Stotinu godina prošlo je od objave knjige Posljednji dani čovječanstva (njem. Die letzten Tage der Menschheit) austrijskog publicista i dramatičara Karla Krausa koji je te 1922. napokon ugledao tiskano izdanje svoje “drame u pet činova s prologom i epilogom”. Ova monumentalna drama za čitanje ujedno je i bespoštedan antiratni manifest i oštra satira tadašnje građanske Europe koja je bezumno uronila u krvavi, višegodišnji rat i za sobom povukla ostatak svijeta.

Kraus se našalio napisavši da bi za izvođenje ove drame na kazališnim daskama trebalo deset večeri i da je ona zamišljena za kazalište na Marsu. 100 godina nakon njene objave, ljudi nisu puno bliže Marsu, ali im je zato bog Mars jednako blizak pa je u ovoj 2022. godini rat aktualan koliko i u vrijeme u koje je Kraus pisao ovu dramu koja je poslužila kao pacifistički krik u vremenu kada su se puno glasnije čuli topovi i ratni huškači. Za takve Kraus, intelektualni otac Predraga Lucića i drugih feralovaca, nije imao razumijevanja pa ih je ismijavao i kritizirao još za vrijeme Prvog svjetskog rata kroz svoj časopis Baklja.

Najzvučnije su izmišljotine zapravo – citati, tvrdio je Kraus koji je većinu drame sastavio od kolaža novinskih članaka, govora, izjava na ulicama Beča i raznih proglasa. Posljednji dani čovječanstva tako istovremeno imaju i satiričnu i dokumentarnu vrijednost. Nedavno preminuli akademik Viktor Žmegač će godinu 1922. u svojim Večernjim zapisima opisati kao “jedinstvenu književnu godinu” i među istaknutim djelima objavljenima prije sto godina navesti i Krausove Posljednje dane čovječanstva. Referirat će se na samog autora koji je to epohalno djelo opisao kao satiričku tragediju. U Vijencu će još 2015. godine profesor njemačke književnosti Marijan Bobinac, povodom izlaska hrvatskog prijevoda za Krausovu dramu, napisati da je to enciklopedija ništavila. Piše Bobinac:  “Stotinu godina nakon nastanka njegova proturatna drama ništa nije izgubila od svoje aktualnosti. Kao rijetko koji književnik Kraus je oštru društvenu kritiku i snažnu proturatnu poruku znao iznijeti u obliku satire prožete komikom i sarkazmom. Smijeh, a za nj ima povoda na gotovo svakoj stranici, čitatelju će često zapeti u grlu.“

Kraus je bio punokrvni polemičar. Njegov magnus opus nisu toliko Posljednji dani, koliko je to zapravo njegov časopis Baklja. Publicistički poduhvat par excellence. Prst u oko gotovo cijeloj bečkoj intelektualnoj sceni tog vremena. Baklja je izlazila od 1899. godine pa do Krausove smrti 1936. tijekom kojeg razdoblja je Kraus kao nakladnik i nerijetko jedini autor, u nepravilnim razmacima, izbacio oko 900 brojeva. Kraus se obrušio na zanemarivanje njemačkog jezika i zaglupljivanje širokih masa kroz širokopojasne medije. Često je djelovao gotovo izolirano od tadašnje publicističke scene i jednako često je ta izoliranost služila kao baklja koja bi rasplamsala polemičku vatru.

Kraus će raskrinkati otužnu ulogu medija u Prvom svjetskom ratu. Odmah početkom Velikog rata, izaći će s esejom In dieser grossen Zeit u kojem je osudio medijske bukače koji romantiziraju odlazak u rovove. “Jasno sam shvatio jednog oblačnog dana da život nije ništa doli kopija tiska. Vjerojatno je da sam precijenio tisak u razdoblju u kojem sam naučio podcijeniti život u vremenu u kojem dominira progres.” Mediji ne nude samo činjenice već i interpretaciju tih činjenica. Kraus tvrdi: “Novinar je doveo svijet do takve razine zatupljenosti i potpunog nedostatka mašte da je taj svijet postao spreman voditi rat koji ga vodi do istrebljenja.”

Ovaj satirist je bio rob aktualnosti. Od njih nije uspijevao pobjeći čak ni kada je bio potpuno svjestan da je uronjenost u aktualna pitanja često destruktivna. “Kada netko čita novine kako bi se informirao on ne otkrije istinu, čak ni istinu o samoj novini. Istina sadržana u novini ne informira čitatelja o sadržaju – ona sama je sadržaj, nekada čak i huškač. Izvještaji lažu o hororima i onda sami postaju horor.”

