Bilješka o autoru: Nikola Ilić (Kruševac, 1996.) odrastao je u selu Donji Stepoš pokraj Kruševca. 2020. završava master studije na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, stekavši akademsko zvanje master teolog. Objavio je nekoliko radova na teme iz crkvene povijesti, najznačajnije knjigu “Crkvena politika srpskog kneza Lazara (1371-1389)”. Pored akademskog, bavi se i kreativnim pisanjem. Objavio je dvije zbirke pjesama: “Vaskrsni nas, Blaga Reči” (Beograd: Alma, 2020.) i “Rasinske pesme” (Kraljevo: Poetikum, 2022). Objavio je više pjesama i kratkih priča u raznim zbornicima. Čitate njegovu kratku priču “Sveotac”.


Milost! Molim za milost! Za sklonište! Otvorite!“ Starac je vikao i lupao na vrata kolibe. Oluja je besno vrištala, glasnije od njega, a vetrovi su pretili da ga odnesu. Noć je crnilom zastrašila ljude, te će retko ko otvoriti strancu.

Ali ovaj otvori.

Polako su odškrinuta vrata, a kroz njih je provirio muškarac sa sekirom u ruci. Lice mu je bilo grubo i naborano, do pola zaraslo u sivu čekinjastu bradu. Iz tog lica prostreljivalo je samo jedno plavo oko, dok je na desnoj strani bila ožiljskom zakićena jama. Kosa mu se povukla iza temena, iza ušiju tvorivši obruč sive mahovine. Bio je star, ali mlađi od gosta koji drhti pred vratima – pogrbljenog mršavog starca duge bele brade koga od ledenog vetra štite pocepane rite i čupava krznena kapa.

„Molim te da me primiš, milostivi gospodaru!“, zakuka gost.

„Imaš selo na sat vremena hoda u onom smeru“, reče domaćin, digavši sekiru tik kraj glave gosta.

„Molim te i zaklinjem svim bogovima“, gost je bio uporan. „Samo malo da se okrepim i ugrejem kosti! Ubiće me ova oluja!“

„Hmm“, proreža domaćin, te nevoljno širom otvori vrata i pokaza sekirom unutra.

„Blagosloven bio“, uzviknu starac i pognute glave uđe unutra.

U ognjištu nasuprot vrata srećno je igrao plamen. Domaćin jednom rukom privuče stolicu kraj ognjišta, ne ispuštajući sekiru iz druge. Starac uz naklone i mrmljanje blagoslova sede kraj vatre.

„Kako se zoveš, milostivi gospodaru?“

Domaćin je prišao, noseći rog alovine u jednoj ruci i sekiru u drugoj.

„Ulf. I nemoj me zvati gospodarom.“ Ulf na starčevu sreću pruži ruku sa rogom alovine. „Ti?“

„Brun“, šuškavo reče starac, te uze rog.

Ulf frknu. „Brun. Istrošilo ti se ime, verujem da odavno nisi smeđ.“

„Da, biće da je tako“, kroz osmeh reče starac. „Je l’ to tvoja sekira iz mladalačkih ratničkih dana, gospodaru“, upita Brun između dva halapljiva srka alovine.

„Ovo?“ Ulf se zagleda u sekiru i stade da je okreće. „Kupio sam je nedavno od jednog trgovca.“

„Hmm“, uz klimoglav prohukta Brun.

„Nisam ti ja ratnik, deda. Nikad nisam bio.“

Ulf privuče stolicu ognjištu, nasuprot Brunu, te sede. Sekiru osloni kraj sebe, na stolicu. Ne prođe mnogo, a dva stranca počeše da pričaju o svemu i svačemu. Raspredali su priče i predanja predaka, govorili pošalice, smejali se. Ulf je dovukao i jedan mali sto na koji je stavio mešinu alovine. A kad je isprazniše, još jednu.

Peter Nicolai Arbo, detalj sa slike “Divlji lov boga Odina”

„Jedna stvar me zanima, milostivi gospodaru“, oprezno reče Brun.

„Ulf!“ – preseče ga domaćin.

„Ulf“, složi se Brun. „Kako si preživeo u ovom ratničkom svetu? Veliš, nisi ratnik?“

Ulf se osmehnu. „Veći deo života sam bio prosjak. Šetao sam od sela do sela, iskao hranu i sklonište. Slično kao ti večeras.“

Brunove brkove zagolica majušni osmeh.

„I bio sam prihvatan. Čak sam živeo bolje od ratnika“, nastavi priču Ulf.

