Kada je GIR, gostujući u Stoletovoj 100sessions emisiji, svoje trake odlučio izvesti preko stranih hip hop beatova, osjetila se potreba da svoj prepoznatljivi, mračni zvuk zamijeni nešto svježijim, svečanijim ruhom. Carlsena je odradio preko legendarne We Gonna Make it matrice, Magnusa preko izvrsne Casanovine trake So Brooklyn u produkciji jamajčanskog beatmakera Trilogyja. K vragu, na Metropolisu je klizio preko zimzelene podloge What We Do koju je Just Blaze složio još davne 2002. godine.

Uoči novog albuma dalo se naslutiti da će GIR tematski i zvučno nadograditi svoj dosadašnji katalog koji mu je priskrbio ulogu lirički potkovanog MC-a spremnog donijeti na scenu makabrični, grimey zvuk.

Album Testament tako donosi drugačiju soničnu kulisu u odnosu na prethodnika, zahvaljujući suradnji sa zagrebačkim producentom Marvelom koji je složio svih devet traka na albumu i GIR-u ponudio materijal koji mu je zadao zaigraniji i melodičniji tematski okvir. Nigdje to nije toliko vidljivo koliko na zaraznoj traci Ljubavna na kojoj zagrebački MC u pjevnom, pozitivnom ozračju odaje počast svom kvartu, zadržavajući pritom tvrdu uličnu perspektivu. 

“Rafali zvuče kao Ljubavna”, čuje se GIR na refrenu pjesme koja ponajbolje sažima motive albuma, “Ko treba, čut će – to je Dubrava”.

Već se na uvodnoj traci Momenti primjećuje da GIR na Testamentu pridaje više pozornosti slavljenju lijepih trenutaka, mjesto isticanja onih negativnih. Momenti zvuče poput prostiranja svečanog stolnjaka pred gozbu. I dok je na GOAT albumu režirao prljave, mučne solo kadrove, ovdje ostavlja dojam čovjeka okruženog dobrim društvom i pozitivnim emocijama. To pokazuje i heavy lajnap gostovanja na albumu gdje mu društvo prave Dada, Bore Balboa, Bizzo, Fox, Biba i Merula.

Osobito će se istaknuti traka Tri Klase, perjanica albuma na kojoj gostuju Biba i Fox. “U lovu na lovu nema predaha, druga mjesta iste priče od Dubrave do Ceraka”, repa GIR uoči fino uklopljenog refrena i izvrsnih gostovanja Bibe i Foxa zbog kojih Gavran, Lisica i Koza s Tri Klase imaju kapitalca u rukavu, produkcijski ispoliranu, zrelu traku odrepanu muški, bez prenemaganja i s finim, introspektivnim linijama.

Melodičan i prozračan, Testament omogućuje GIR-u širu lepezu pokreta od 400 udaraca koji su njegov prethodni album GOAT. I dok se na GOAT-u GIR poput mladog Antoinea hrva s kompleksnom obiteljskom situacijom i institucijama te traži svoje mjesto pod suncem, na Testamentu GIR-a pronalazimo odlučnijeg i sigurnijeg. Osunčanijeg. U tom smislu je Testament GIR-u ono što je, primjerice, Pucajte na pijanista francuskom novovalašu Françoisu Truffautu.

Truffaut u svom drugom uratku slavi film kao umjetnost ne libeći se spojiti žanrovski nespojivo, pokazuje redateljsku širinu i filmsko znanje te eksperimentira idejno i koncepcijski. Na Testamentu se GIR umiva u hip hopu, osvježava se spajajući žanrovski različite tehnike i teme.

Nevjerojatno je koliko toga je stalo Truffautu u 80 minuta Pijanista. Iskombinirao je posvetu noiru s elementima gangsterskog filma, romantičnu dramu s elementima slapstick komedije na tragu filmova braće Marx, ubacio pokoji kuplet. Scena otmice s automobilom i danas oduševljava, a osobito upečatljivi su likovi tragičnog pijanista Charlieja koji bježi od svog bivšeg života i njegove snalažljive, lukave simpatije Léne.

