas, učinio ženu od krvi i mesa, punokrvnu i punopravnu, majku koja planira počiniti najveći od svih zločina. Ovo je Pasolini sa svim svojim vrlinama i manama.

“Sve je sveto, sve je sveto”, podučava kentaur Hiron mladog Jazona. “Zapamti dječače, ništa u prirodi nije prirodno. Kad ti se učini da je prirodno, to znači da je kraj.”

Vrijedi napomenuti da Medeja nije prvi Pasolinijev silazak u grčku mitologiju. Učinio je to dvije godine ranije u ahistorijskom filmu Kralj Edip, praktički u isto vrijeme kada je tu tragediju ekranizirao i britanski redatelj Philip Saville.

Ifigenija (Iphigenia) 1977.

Redatelj: Michael Cacoyannis

Vraćamo se Cacoyannisu koji 1977. izlazi s trećim dijelom svoje trilogije – Ifigenijom. Spektakularno ostvarenje grčkog filma, Ifigenija prati posljednje dane Agamnenonove prvorođene koju otac planira žrtvovati ne bi li bogovi zauzvrat poslali vjetar njegovoj vojsci koja što prije želi otploviti do Troje u rat. Cacoyannis malo odstupa od Euripidove tragedije Ifigenija na Auili, a glumicu Irenu Papas, koju je 15 godina ranije odabrao za ulogu Elektre koja želi ubiti svoju majku Klitemnestru, sada odabire da glumi upravo Klitemnestru koja svim silama želi spasiti svoju kćer Ifigeniju.

Cacoyannis fokus stavlja na igru moći, prikazuje proces odlučivanja kralja Agamnenona, kako je na njega pritisak vršila njegova vojska i kako ga je proročanstvo dovelo pred svršen cilj. Vrlo dirljivu ulogu igra mlada glumica Tatiana Papamoschou u ulozi Ifigenije, a Cacoyannis izbjegava preveliku intervenciju bogova u fabulu i naglasak stavlja na ljudsku žrtvu i utjecaj koncepta časti i slave u postupku donošenja odluka.

Cacoyannisov naglasak na emocionalnu i zemaljsku komponentu grčke tragedije, pažljivo doziranje nadnaravnog i simboličnog te njegov empatičan redateljski rad, čini ciklus filmova Elektra – Trojanske žene – Ifigenija možda i najlucidnijim i najuspjelijim filmskim ostvarenjima na temu grčkog mita.

Sukob Titana (Clash of the Titans) 1981.

Redatelj: Desmond David

Ako je potrebno primjerom pokazati anglosaksonski odnos prema mitologiji iz koje je iznikla moderna zapadna civilizacija, onda je to nedvojbeno američko-britanska ko-produkcija koja je 1981. rezultirala filmom Clash of the Titans. Film koji je režirao malopoznati Desmond Davis uz pomoć već spomenutog maga specijalnih efekata Rayja Harryhausena i u vremenu Star Warsa i prvog Super Mana, potpuni je otklon od pristupa europske kinematografije na čelu s Pasolinijem i Cacoyannisom. Sukob Titana prati Perzeja u pokušaju da spasi bespomoćnu Andromedu dok na Olimpu bogovi poput Zeusa upravljaju radnjom i sudbinom uz pomoć zida nakrcanog figurama.

Ovaj film je saturiran digitalnim efektima, stop-animacijom, nakrcan je naracijom punom stalne akcije i, iz nekog razloga, prisutnošću mehaničke sove. Rađen je kino-hit i napravljen je kino-hit koji je danas sličniji estetici filmova o superjunacima nego filmovima o grčkoj mitologiji. Harryhausen se nije suzdržavao na svom zadnjem filmu. Sukob Titana je filmski spektakl za koji se može reći da je zaboravljenu mitologiju približio širokim masama. Ali ju je usputno i demistificirao.

Medeja (Medea) 1988.

Redatelj: Lars von Trier

Mučnija i mračnija Medeja. Jedan od ranijih radova Lars von Triera koji je ovaj televizijski film napravio na scenarističkom predlošku slavnog danskog redatelja Dreyera. Ispričana iz perspektive grčke čarobnice, ova priča u von Trierovim rukama ima nevjerojatnu težinu. Medejinu bol osjećamo u kostima, Lars von Trier se igra sjenama, maglom, močvarom, zemljom, pijeskom, vodom. Njegova Medeja je uronjena u sve elemente, njena tragedija je opipljiva i tjelesna. Komunicira izvrsno s Pasolinijevom Medejom od prije dvadeset godina. Završnica filma neopisovo je potresna. Tragedija u punom smislu te riječi. Kao što je to često slučaj kod Lars von Triera, promatrate nešto za što niste sigurni da je uopće smjelo biti snimljeno.

