Bilješka o piscu: Amer Zukić (Tuzla, 1997.), osnovnu i srednju školu završava u Tuzli gdje se školuje za mašinskog tehničara energetike nakon čega upisuje FIlozofski fakultet, smjer žurnalistika gdje je trenutno apsolvent. Čitate njegovu kratku priču “Aršavin i ja”.

---

Bil Šenkli, legendarni trener fudbalskog kluba Liverpool je rekao: “Neki ljudi misle da je fudbal važan poput života i smrti. Uvjeravam vas da je i važniji od toga”. I Džordž Orvel, po mom mišljenju najveći pisac 20. vijeka (poslije Bukovskog) govorio je da se fudbal ne igra zbog užitka već je i on sam neka vrsta borbe.

Bila je 2011. godina. Sjećam se kao da je jučer bilo. Bio sam bolestan. Skroz bolestan. Ležao sam bespomoćno dok mi je mati pravila čajeve sa dodatkom limuna koje sam nevoljno pio ne bi li sa njima vratio izgubljeni apetit i imunitet. Pokriven crvenom dekom ležao sam na svom dvosjedu i gledao televizor. U to vrijeme, rijetko ko je imao kablovsku. Bar je ja nisam imao i zbog toga nisam imao neki veliki izbor televizijskih kanala. Svega par njih.

Srijeda je bila. Šesneasti februar. Liga prvaka. Jedino gledljivo te večeri.

Arsenal je igrao protiv Barselone. Kao navijač Reala iz Madrida navijao sam za svaki klub koji bi igrao protiv Barselone. Tako je i danas. Pogotovo tada, srčano sam navijao za Arsenal jer je za Arsenal igrao moj najdraži igrač. Andrej Aršavin. Ruski fudbaler koji (nažalost) nikada nije obukao meni najdraži bijeli dres.

Kada mi je Andrej Aršavin postao najdraži igrač?

Bila je 2008. godina. Europsko prvenstvo u fudbalu se održavalo u Austriji i Švicarskoj. Gledao sam svaku utakmicu španske reprezentacije. Navijao sam za Španiju na tom prvenstvu iz logičkih razloga. Sve dok nisam gledao četvrtfinale između Rusije i Holandije.

Rusija sa holandskim trenerom Gus Hidinkom sa Akinfeevom na golu, braćom Berezucki, Semakom (kapitenom), Pavličenkom, Aršavinom i ostalim, hrabro su se suprotstavili tada favoriziranoj Holandiji. Hrabro su odigrali tu utakmicu. Maestralno.

Rusija je povela golom Pavličenka da bi Van Nistelroj par minuta prije kraja izjednačio rezultat. Igrali su se produžeci.

Kao što bi Šekspir rekao: “Bitku dobija onaj koji je čvrsto odlučio da je dobije.” Rusija je odlučila da je dobije. Magija je počela narednih pola sata. Rusija je snažno igrala. Na kraju je pobijedila Holandiju golovima Torbinskog i Aršavina.

Sabahudin Topalbećirević Baho je bio komentator te utakmice. Više puta je govorio “Andrej Aršavin. Zapamtite to ime!” Od te noći pa do danas, pamtim to ime i pamtit ću ga dok sam živ. Aršavin mi je od te noći postao fudbalski idol. Te noći se nekako promijenio moj pogled i prema fudbalu i prema životu.

“Prepao sam je. Moja ljubav prema njoj je uvijek bila velika, ali mi u tom trenutku to nije bilo važno. Gledao sam svog idola kako svoj crveni dres diže preko glave i slavi gol.“

Gledao sam Gus Hidinka kroz čitavu utakmicu. Trenera kako slavi golove ruske reprezentacije protiv svoje Holandije. Srčano, energično. Kao da je igrao finale, a ne četvrtfinale Europskog prvenstva. Pitao sam se: “Zašto baš tako slavi golove svoje privremene države protiv svoje matične?” Pa sam sam sebi odgovorio: “Zašto ne bi slavio golove države u kojoj zarađuje za hljeb protiv države koja mu je taj hljeb oduzela?”

Svaki čovjek je država sama za sebe. Patriotizam je ubleha. Ubleha kojom se svake vlasti nehumano koriste zarad svoje lične koristi. To se posebno odnosi na države sa naših prostora. Moje države, pogotovo. Svakog čovjeka patriotizam dovede do dna iz kojeg se ne može nikada dignuti. Ako mi ne vjerujete, pitajte nekog borca rata devedesetih šta mu je patriotizam dobro donio u životu.

U polufinalu Rusija je igrala protiv Španije. Ja sam tada izdao “svoju” Španiju i navijao za Rusiju. Rusija je izgubila sa 3:0. Te i narednih pet godina, protiv Španije se jednostavno nije moglo igrati. Bili su kao bogovi sa Olimpa. Jaki. Nedodirljivi.

