Engleski cenzor Archibald Bodkin nazvao je roman Uliks knjigom krcatom nekontroliranom prljavštinom i opscenošću pa ju je zabranio. U slučaju prosvjeda, savjetuje Bodkin, reći ćemo da je ovo prljava knjiga, a prljavim knjigama ne smijemo dozvoliti ulaz u našu zemlju.

Ironično je da Hicklinov test, koji je postao sinonim za široko tumačenje pojma „opscenost“, ime dobio po Benjaminu Hicklinu, engleskom sucu nižeg suda (recorder) premda je taj test osmišljen u presudi koja je zapravo srušila Hicklinovu prvostupanjsku odluku.

Sudac Hicklin je, naime, stao na stranu protestanta Henryja Scotta optuženog da je prodavao pamflet The Confessional Unmasked u kojem se opscenim i lascivnim jezikom vrijeđalo Katoličku crkvu i kritiziralo način na koji svećenici komuniciraju sa ženama za vrijeme ispovijedi. Pamfleti su mu zaplijenjeni.

Hicklinovu odluku u korist Scotta je 1868. u daljnjem postupku srušio viši sud (Court of Queen’s Bench) kojim je presjedao sudac C.J. Cockburn i koji je u obrazloženju napisao formulu koja će postati poznata kao Hicklinov standard:

“Ima li opscenost o kojoj je riječ, tendenciju izopačiti i pokvariti one čiji su umovi podložni za takve nemoralne utjecaje, a u čije ruke publikacija poput ove može doći?”

Test opscenosti iz odluke suca C.J. Cockburna

Iako je Scottova obrana tvrdila da je optuženi postupao u dobroj vjeri i kako je odluka Hicklina ispravna jer je motiv distribucije ovog pamfleta bio „iskrena namjera da se razotkrije Katolička crkva“, sud ih je odbio. Cockburn je uzvratio rekavši da ni iznošenje zaraženog djeteta na ulicu nema namjeru oštetiti slučajne prolaznike, ali je sam taj čin opasan. Postavlja retoričko pitanje: „Smiješ li prekršiti zakon zbog toga da bi utjecao na neki viši cilj koji je po tvom mišljenju pravedan i pohvalan? Moj odgovor je nedvosmislen – Ne!“

Publikacija je sama po sebi opscena, tvrdi Cockburn, što je čini nezakonitom neovisno o namjerama izdavača. Sudac se drži maksime kako ne treba koristiti zlo da bi se došlo do dobra.

Test se dakle ne odnosi na prosječnu, razumnu osobu već na one povodljive i podložne utjecaju te se tekst može zabraniti u svojoj cjelini čak i ako su samo neki njegovi dijelovi proglašeni opscenima, lascivnima ili nemoralnima.

U međuvremenu je preko Atlantika aktivist Anthony Comstock vodio svojevrsni križarski rat protiv poroka i nemorala svake vrste pa samim time i protiv opscenosti u književnosti. Comstock 1873. u New Yorku osniva Društvo protiv poroka koje se zatim u američkom Kongresu uspješno izborilo za izglasavanje tzv. Comstockovih zakona koji su zabranjivali da se američka federalna pošta koristi za distribuciju lascivnog, uvredljivog i nemoralnog materijala.

---

Pravni sustav SAD-a se u to vrijeme snažno oslanjao na englesko običajno pravo. Kada je božji kurir Comstock 1879. ponovno pred sud doveo nemoralnog i razvratnog D.M. Bennetta, autora Otvorenog pisma Isusu Kristu i osnivača časopisa The Truth Seeker, u sudnici okružnog suda u New Yorku ih je dočekao Samuel Blatchford, proslavljeni sudac koji će tri godine kasnije postati sucem Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država. Ovog puta se Bennettu sudilo što je, protivno Comstockovim zakonima, poštom distribuirao opsceni sadržaj teksta Cupid’s Yokes, pamfleta Ezre Haywooda kojim je ovaj kritizirao instituciju braka i zagovarao slobodnu ljubav.