“Zbog svoje sklonosti anti-herojima i gorko-slatkim ljubavnim pričama, mislim da bih bio u stanju napraviti prvi James Bond film koji bi bio na financijskom gubitku”, izjavio je Truffaut u jednom intervjuu dodavši drugom prilikom da je svjestan koliko publika ne voli promjenu tona u filmu, ali on u tome uživa.

Ono što na Testamentu gubimo izostankom Flowdeepove virtuoznosti i GIR-ove gladi, dobivamo u Marvelovim vitalnim dizalicama i GIR-ovim hedonističkim barovima. Energija je i dalje tu, ali je usmjerena na nešto drugo. To je ta promjena tona o kojoj govori Truffaut.

GIR-ov stil na Testamentu je dokumentaristički kad to želi, ali autoironija i humor mu omogućavaju da unese aspekte mockumentaryja čime izbjegava suviše ozbiljan ton albuma.

Humor dobiva više prostora, ali je i dalje umotan u celofan hip hopa pa tako na Barakudi GIR i Bore na svojim versovima nižu non sequiture uz slobodan tok svijesti i driblinge punchevima da bi zatim GIR sredinom svog versa složio brutalnu liniju koja se odmah ureže u uho slušatelja, podsjećajući nas na (u hip hopu) uvijek dobrodošlu surovost. Ulična tematika još je izraženija pa GIR često opisuje dinamiku života u kvartu. “Tu je svaki blok uklet“, čuje ga se na James Bond Rapu, “gubi zube ‘ko drukne“. Na stvari 10040 prikazuje specifičnosti endemičnog melting pota kakav je zagrebačka Dubrava koja je na Testamentu dobila značajan prostor. “Ovo nije kazalište, nisam neki dramaturg”, bocnut će GIR na 10040 koja se istovremeno sluša i s oprezom i s osmijehom.

GIR-ova sposobnost da kombinira uličnu tematiku s visokim liričkim registrom i melodičnošću koju čujemo na Testamentu na tragu je, primjerice, izvrsnom Millyzu, MC-u iz Cambridgea koji je zadnjih godina napokon eksplodirao na nacionalnoj sceni u SAD-u zahvaljujući sve rjeđe viđenom daru da kombinira ulični hip hop s melodičnim matricama i tehnički potkovanim versovima.

Takva fuzija, imali smo je prilike slušati i na singlu Gazi sa Scriptorom, dobrodošao je pokazatelj da hip hop može zadržati svoju oštrinu, surovost i tehniku uz primjesu melodičnog, klupskog zvuka.

“Dehidriram ljude, a nekad bio vodonoša”, čujemo ga na napucanoj stvari Filmovi i Serije gdje mu je gost Merula koji na projektu odrađuje i mix/master albuma. “Ti bi malo uzbuđenja u svom dosadnom životu, ali ja bi malo mira”, javlja se Merula na refrenu.

Na žovijalnoj traci Grimey, GIR je u ulozi prpošnog bonvivanta, neopterećen i nonšalantan. “Nađi me u Dubrovi, derem se četri-nula!”, čuje ga se da bi nešto kasnije bacio brigu na veselje uzviknuvši, “Podno grada inflacija, recesija, ali pusti to – slušaj ovog MC-a”. To je relaksirajući refleks. Izvolite, pucajte na MC-a! Unatoč nevoljama i poput Truffautovog pijanista koji spokoj pronalazi u klavirskim notama, GIR na Testamentu, pa makar privremeno, mir pronalazi u svom kvartu, sa svojim ljudima, uz dragocjene momente i uz glazbu. Ili riječima Boba Dylana, koji je i sam bio opčinjen francuskim novim valom i Truffautovim filmom: “music, man, that’s where it’s at”!