Bilješka o autoru: Eliša Papić (1992.) je glazbenik, pisac i liječnik. Odrastao je u Puli, a Medicinski fakultet završava u Rijeci. U užem je i širem izboru nekoliko književnih natječaja. Pobjednik je Festivala europske kratke priče (FEKP) 2019. godine s pričom “Pogreb za dvoje” i regionalnog natječaja “Ulaznica” za 2023. godinu s pričom “Ne zaboravi me“. Autor je romana “Šest žica i stetoskop” (Naklada Bošković, 2017.) i “Gad” (2022.). Čitate njegovu kratku priču “Uber Alles”.

---

Bitno je imati dobrog taksistu. Nekog tko će te moći povesti kad zagusti, kad je kasno i kad ti se jednostavno ne da, pa čak i do udaljene pumpe po cigarete u tri ujutro.

Siniša je prošao većinu taksista u gradu prije nego je našao onog svog, pravog. Mogao si je to priuštiti budući da je radio u finoj informatičkoj tvrtki, a svi roditelji iz ere prije računala znaju da su tu najveće pare. Svoje pare Siniša je redovito utapao u svoju Uber aplikaciju, kako za sebe tako i za druge. Imao je vozačku, ali nije imao muda sjesti za volan otkad se prevrnuo par godina unatrag, izvukavši jedva živu glavu. Tako je barem govorio drugima.

Istina je bila da je jednostavno bio prelijen, noga bi mu se umarala i trnula kada bi morao mijenjati papučice, mjenjač njegova automobila imao je čudnu teksturu, sjedalo je uvijek bilo ili preblizu ili predaleko, retrovizor se nikako nije mogao namjestiti pod pravim kutem. Jednostavno previše zamaranja oko luksuza koji si je sada mogao priuštiti. 

Onog dana kada je otkrio Uber, silovao ga je do besvijesti, pogotovo nakon izlazaka, kada bi mu taksi došao kao kočija Pepeljugi, kada bi se iz lijepog, sređenog momka pretvorio u mokri leš. Čak i takav uspio je ostvariti dobar rating. 4.89. Valjda jer nije puno pričao, osim ponekad sebi u bradu, kad bi Ramiz vrtio na CD-u svoju playlistu s trap muzikom. S Ramizom se vozio dva-tri puta, prije nego je odlučio da će mu početi otkazivati vožnje kad mu vidi ime na aplikaciji. Nije mogao. Luksuz. Davor, on je bio dobar, čak i zabavan. Sve dok se Siniša jedne večeri nije vraćao doma s najnovijim likom kojeg je pokupio van.

Mogao je očekivati da Davor neće dugo biti zabavan čim je vidio grb Nezavisne Države Hrvatske okačen oko njegovog retrovizora. Šteta. Silvio. On je bio u redu. Skuplji nego drugi, ali barem je držao jezik za zubima kada bi se Siniša počeo ljubiti s posljednjim ulovom. Predugo ga se čekalo, doduše. Kada bi trebao otpraviti momka natrag doma, ovaj bi razvukao, taman toliko da Siniša doživi slom živaca nad maznim dječacima koje očito majka nije dovoljno voljela. Ibrahim. Vidio ga je kroz prozor kako se svađa s jednim od njegovih momaka. Nije ga htio pustiti unutra, pljuvao je kroz prozor i posipao ga svetom vodicom istovremeno se križajući u svim smjerovima. Siniša je samo razmišljao kako bi on posljednji trebao imati predrasude, s obzirom na svoju orijentaciju. Zašto Ibrahim ne bi bio posvećeni Katolik? Zašto mu je Ibrahim dao 0 zvjezdica? Trebao je naći dobrog taksistu.

Damir. Ćelavi, nabildani momak s kojim se odmah duhovno povezao. Damir je vozio brzo i sigurno, slušao je rock i metal, a najviše Ramstein kojeg je i Siniša volio. Damir je bio educiran za razliku od ostalih majmuna koji bi ga inače vozili te je bio entuzijast za povijest, pogotovo Drugi svjetski rat. Damir je razumio kako je to kad ti netko sjedne na glavu, a tražio si samo zajebanciju. Damir je shvaćao koliko se nekad teško riješiti tih brižnih pijavica kojima jedna večer promijeni cijeli život te se prime oko vrata, kao da pokušavaju na taj način spriječiti samu sudbinu da im umakne, iako je sudbina već u tom trenutku navukla hlače preko svog beskonačnog tura. Oni trenuci kad nekog pokupiš i toliko te smori da zaboraviš da si ti njega doveo doma pa se obučeš i skoro odeš iz svog vlastitog stana, ostavivši uljeza samog. Damir je razumio. Zato je Damir ponudio Siniši svoj privatni broj, baš za te situacije. A Siniša je našao gospodina Pravog.

Dok je blaženo ležao u krevetu, razmišljao je o tome zašto džepovi više nisu dovoljni za mobitelčić, novčanik i ključeve, nego je potrebna cijela torba. U tom razmišljanju je i zaspao.

„Damire, znam da je kasno, ali moraš mi se riješiti ovog“, Siniša se sakrivao u vlastitom WC-u i šaptao kako ga ne bi čuo švaler,“Već me pita dal’ ćemo ić na hiking.“

„Nema problema. Za pet minuta sam tamo“, Damir odgovori.

I bijaše tako. Damir se za pet minuta nacrtao pred Sinišinom zgradom, pokupio Nikšu i odvezao ga. Siniša mu je tutnuo napojnicu od dva eura, zahvalan što se može normalno razvaliti po svom krevetu, bez da ga žuljaju tuđi ekstremiteti, koji god bili.