Comstock je pamflet nazvao destruktivnim za moralni, fizički i duhovni život mladih.

Bilo je potrebno definirati što to znači pojam „opsceno“. Bennett i pravnici poput Thaddeusa Wakemana, koji su oštro kritizirali Comstockove moralne zakone i osmišljavali obranu protiv istih, bezuspješno su nastojali nagovoriti sudove da opisi i citati koji su proglašeni opscenima budu kao takvi uneseni u zapisnike i pročitani porotama. U suprotnom, niti okrivljenici niti javnost ne mogu ni znati za kakva ih se kršenja zakona uopće progoni pa optužnice koje ne sadržavaju sporne dijelove teksta ne smiju biti potvrđene. Tim trikom je obrana željela nadmudriti tužiteljestvo jer ako bi ti sporni dijelovi teksta ili slike postali dijelom zapisnika i optužnica ili bi bili pročitani na sudu, onda nema razloga da ne budu objavljeni i dostupni javnosti i kroz druge javne kanale poput časopisa i knjiga. Sudovi su takve prijedloge obrane bespogovorno odbijali, ne želivši dozvoliti da njihovi spisi budu zagađeni takvim opscenim materijalima.

Zatim je sudac Blatchford potvrdio odluku nižestupanjskog suda objasnivši u svojoj presudi kako je nižestupanjski sud poroti ispravno pojasnio da je test za opscenost takav da moraju odgovoriti na pitanje: „Ima li materijal o kojem je riječ tendenciju izopačiti i pokvariti moral onih čiji su umovi podložni za takve utjecaje, a u čije ruke publikacija poput ove može doći?“

To je, dakle, bio gotovo isti onaj test za opscenost koji je jedanaest godina ranije u Londonu primijenio sudac Cockburn. Test koji će biti poznat kao Hicklinov test i koji je ovom presudom ušao u američki pravni sustav.

Bennettova obrana je pred Blatchfordom inzistirala na tome da taj test nije primjeren za definiranje riječi „opsceno“ jer on kao takav ne definira sam pojam već njegove posljedice te da brojni drugi poroci također mogu „izopačiti i pokvariti umove otvorene za takve nemoralne utjecaje“ pa ti poroci nisu sami po sebi opsceni. Sudac Blatchford pak citira Cockburna i obrazlaže kako su njegova stajališta razumna dodajući kako je niži sud također ispravno utvrdio da nije bitno zašto je Bennett distribuirao pamfet već samo jesu li dijelovi tog pamfleta opsceni. Jednako tako, dovoljno je da samo dijelovi teksta budu opsceni, lascivni i nepristojni pa da takvom tekstu u svojoj cjelini bude zabranjena distribucija poštom.

Bennett je osuđen na zatvorsku kaznu od trinaest mjeseci.

Iduća odluka koja je zacementirala Hicklinov test kao važeći pravni standard i formulu kojom se procjenjuje opscenost umjetničkog djela ili publikacije bila je presuda Vrhovnog suda SAD-a u predmetu Rosen v. United States iz 1895. koju je napisao sudac John Marshall Harlan, u historiografiji američke jurisprudencije zapamćen kao – The Great Dissender, zahvaljujući velikom utjecaju njegovih izdvojenih mišljenja. Ovoga puta Harlan je bio dio većine u slučaju u kojem je Vrhovni sud SAD-a raspravljao je li časopis, koji je od nižih sudova proglašen opscenim, uistinu takvog karaktera i ukoliko jest – je li optuženi znao za njegov sadržaj u trenutku distribucije?

Lew Rosen, vlasnik i urednik časopisa koji je na svojoj naslovnici imao natpis „Tenderloin Number, Broadway“ uz crteže koji su proglašeni neprimjerenima, tvrdio je, između ostalog, da isti kao takvi nisu opsceni niti ih je on sam takvima smatrao.