Troja (Troy) 2004.

Redatelj: Wolfgang Petersen

Ratni i povijesni spektakl Wolfganga Petersena neizbježna je točka u presjeku filmova na temu grčkog mita. Film težak oko 185 milijuna produkcijskih dolara s Bradom Pittom, Orlandom Bloomom i Dianom Kruger, postigao je veliki uspjeh na box officeu i ostao upamćem po nekoliko impresivnih scena uključujući borbe jedan na jedan između Pitta kao Ahila i Erica Banea kao Hektora. Petersen je odlučio Homerovu Ilijadu adaptirati prvenstveno kao ratni spektakl, stavivši bogove sa strane i fokusiravši se na obračun Grka i Trojanaca pa su i brojne sudbine Homerovih likova drugačije, uključujući Agamnenona koji kod Homera preživljava (što nas vodi prema događajima iz Elektre) dok kod Petersena pogiba u filmu.

Vrijedi, dakako, napomenuti da ni slavni trojanski konj nije spomenut u Homerovoj Ilijadi, spomenut je ovlaš u Odiseji, a Vergilije će dati najpoznatiji njegov opis u svojoj Eneidi. Ipak, nemoguće je prikazati kompletan pad Troje bez tog detalja.

Poznato je i da je ranih 2000-ih upravo Nolan bio favorit za redatelja Troje koja je u konačnici išla Petersenu, a iza Petersenove Troje su se vukli repovi zbog slobodnije interpetracije arhitekture i kostimografije u odnosu na ono što povjesničari smatraju da bi bilo autentičnije kod prikaza trojanskog rata koji je i dalje u domeni mitskog.

Besmrtnici (Immortals) 2011.

Redatelj: Tarsem Singh Dhandwar

Titanomahija označava borbu titana protiv boga Zeusa i drugih olimpijskih bogova. Borba dva brda, Otrisa i Olimpa, opisana je u Heziodovoj Teogoniji, a hollywoodski film Besmrtnici se bavi i borbom junaka Tezeja protiv Minotaura i titana Hiperiona koji u filmu nije titan već smrtnik, kralj. Dhandwarov film znatno odstupa od radnje grčkih mitova, visoko je stiliziran, nabijen vizualnim efektima i potpuno zaokupiran nasiljem i krvoprolićem. Besmrtnici se ni ne trude ući u srž grčke mitologije, već je pretvaraju u film o superjunacima, lišen pretencioznosti i potpuno prigrlivši spektakl.

Herkul (Hercules) 2014.

Redatelj: Brett Ratner

Vjerojatno ni jedan grčki mitološki junak nije toliko loše prošao u fimskim adaptacijama koliko Zeusov sin Heraklo. Još 1958. je Talijan Pietro Francisci snimio Herkulove zadatke sa Steveom Reevesom koji će lansirati ono što nam je danas poznato kao sword-and-sandal filmove. Zatim je 1983. Luigi Cozzi snimio svog Herkula s bodybuilderom Louom Ferrignom koji je pokopan od kritike i publike.

2014. godine će Brett Ratner snimiti Herkula s Dwayne “The Rock” Johnsonom u ulozi Herakla. Možda i vrhunac filmskog neukusa, ali secondo gusti. Iste godine prikazan je i 3D akcijiski film The Legend of Hercules u režiji Rennyja Harlina.

Zanimljive filmove inspirirane grčkom mitologijom snimili su, primjerice, braća Coen u Tko je ovdje lud? (O brother, where art thou?), svojevremeno i redateljica Liliana Cavani s filmom I Cannibali koja interensantno interpretira ulogu Antigone u suvremenom svijetu. Tu je i film Fedra Julesa Dassina iz 1962. koji tematizira grčku brodogradnju, a i film Yorgosa Lanthimosa The Killing of a Sacred Dear koji je ispunjen simbolikom grčkog mita uključujući ubijanje životinje u lovu koje je naljutilo bogove i koju scenu možemo vidjeti u Cacoyannisovoj Ifigeniji.