Drama Posljednji dani čovječanstva daje kaleidoskopski uvid u zbivanja tijekom Prvog svjetskog rata. Kroz kakvih petstotinjak likova koje Kraus provlači kroz dramu, dobivamo pogled na događaje kako na ratištu tako i na bečkim ulicama i u bečkim salonima. Vjerojatno najnegativniju ulogu u drami Kraus je rezervirao za Moriza Benedikta, dugogodišnjeg glavnog urednika novina Neue Freie Presse koje su bile podvrgnute konstantnoj Krausovoj paljbi. U Posljednjim danima čovječanstva će Benedikta nazvati Gospodarom hijena i njegove hijene u završnim taktovima drame plešu valcer oko leševa.

---

Sličan sentiment averzije prema ratu i tobožnjem domoljublju koji je naivne mladiće otjerao u rovove, pronalazimo i u popularnom romanu Na zapadu ništa novo Ericha Marije Remarquea. Ta knjiga objavljena je 1929. godine i kroz nju Remarque opisuje užase rata i njegove dehumanizirajuće karakteristike. Lišen patriotskog zanosa i romantičnog odnosa prema ratu, Remarque kroz lik mladog Paula Bäumera opisuje tragedije koje je doživio dok je i sam služio u njemačkoj vojsci.

Remarquejev roman poslužio je kao podloga za novi njemački film Im Westen nichts Neues koji je u režiji Edwarda Bergera naišao na pozitivne kritike i reakcije publike.

Njemački redatelj je vrlo uspješno ekranizirao jedan od najistaknutijih romana 20. stoljeća. Radi se o antiratnom spektaklu koji u prvi plan gura upravo taj košmar rata. Tijekom 147 minuta Berger vjerno oslikava atmosferu očaja i strave s kojom žive i umiru vojnici prije nešto više od sto godina. Film umješno balansira između rovova odnosno prve linije gdje se ljudi bore za gole živote te bitno udobnijeg i sigurnijeg okruženja visokih političkih i vojnih dužnosnika u kojima se provode pregovori i donose odluke o životima ljudi na bojištu.

U Remarquevom romanu kao ni u Bergerovom filmu nema junaka. Herojstvo je dalek i apstraktan koncept na ratištu gdje se gine zbog nekoliko metara ničije zemlje i gdje vojnici umiru gušeći se u vlastitoj krvi. Film paralizira. Miješaju se osjećaji panike i gađenja. Život visi o koncu i o sreći, a riječima samog Remarquea – ni jedan vojnik ne može preživjeti tisuću šansi. Generacija mladog Paula Bäumera ne poznaje život prije rata, a za sretnike koji su preživjeli pakao tog rata, slijedi post-ratni ambis natopljen traumama i tjeskobama.

Redatelj Edward Berger ovako će govoriti o svom novom filmu: “Želio sam napraviti ratni film koji je drugačiji od američkih ratnih filmova. Sviđaju mi ​​se i uživam ih gledati, ali imam dojam da uvijek pričaju iste priče – priče heroja. Iz američke perspektive, to se može činiti kao valjan pristup, ali iz njemačke perspektive, to je drugačije. Ono što povezujemo s dva rata je sram, tuga, razaranje i posebno krivnja; Htio sam napraviti film o takvom naslijeđu.“

U Krausovim Posljednjim danima nas zgražava ono izgovoreno. U Remarquevom Na zapadu ništa novo nas zgražava ono učinjeno.

Oba autora uspješno ukazuju na to da se ratovi niti vode niti pobjeđuju isključivo na bojištu. Austrijanac Kraus i Nijemac Remarque Prvi svjetski rat nisu provodili na istim mjestima, ali njihovo gađenje prema ratu je istovjetno. Njihova osuda ključnih dionika je oštra. Ni jedan ni drugi ne toleriraju pravdanje i racionalizaciju nečeg toliko nehumanog, rušilačkog i iracionalnog kao što je rat. Kod Krausa je to dio građanske klase koja se zaslađuje izvještajima s fronte. Kod Remarquea su to generali poput Friedrichsa ili ravnatelji škola poput Kantoreka pa čak i roditelji mladića koji im glavu pune slavom koju će ostvariti na bojištu i zbog kojih mladići u smrt marširaju s osmijehom.

Zanimljivo je da glavne mete Krausove i Remarquejeve oštrice nisu nečiji tuđi niti protivnički huškači, vladari i vlastodršci – već oni domaći.

Krausova drama skončava u apokaliptičnom klimaksu uz izjavu boga kojom Kraus zapravo ismijava izjavu cara Vilima II: “Ovo mi nije bila namjera“.

Protiv rata, dakle, treba govoriti, pisati, snimati. Posljednji dani čovječanstva ne znače smak svijeta već neprekinuti ciklus mrcvarenja i začarani krug dehumanizirajućeg ništavila. Bog Mars je i danas jednako marljiv kao i prije sto godina, ali ono što je jasno jest da ni on ne može što ga je volja bez usrdne pomoći svojih malih kvislinga ovdje na Zemlji. Dok je njih, bit će i Marsa.