„Bolje od ratnika“, upitnim glasom prošuška starac. „Zar prosjak može bolje od ratnika živeti? Kako?“

Ulf raširi usne u široki osmeh, pokazavši trule zube. „Jedna stvar me je spasla“, reče, te prstom pokaza na pustu očnu duplju. „Ovo!“

„Tvoje oko?“

„Priče kažu da Sveotac nema oko. Odin, kralj bogova. Izvadio je svoje oko, žrtvovao ga Mimirovom bunaru.“ Ulf se zavali u naslon stolice, a ono jedno oko mu zasija iskrom sećanja. „Bio sam mlad, ali glad i ove okrutne šume mi dadoše telo starca. Mršav, ispucale kože, kose već delimično sede. Kukavičan, slab i nevešt da budem ratnik. Slab i nevešt čak i da budem ribar, da ne govorimo o kovačima, drvodeljama, zemljoradnicima. Ali imao sam jedan mali nož i želju da više nikad ne budem gladan.“

„Iskopao si svoje oko“, više kao zaključak nego kao pitanje reče Brun.

„I dalje mogu da se setim bola“, potvrdio je Ulf. „Mislio sam da ću umreti, da sam sebe ubio. Ali nisam. I tako, bez oka i izmrcvarenog tela, krenuh od sela do sela. Našao sam neku močugu – moj Gungnir – ogrnuo se hrapavim ogrtačem i krenuo. Nije trebalo puno da radim, samo da ćutim glumeći mudrost, da gledam onim mojim jednim okom u daljinu i utrkivali su se ko će da me ugosti! Ko će lepšu gozbu da spremi!“

Brun zavrte glavom uz osmeh. „Ovaj svet je mučan“, reče. „Treba biti mudar i preživeti. Mudriji si ispao od mnogih ratnika koji mladi umru, uz Valhalu na umu. Ti si lako starost dočekao.“

„Nije uvek bilo lako“, reče Ulf, te pusti kikot iz grla. Poče da maše prstom i kroz smeh da govori: „Jedna noć, olujna i crna kô ova, umalo da mi bude poslednja. Naišao sam na skupinu koliba i zahvalio kakvim god bogovima da postoje. Nadao sam se toplom jelu i toploj postelji. Umesto toga, seljaci su me odveli do nekog velikog jasena. Odjednom izvadiše konopac. Povika jedan deda: ‘O, Sveoče, evo ti Igdrasila!’ Ostali krenuše da sriču molitve.“

Brun i sam krenu da se smeje, što natera Ulfa da pojača smeh. Ismejavši se i obrisavši suzu iz oka, domaćin nastavi priču:

„Taman vezaše konopac o granu i htedoše da mi namaknu omču – kad udari grom nedaleko od nas. Seljaci krenuše da kukaju i popadaše ničice, a ja u onoj tami pobegoh. Bežao sam dok mi se tabani ne odraše.“

„I posle ljudi kažu lako je biti prikaz boga u Midgardu“, našali se Brun, a Ulf se zacereka.

Cerek se ubrzo pretopi u neku setu. Duboko je uzdahnuo. „Tad sam pomislio da je Sveotac… Da je tu. Da me štiti. Ali godine i godine provedoh u ulozi Sveoca. Desetine sela, stotine lažnih proročanstava i gozbi. I nakon svega toga – kako da veruješ? Ništa me nije kaznilo što kralja bogova oponašam i varam ljude. Ništa mi se nije javilo. Sveotac mi sve više liči na moju izmišljotinu. Moju i stotina drugih, na veliku zajedničku laž.“

„Zašto bi onaj što neprestano traži mudrost kaznio čoveka koji mudrošću izigra svet“, reče Brun. „Nisi me uvredio Ulfe – ponosan sam.“

„Što bih tebe uvr…“ Jeza obuze Ulfovu utrobu. Zar me ovaj starac kroz moju prevaru vara i plaši? Ili…

Brun ustade. Više nije bio povijen i bespomoćan. Bio je prav, dostojanstven. Kraljevski. Jedno oko mu zasija, drugo osta obično i nepomično. Mrtvo. Maska.

„Hteo sam da te vidim“, reče gost, glasom koji lomi planine i plaši vukove. „Da te pozdravim. Mudar si, Ulfe sine Bjornov! Uskoro češ mi svoju mudrost večno predati.“

Rekavši ovo, Brun se u svetlost istopi, izgore kao buktinja i raziđe se širom kolibe, a ništa ne zapali. Otvorivši oko koje silina svetlosti ubode, Ulf spozna da je sam.

Komentiraj

Trending