Djelujemo na marginama srednjostrujaškog nakladništva, izjavio je svojevremeno Jacques Testard u razgovoru za The New Statesman i dodao, “Ja to tako i želim.” 38-godišnji osnivač londonske nakladničke kuće Fitzcarraldo Editions u svom katalogu trenutno ima prijevode na engleski jezik naslova Svjetlane Aleksijevič, Olge Tokarczuk, Annie Ernaux i Jona Fossea, dakle tri spisateljice i jednog spisatelja koji su u razdoblju od 2015. do 2023. godine osvojili Nobelovu nagradu za književnost.

Pribrojimo li tome i austrijsku književnicu Elfriede Jelinek koja je Nobela za književnost dobila još 2004. godine, a čija se knjiga Rein Gold također nalazi u katalogu mlade londonske nakladničke kuće, onda imamo situaciju da je čak pet nobelovaca svoja prava na prijevod na engleski jezik povjerilo upravo mladom Francuzu Testardu.

Fitzcarraldo Editions nije stotinjak godina stara nakladnička kuća. Testard ju je osnovao tek 2014. godine.

Testard je po osnutku svoje nakladničke kuće primijetio da bjelorusku novinarku i spisateljicu Svjetlanu Aleksijevič u njegovoj Francuskoj uredno čitaju, ali da je ona potpuno nepoznata anglofonom književnom svijetu. Premda njen književni agent ispočetka nije želio prodati prava neiskusnom Testardu, s obzirom na to da drugih ponuda nije imao – prava za engleski jezik je dobila upravo nakladnička kuća Fitzcarraldo Editions, a kada je Aleksijevič 2015. osvojila Nobela – Testard je za vrlo velike novce licencirao prava za američko tržište nakladničkoj kući Penguin Random House i tim novcima nastavio financirati svoje operacije.

Prijevodna proza je ta koja im je donijela komercijalni i kritički uspjeh. Fitzcarraldo Editions objavljuje i originalnu književnost na engleskom jeziku, ali ih je na književnu kartu stavio Testardov poliglotski njuh za intrigantne europske književnice i književnike koje geocentrički engleski svijet nije umio prepoznati. Još prošle godine u vrijeme dodjele Nobelove nagrade koja je otišla u ruke francuskoj spisateljici Annie Ernaux, ova nakladnička kuća imala je tek šest zaposlenih i jedan ured.

Nakladnička kuća je naslov dobila po istoimenom filmu Wernera Herzoga iz 1982. u kojem se tematizira sizifovski pokušaj otvaranja operne kuće u središtu džungle, čime je Testard ne-baš-tako-suptilno dao insinuirati koliko je zapravo sulud pokušaj da se u 21. stoljeću krene s osnivanjem nakladničke kuće koja se neće baviti komercijalnom, žanrovskom prozom već eksperimentalnim, inovativnim i neobičnim književnim registrom.

“Želim ostati neovisan nakladnik. Želim da tokom vremena pratimo svoje autore. Ne želim knjige objavljivati iz komercijalnih razloga. Smatram nakladništvo intelektualnim radom. Kada bismo postali toliko veliki da ja ne bih uspio pročitati sve knjige koje objavimo, to bi me deprimiralo. To je onda samo posao i u tome ne vidim smisao”, poentira Testard.

Minimalizam plavih naslovnica

Mladi Francuz koji je odrastao i školovao se u Engleskoj, imao je uredničkog iskustva radeći u maloj kući Notting Hill Editions te vrlo neugodnih šest mjeseci radeći za The Sunday Times koji ga je posao, tvrdi, zauvijek odmaknuo od novinarstva. Testard je zatim s prijateljem Benom Easthamom osnovao vrlo upečatljiv i zapažen književni časopis The White Review koji mu je dao izvrsne temelje iz kojih je onda krenuo graditi Fitzcarraldo nakladu.

Osobitu pažnju privući će minimalistička estetika Fitzcarraldovih naslovnica. Naime, Testard se odlučio na gotovo radikalan potez da naslovnice iz fikcije budu u plavoj boji, a publicistika u bijeloj – bez bilo kakvih pratećih ilustracija ili grafike. Bez dizajna. Dio je to “etosa neovisnih europskih izdavačkih kuća” kako će reći sam Testard. Poput svojevremeno francuske kuće Éditions Gallimard. Naslovnice Fitzcarralda su vrlo upečatljive zbog svoje plave boje preko koje je ispisano tek ime autora i naslov knjige.

Dizajner s kojim je radio jest Ray O’Meara koji se pak oslonio na minimalistički rad francuskog umjetnika Yvesa Kleina i njegovo korištenje ultramarinske plave boje. O’Meara je zatim izradio vlastiti font i nazvao ga Fitzcarraldo. “Nadao sam se da će čitatelji prepoznati ovaj dizajn kao garanciju visoke književne kvalitete Fitzcarraldo edicija i da ćemo se istaknuti u knjižarama diljem Engleske gdje je većina naslovnica ilustrirana“, komentirat će Testard za The Face.

Fitzcarraldo Editions su tako pokazale kako se kroz nakladu ambiciozne književnosti može u kratkom vremenu pozicionirati na književnom tržištu. Ipak, ključna komparativna prednost ove nakladničke kuće jest, dakako, engleski jezik. Fitzcarraldo svoje ime nije izgradio na originalnim naslovima niti na engleskim književnicama i književnicima koje su lansirali već na prijevodnoj prozi – odnosno na hrabroj odluci da u engleski jezik unesu već etablirane, snažne, odvažne i komercijalno manje atraktivne književne glasove.

Ali, osim što je ukazala na to da književno izdavaštvo ne treba spuštati na razinu najmanjeg zajedničkog nazivnika već se može fokusirati na takozvanu “pretencioznu” odnosno “visoku” književnost, ova nakladnička kuća je prije svega prokazala siromaštvo engleske prijevodne proze i ukazala na ono što je engleska književna kritičarka Gabby Wood nazvala “donekle patetičnim” odnosom engleskog nakladništva prema ostatku književnog svijeta.

Lijepo je, stoga, bilo vidjeti da je gotovo paralelno s objavom Nobelove nagrade za književnost koja je 2023. otišla u ruke Norvežaninu Jonu Fosseu, u Hrvatskoj osvanuo još jedan prijevod njegovog rada i to prijevod ambiciozne Septologije u izdanju Naklade Ljevak i u prijevodu Muniba Delalića.