„Damire, imam jednog ovdje koji me želi upoznati sa svojom mamom. Moraš mi ga se riješiti“, Siniša je sad šaptao na svom balkonu.

„Dogovoreno. Za pet minuta sam tamo“, Damir odgovori i nacrta se, kao i uvijek, pred njegovom zgradom, pokupivši Domagoja i odvezavši ga, pa valjda majci s kojom je još živio. Siniša se mogao opustiti znajući da neće morati s nečijom mamom pričati o brendovima odjeće jer ga oni nisu nikad ni zanimali. „Lijepo da prihvaćate, ali nismo svi fashion dizajneri jebote“, uhvatio je samog sebe kako izgovara na glas u tmini i samoći svoje spavaće sobe.

„Damire, jedan koji nosi platnenu Ivasicu. Znaš što trebaš“, Siniša je nazvao Damira dok se Mili tuširao, a Mili mu je bilo ime, a ne nadimak. U prstima je držao bež platnenu torbu, kao nešto uginulo.

„U jebem mu mater!!!“ Damir usklikne,“Riješim to za tri minute!“

Tako i bude. Mili se nije ni osušio, a Siniša mu je već preko ramena prebacio Ivasicu i šutnuo ga iz stana, skoro pa direktno u Damirov auto. Dok je blaženo ležao u krevetu, razmišljao je o tome zašto džepovi više nisu dovoljni za mobitelčić, novčanik i ključeve, nego je potrebna cijela torba. U tom razmišljanju je i zaspao.

„Damire, imam jednog ok momka ovaj put, pa samo da dođe doma sigurno“, nazvao ga je jednog dana, dok je u naručju čvrsto držao mladića iz firme kojeg je znao već duže vrijeme, ali kao prijatelja, a uvijek mu se sviđao. Na božićnom druženju su se napili, zapričali, zaplesali i spanđali. Pa su nakon toga ostali ležati i pričati skoro do pet ujutro. Tada je bilo vrijeme da Petar ode, iako se Siniša nadao da će ostati bar još pet minuta. Bio je to baš lijepi početak godišnjeg.

---

Damir, kao i uvijek, pokupio momka i odveze ga. Siniša ga više nikad nije vidio. U početku, mislio je da ga jednostavno testira, navlači. Na svoje poruke nekoliko dana nije dobio odgovora, a pijani poziv koji mu je uputio nije urodio plodom. Sinišu je bilo sramota, osjećao se kao da mu sudbina vraća za svakog brižnika kojeg je poslao hladno doma.

Prošlo je dva tjedna. Siniša se vratio na posao. Petra nije bilo. Tad se već počeo brinuti. Propitivao je kolege ako su ga vidjeli, no sve što je dobio bilo je „Možda je dao otkaz“ i „Možda je dobio premještaj“. Skoro je i do šefa otišao, ali nije htio pobuditi previše znatiželje. Nije znao nikog od Petrovih prijatelja, roditelje mu naravno nije stigao upoznati. Već je počeo tražiti po crnoj kronici, po rubrici za nestale. Petar je jednostavno ispario.

Onda se sjetio Damira.

Nazove ga.

„Ej, ma da te pitam. Onaj momak kojeg si posljednjeg vozio. Je sigurno došao doma?“

„Riješio sam to“, Damir odgovori.

„Ma da, ali jel’ sve bilo ok, kako ti je djelovao? Pokušavam ga dobiti ali mi se ne javlja, na poslu ga nema“ upita Siniša.  Muk.

„Brate, jesi ti dobro? Kažem ti da sam ga riješio a ti se čudiš da ga nema“, Damir napokon odgovori. Sinišu uhvati neki jeza. 

„Kako misliš, riješio si ga?“ upita Siniša.

„Brate, šta je tebi? Riješio! Odvezao ga di i svakog prije, metak u čelo i u kiselu kadu“, Damir odgovori, “Rekao si da ih se želiš riješiti, eto, riješio sam se tih pederčina kako treba“. 

Siniša poklopi. Prekrije usta u užasu. Zazvoni mu telefon. Uber Damir. Ne odgovori mu. Stigne mu poruka.

„Dolazim za pet minuta da riješimo to“, napiše hladno ubojica. Siniša se uspaniči. Nije znao što napraviti. Koliko je ljudi Damir vozio? Petnaest? Kako ih nitko nije tražio? Nitko nije povezao? Prebrzo ih je mijenjao, nisu se ni ohladili. Bože, znao je da će mu se to obiti o glavu. Je li on kriv? Nije znao. Kako bi mu palo na pamet da ih ovaj ubija? Što bi rekao policiji? Da je našao taksistu koji vozi njegove švalere doma da ga ne bi previše gnjavili? Zvuči blesavo. A njemu? Bilo mu je svejedno, samo ih se htio riješiti. Skoro se i začudio što mu se nitko od njih ne javlja. Odgovaralo mu je. Bio je kriv. Pogotovo za Petra. Trebao ga je zadržati u krevetu. Sad bi bio živ. Zvat će policiju. Nije budala.

„Ne moraš zvat drotove. Znaš dobro da ću ja stići prije svih. Kao i uvijek“, dođe nova poruka. Siniši ispadne mobitel i samo istrči iz stana, ni ne zaključavši ga. 

Dok se spustio dolje, Damir ga je već čekao s otvorenim vratima automobila.

„Upadaj“, zapovijedi mu,“Ne boj se. Riješit ćemo“.