Sudac Harlan je ovog puta, pozivajući se na prethodnu praksu nižih sudova uključujući i odluke samog suca Blatchforda, između ostalog zaključio i kako nije bitno smatra li osoba koja distribuira određeni opsceni sadržaj taj isti sadržaj opscenim. Kongres prilikom donošenja tih zakona nije imao na umu percepciju distributera već samu materijalnu činjenicu da je sadržaj kao takav opscen i neprimjeren. Distributer ne može tvrditi da ne krši zakon zato što po njegovom mišljenju sadržaj časopisa nije opscen. Nadalje, Harlan potvrđuje da je niži sud dao ispravnu uputu poroti tražeći od nje da primijeni tzv. Hicklinov test.

Test opscenosti je tako potvrđen i od najvišeg suda u zemlji i praktički je ostao na snazi sve do 1957. kada je u presudi Roth v. United States Vrhovni sud SAD-a Hicklinov test proglasio neprimjerenim za procjenu radi li se o opscenom tekstu.

---

Početkom 1930-ih je izdavačka kuća Random House, zastupana po odvjetniku Morrisu Ernstu, isprovocirala zapljenu Joyceovog Uliksa kako bi kao testni slučaj završio kod nadležnog suda u New Yorku koji bi zatim morao odlučivati smije li se kontroverzni Uliks distribuirati. Prethodno je još 1920. opskurni književni časopis The Little Review kojeg je osnovala i uređivala Margaret Anderson, objavio poglavlje iz još nedovršenog Uliksa zbog čega su ona i njena kolegica Jane Heap završile na optuženičkoj klupi i posljedično osuđene zbog objave i distribucije opscenog teksta.

Izdavanje Uliksa u SAD-u se cijelo desetljeće smatralo suviše rizičnim pothvatom. Roman irskog književnika se čitao na crno. Švercao se i preprodavao.

Odvjetnik Morris Ernst je koristio provjerenu tehniku po kojoj se potrudio da carina pronađe primjerke Uliksa u sklopu granične kontrole i zatim ih, sukladno uputama za postupanje s lascivnom literaturom, zaplijeni. U knjizi The Most Dangerous Book: The Battle for James Joyce’s Ulysses Kevin Birmingham piše da carina inicijalno nije otvorila paket s knjigama pa je Ernst morao ponovno donositi paket ne bi li carinike natjerao da ga otvore. Ernstu je ta zapljena poslužila kao okidač za pokretanje sudskog postupka.

U međuvremenu je tada još uvijek mlada izdavačka kuća Random House uspjela s Joyceom sklopiti dogovor o nakladničkim pravima za SAD-a. Ostatak posla bio je na Ernstu.

Sud u New Yorku je u roman Uliks procijenio kao „iskren i ozbiljan pokušaj kreiranja nove književne metode s ciljem promatranja i opisa ljudske vrste“. Umjesto da se ocjenjuje kako određeni tekst utječe na one najpovodljivije, potrebno je procijeniti kako utječe na ljude s „prosječnim seksualnim instinktima“.

Sudac John Munro Woolsey je obrazloženje svoje odluke pretvorio u pravu, malu književnu kritiku, hvaleći strukturu i tehniku romana, davajući kontekst radnjama i promišljanjima likova i ističući inventivnost Joyceovog jezika.

“Iako je emetičan, ovaj roman nije afrodizijak”, zaključio je sudac Woolsey u predmetu United States v. One Book Called Ulysses.

Žalbeni sud je zatim potvrdio prvostupanjsku presudu zaključivši da test opscenosti ne može samo izolirati sporne dijelove već mora u obzir uzeti „dominantni efekt“ cijelog teksta, povezanost spornih dijelova s cijelom temom, reputaciju djela i procjenu cijenjenih kritičara kao i o tome radi li se o djelu suvremene ili povijesne književnosti.

U konačnici je zaključeno da zbog svoje književne izvrsnosti Uliks ne može biti smatran opscenim djelom. Joyceov Uliks i presuda suca Woolseyja otvorili su tako put ka konačnom ukidanju Hicklinovog testa opscenosti u SAD-u.