U 52. godini života napustio nas je Kaseem “Ka” Ryan, jedan od najvažnijih repera današnjice, vatrogasac iz New Yorka, suprug i sin iz njujorškog kvarta Brooklyn. Treba to napisati odmah, u startu, skinuti to kao flaster s rane, zabilježiti tu činjenicu hladnokrvno i kroničarski direktno, bešćutno. Pa onda to pokušati procesuirati.

Ka-ov glazbeni opus ostat će upamćen kao, u najmanju ruku, legendaran, gotovo mitski poput izvora iz koje je crpio inspiraciju i energiju. Njegovi albumi stajali su i ostaju stajati na braniku hip hopa, poetični su to i stoički, sirovi, nježni i nasilni versovi kojima je Ka oblikovao vrijeme i prostor oko sebe te u naslijeđe ostavio jedan od najoriginalnijih hip hop kataloga uopće.

Ka nije za svačije uši. Miljama je to daleko od komercijalnog, srednjostrujaškog hip hopa, nije to isti svijet, ni isti sport, nema razloga uspoređivati ga s hip hop industrijom. Konteplativan i trezven, Ka je bio endemska pojava, hip hop pustinjak, asketik, mistik i pjesnik iz kolijevke hip hopa.

Rođen 1972. godine u Brownsvilleu u Brooklynu (gdje je kao dječak živio i Mike Tyson), Ka je svoj stvaralački glas oblikovao tek u zreloj životnoj dobi nakon što se kao mladić kalio u sklopu lokalnih hip hop skupina poput Natural Elements. Njegov stil dobio je potpunu formu kada je već bio u kasnim tridesetima da bi 2012. izbacio izuzetni sophomore album Grief Pedigree nakon čega su uslijedili The Night’s Gambit (2013.) i Honor Killed the Samurai (2016.).

Nezavisni artist s pomno dotjeranim, cizeliziranim tekstovima, umjetnik koji je sam i producirao svoje albume i distribuirao ih fanovima. Krasili su ga sonični minimalizam, drumless podloge i fino izrezani sampleovi na loopu, pjesme kojima je davao crno-bijele spotove nerijetko ih snimajući noću sa suprugom po njujorškim ulicama.

“Stišao sam se da bi me bolje čuli”, opisao je jednom prilikom svoj stil prepoznatljiv po pravocrtnom, hrapavom glasu bez prevelikih amplituda. Ka ne zabavlja, ali ni ne zamara. Za ljubitelje hip hopa kao vještine rimovane riječi, Ka je neprikosnoveni bard, majstor zanata. Jedinstvenog duktusa, njegove priče su teške i mračne, tekstovi prepuni igara riječi, stilskih figura, simbolike i alegorije.

Na svojim albumima Orpheus vs. the Sirens (s producentom Animossom, 2018.) i Descendents of Cain (2020.), život na njujorškim ulicama opisivat će kroz motive iz antičkih mitova i Biblije. Dvostruki album Languish Arts / Woeful Studies iza 2022. godine, meditacija je i opomena o začaranim krugovima siromaštva, nasilja i traume.

Svojevremeno je Ka završio na naslovnici NY Posta koji ga je maliciozno pokušao prikazati kao vatrogasnog zapovjednika koji živi dvostruki život repera i pljuje po policiji, vadivši pritom iz konteksta njegove tekstove. Ostat će to jedna od bezbroj žutih mrlja na stranicama tog tabloida, ali činjenica da je Ka živio i radio kao vatrogasac te u slobodno vrijeme bio jedan od najkvaltitenijih NY repera, osobito je značajna za naš kontekst gdje brojni kvalitetni reperi ne mogu sebi dozvoliti posvetiti se samo glazbi već uz nju, dakako, moraju raditi. “To što imam posao, učinilo me boljim umjetnikom. Nisam morao raditi kompromise“, izjavio je Ka.

Na osobnoj razini, ističem kako ovaj tekst nije zamišljen kao nekrolog. Smrt je vrijeme tišine. Neki tekstovi su pobjede, neki tekstovi su porazi. Ovaj tekst je priznanje poraza jer pisati o Ka-ovom radu trebalo je za njegovog života. Ali, uvijek se misli – ima vremena. Ka-ovo vrijeme nije Billboardov kalendar niti su njegove visine one radijskih ljestvica slušanosti. Ka je djelovao bezvremenski, svakim novim projektom nam je kupovao hip hop vrijeme. Posuđivao nam ga.

Ove godine izbacio je izuzetan album The Thief Next to Jesus. Na uvodnoj stvari Bread, Wine, Body, Blood upozorava da je hip hop postao profan, priprost i na putu propasti. “I hope it’s borrowed time when my time come”, čuje se pak njegov hrapavi glas na traci Borrowed Time za koju je spot izbacio u rujnu. Počivao u miru.