Gustave Flaubert je oslobođen, ali nije prošao nekažnjeno. Kazna je bila, kako se to voli reći, sâm postupak koji se vodio protiv njega kao i obrazloženje oslobađajuće presude u kojoj je pariški sud praktički špotao autora Gospođe Bovary, klepnuo ga po prstima i napisao da književnik zaslužuje strogi ukor zbog ovog romana jer nije ispoštovao stvarnu misiju književnosti.

No dobro, Flaubert je oslobođen i kazne i sudskih troškova, Gospođa Bovary je tiskana kao roman i, unatoč negativnim i rezerviranim kritikama, postigla je značajan komercijalni uspjeh, a s vremenom postala i književni klasik.

Bilo je to u veljači 1857. godine, a samo mjesec dana ranije i uoči početka samog suđenja, Flaubert u jednom od svojih pisama ovako rezonira: “Policija je pogriješila. Mislili su da napadaju obični roman i neku najobičniju škrabotinu, ali se sada (dijelom zahvaljujući tužiteljstvu) na moj roman gleda kao na remek-djelo.“

Tako to već biva s cenzurom i umjetnicima. Cenzura koja ih ne ubije, ojača ih.

Flaubert je rođen 1821. u malom mjestu Croisset u sklopu francuske Normandije. U vrijeme objave romana Gospođa Bovary, Francuska se nalazila u tzv. Drugom Carstvu na čelu s Napoleonom III. Gospođa Bovary je prvo objavljivana tijekom 1856. u serijama i u sklopu časopisa Reveu De Paris koji je vodio njegov prijatelj Maxime Du Camp. Reveu De Paris se već nalazio pod prismotrom carskih cenzora zbog političkih tekstova i društvenih komentara koji su bili nešto liberalniji i subverzivniji od onoga što bi se na dvoru Napoleona III smatralo prihvatljivim te uz izraženu notu republikanizma. Osim toga, pažnju cenzora privukla je i poprilično žustra prepirka između samog Flauberta i uredništva časopisa na čelu s Léonom Laurent-Pichatom.

U jednom od pisama upućenih glavnom uredniku Pichatu koji inzistira na izmjenama problematičnih poglavlja, Flaubert mu nervozno naglašava: “Smatram da sam već učinio mnogo, a vi smatrate da bih trebao učiniti još više. Neću učiniti ništa. Neću napraviti ni jedan ispravak, ni jedan rez. Neću promijeniti ni zarez; ništa, ništa!”, piše Flaubert i kaže da – ako ih je sram Madame Bovary – neka je jednostavno prestanu objavljivati.

Reveu De Paris je Gospođu Bovary objavljivao u nastavcima i uz bitne preinake od kojih se sam Flaubert javno ogradio i otvoreno napao uredništvo časopisa. Tekst o udanoj ženi i njenim izvanbračnim avanturama privukao je pozornost carskog tužitelja Felixa Cordoena kojeg je lascivna priroda gospođe Bovary zgrozila pa je podignuta optužnica.

Važno je razraditi društveni i politički kontekst oko ovog suđenja. Naime, car Napoleon III je u veljači 1852. nakon uspostave Carstva dekretom proglasio niz zakona s ciljem ograničavanja onoga što bismo iz današnje perspektive nazvali “medijskim slobodama”. Ograničenja su bila financijske prirode pa je samo nekolicina imala novca objavljivati časopise, a taj tzv timbre fiscal je poskupio i njihovu cijenu pa je bio dostupan samo određenim slojevima društva. Cenzori su kontrolirali sadržaj, zabranjivali objavu dokumenata i kažnjavali uredništva koja su kritizirala vlast.

Tri upozorenja i slijedi suspenzija od dva mjeseca. Prema kroničarima tog vremena, Reveu De Paris je u vrijeme objavljivanja Gospođe Bovary bio na dva upozorenja.

Flaubert ne samo da nije bio jedini optuženik, već nije bio ni prvooptuženi. Tu ulogu je dobio urednik Léon Laurent-Pichat dok je drugookrivljeni bio tiskar Auguste Pillet zadužen za tiskanje časopisa. Dojam je bio da tužiteljstvo, koristeći Flaubertovu gospođu Bovary, želi iz cirkulacije povući nestašni časopis Reveu De Paris.

Zaduženje da u ime Carstva dokaže krivnju ove trojice, dobio je tužitelj Ernest Pinard.

Umjetnost bez pravila više nije umjetnost

Flaubert i društvo su zapravo optuženi zbog kršenja Zakona o suzbijanju zločina počinjenih putem tiska ili drugim načinima objave donesenog još 17. svibnja 1819. godine . Člankom 8. spomenutog Zakona, novčanom kaznom ili kaznom zatvora može se kazniti svako vrijeđanje javnog morala ili vjere. Pojedini izvori tvrde kako je zabranjivao izvještavanje o raspravama na suđenjima, ali je Flaubert platio stenografa s pomoću kojeg su objavljeni dijelovi rasprave.

Taj paket zakona iz 1819. nosio je neslužbeni naziv Serreovi zakoni po tadašnjem ministru pravosuđa Herculeu de Serreu.

Tužitelj Pinard je u svom izlaganju tvrdio da knjiga glorificira preljubništvo i kako u knjizi nema ni jednog lika koji bi je za to osudio. To ne radi čak ni pripovjedač koji je u Flaubertovom slučaju depersonaliziran i utišan. “Umjetnost bez pravila više nije umjetnost”, tvrdio je Pinard, “Ona je poput žene koja se potpuno razgolitila.” Pinard pred sudom tvrdi da uvjet moralnosti koji umjetnost mora zadovoljiti zapravo ne znači da je se podvrgava vlasti već da joj se na takav način odaje počast.