Španija je osvojila to Europsko prvenstvo.

Aršavin je par mjeseci nakon završetka Europskog prvenstva ostvario transfer karijere. Iz svog matičnog kluba, Zenita iz Sent Petersburga prešao je u Arsenal. Postao je Topnik.

Imao je te godine nezaboravnu utakmicu. Utakmica koja se još pamti i prepričava. Četiri gola iz toliko šuteva protiv Liverpula na Enfildu. Na kraju je bio izjednačen rezultat, ali ni taj rezultat mu nije stojao na putu da uđe u historiju i postane besmrtan poput Dostojevskog.

Vratimo se u 2011. godinu.

Ležao sam bolestan. Gledao sam televizor i čekao početak utakmice.

---

Otac mi je radio na pijaci. Prodavao je odjeću. Bližio mi se rođendan pa sam imao neku beneficiju da mi, na koridoru gdje je nabavljao robu, proba pronaći i da mi kupi dres Aršavina kao poklon za rođendan. Uspio ga je pronaći i kupio mi ga je. Mislim da sam jedini u “slanom” gradu imao taj crveni dres sa brojem “23” na leđima, a da na vrhu dresa nije pisalo “Jordan”.

Obukao sam taj dres i gledao utakmicu.

Barselona je povela sa 1:0 . David Vilja je bio strelac. Kao zakleti “realovac”, poslije tog gola, bio sam još više bolestan. Bolest se udvostručila po mom tijelu i mojim unutrašnjim organima. Bio sam poput živog leša.

Nedugo nakon toga, mrtvim očima sam gledao utakmicu i sa njima ispratio kraj prvog poluvremena. Zbog nervoze, pojeo sam dva mala sendviča sa salamom i kečapom. Nakon što sam ih pojeo, par minuta poslije, otrčao sam u WC. Povratio sam oba. Kada čovjeka nešto ne ide u životu, onda ga ne ide do kraja.

Počelo je drugo poluvrijeme. Topdžije su krenule malo jače nego u prvom poluvremenu, da bi sredinom drugog poluvremena Robin Van Persi, iz mrtvog ugla, postigao gol i izjednačio rezultat. Malo sam “živnuo”. Aršavin je u međuvremenu ušao sa klupe. “Hajde, obraduj me”, mislio sam u sebi.

Igrali su odlično da bi pred sam kraj utakmice, Topnici odigrali najljepšu fudbalsku akciju koju sam tada i do danas ikada vidio.

Sesk Fabregas, veznjak Arsenala, sa sredine terena dodaje dugu loptu prema Samiru Nasriju koji je sa strane vodi i ide prema golu. Sa šesnaest metara vidi Aršavina koji rukama traži loptu. Nasri mu dodaje i on “gospodski” šutira loptu za vodstvo Arsenala.

Od radosti sam skočio sa kreveta i počeo vrištati. Moja mati je ušla u sobu. Sva isprepadana.

“Šta je bilo Hamza?”, upita me.

“Aršavin mama. Dao gol!”

“Jebo te Aršavin!!! Prepade me!!! Mislim šta je sad bilo?!”

Prepao sam je. Moja ljubav prema njoj je uvijek bila velika, ali mi u tom trenutku to nije bilo važno. Gledao sam svog idola kako svoj crveni dres diže preko glave i slavi gol. Slavio sam i ja na isti način. Nikada se bolje u životu nisam osjećao. Ozdravio sam u roku par minuta.

Utakmica se završila pobjedom Arsenala i meni važnije, pobijedili su golom mog idola.

“Mama, ja ću sutra u školu”, rekoh joj.

“Kakva škola?”, upita ona.

“Hoću da idem sutra u školu. U ovom dresu”, pokazivao sam joj prstima dres, “da budem zvijezda škole. Hadžija!”

“Zaboravi na to. Ništa od tog. Idi lezi i spavaj.”

Mati je mati. Uvijek zna šta je najbolje za njeno dijete. Legao sam i zaspao.

Poslije dva dana, bio sam bolje. Otišao sam u školu.

Nisam imao razloga da idem u dresu. Drugovi su me dočekali.

“Jeste li gledali utakmicu? Arsenal – Barselona? Jestel’ vidili Aršavina?”, pitam ja njih.

“Jesmo Juka. Sutradan te očekivali. Gdje si čovječe u školi?”, reče jedan od njih.

“Bio sam bolestan. Nisam mogao.”

“Jebiga.”

Pokajao sam se što nisam otišao sutradan u školu. Kajem se i danas. Čovjek koji kaže da se ni zbog čega ne kaje u životu, laže! Barselona je u drugoj utakmici pregazila Arsenal i na kraju te godine osvojila Ligu prvaka.

Opet sam se razbolio.