Osobito je zanimljiv tužiteljev argument protiv tiskara Augustea Pilleta koji je optužen zato što je tiskao sporne brojeve časopisa. “Tiskari moraju čitati ono što tiskaju, ako to ne učine onda preuzimaju rizik na sebe. Vlasnici tiskara nisu strojevi, oni imaju privilegij, oni davaju zakletvu i u posebnoj su situaciji te snose odgovornost”, ističe tužitelj Pinard i zaključuje, “Oni su stražari protiv skandala!“

Cenzori i tužiteljstvo nisu niti mogli niti uspijevali kontrolirati sadržaj brojnih časopisa koji su u to vrijeme krenuli cirkulirati Francuskom. Oslanjali su se, djelomično, i na autocenzuru, utjecaj na vlasnike, ali i na tiskare kojima su izdavani tzv. privilegiji, licence koje su im dozvoljavale tiskanje časopisa, ali uz koji privilegij je dolazila i obveza zakletve te provođenja nadzora nad sadržajem.

Jedan od onih koji je te 1819. godine kritizirao odgovornost tiskara za tiskani sadržaj bio je i političar i pisac Benjamin Constant, predstavnik liberalne struje koji je naglašavao da nema slobode tiska bez slobodnih tiskara. “Ne može se istovremeno govoriti o slobodi tiska dok kontrolirate instrumente za tiskanje. To je kao da govorite o pravu na rad – ali bez motike ili da morate navigavati – ali bez plovila.”

Ipak, osoba koja je uz gospođu Bovary na tom suđenju privukla najviše pozornosti bio je Flaubertov branitelj, pravnik Antoine Sénard.

Sénard je govorio četiri sata!

Sénard se nije zamarao braneći Flaubertovo pravo na izražavanje, već je išao niz dlaku sucima i isticao plemenito, građansko podrijetlo Flauberta istaknuvši kako se osobno dobro poznavao s piščevom obitelji te kako je otac, koji je bio uvaženi doktor medicine, na svoje sinove prenosio svoje znanje i od njih učinio korisne ljude. Sénard ističe kako je Flaubert kroz gospođu Bovary, svojim dugogodišnjim i pedantnim istraživanjem, kreirao istinsko umjetničko djelo.

“Sénardov govor je bio izvrstan!”, uskliknuo je Flaubert u jednom pismu neposredno nakon ročišta. “Uništio je pravnika iz Ministarstva pravosuđa koji se migoljio u svom stolcu i nije mu kontrirao. Uništili smo ga citatima Bossueta (teolog, op.a) i Massillona (propovjednik, op.a), s odlomcima iz Montesquieua. Sénard je govorio četiri sata! Bio je to trijumf i za njega i za mene.”

Napad na instituciju braka bio je jedan od temeljnih elemenata na kojem je tužiteljstvo baziralo svoju optužnicu. Drugi je bio kršćanski moral koji je za tužitelja Pinarda bio temelj zapadne civilizacije, a kroz Gospođu Bovary je izvrgnut ruglu. Pinard naglašava les souillures du mariage et les desillusions de l’adultere, dakle okaljavanje braka i otrežnjenje preljubništva. “Roman će doći u ruke mladih, možda i udanih žena i kada budu zavedene maštom, mislite li da će hladno rezoniranje nadjačati te osjećaje?”, postavlja retoričko pitanje Pinard.

Branitelj optuženog Flauberta (koji na suđenju nije govorio) gospođu Bovary, pak, ne smatra pozitivnim likom niti opravdava njena postupanja niti njezin tragičan završetak smatra apoteozom. Upravo suprotno, Sénard, iako mu na sudu nije bilo dozvoljeno koristiti Flaubertove bilješke, pred sucima inzistira na tome da je rukopis izvučen iz konteksta i kako je Bovary kroz niz svojih loših odluka zapravo zamišljena kao upozorenje mladim ženama.

Na suđenju romanu Gospođa Bovary, samu Emmu Bovary nije, dakle, branio nitko.

Sud je nakon vaganja dokaza zaključio da tužiteljstvo nije uspjelo dokazati da je optužena trojka kriva za kaznena djela koja im se stavljaju na teret. Ne čini se da je Madame Bovary, poput nekih drugih djela, napisana s jedinim ciljem pružanja zadovoljenja senzualnim strastima, duhu razuzdanosti i razvrata niti radi ismijavanja pojava i običaja koje se mora poštovati.

Zbog književne važnosti i umjetničke izvrsnosti, suđenje Gustaveu Flaubertu danas je primjer obračuna između umjetnika i cenzora, ali u to vrijeme Flaubertovo suđenje nije privlačilo previše pažnje upravo zbog zabrane prenošenja podataka sa suđenja.

Jedna od rijetkih pozitivnih reakcija na Gospođu Bovary došla je krajem 1857. godine od strane jednog francuskog pjesnika koji je pohvalio odluku pariškog suda i u svom osvrtu napisao kako umjetnost ne mora nikoga osuđivati te da je u ovoj predivnoj knjizi Flaubert uspio pokazati da su ljudi dobri ili zli ovisno i o tome kako se prema njima odnosimo. Charles Baudelaire bi to dobro znao. Nekoliko mjeseci ranije, prošao je i vlastitu golgotu sa cenzorima. Ali sud za njegove Cvjetove zla – nije imao razumijevanja.