Bilješka o autorici: Ana Ceković, komparatistica i germanistica, rođena 1977. u Makarskoj. Veći je dio svoga radnog vijeka provela kao predavač stranog jezika u više obrazovnih institucija, a pisana riječ oduvijek predstavlja bitno područje njena interesa. Sudjeluje na literarnim natječajima za poeziju i kratku priču na razini regije. Dobitnica je priznanja za dramsko djelo Hrvatskog sabora kulture. Objavljujemo njenu kratku priču “Stella Maris”.
*ostavite prozor otvoren
Veliko Bijelo. Svjetlo, mir. Pokret u vršcima prstiju. Dodir: topao, mek. Osjećaj kako hoda po pahuljama. Nježnost koja te grli. Isijavanje. Probudila se u bjelini, uz otvoren prozor, ogrnuta bijelim pokrivačem, s bijelim psićem na stopalima koji se ljupko ugnijezdio snivajući i ritmički pravilno dišući. Suzana se doduše protezala i trljala oči snene od boravka u nekim drugim sferama, međutim dobro je znala da mala Dona razabire kako nije baš bajno jer tom pametnom jack russel terijeru čije oči vide duboko malo toga se moglo sakriti. Prijateljev se živahni psić osjetivši buđenje nekog ljudskog bića popeo mladoj ženi na koljena, prošetao u smjeru glave i poljubio je. “Da, Dona, budna sam, sve je u redu.”
Pogledala je kroz otvoren prozor promatrajući jesenja stabla i rembrandtovsku paletu boja što disala je pred-kišno, neodoljivo. “Naslućujem kišonosne oblake i moram to vidjeti.”, rekla je te otišla do izvora prpošno nadolazećeg zraka u donedavno- spavaću odaju što nosila je miris težine na uleknutim jastucima.
Da… kiša će nas sve oprati, uskoro, naša lica, naša tijela, naše dlanove, naše duše (možda)…? U tom smiraju kontemplirala je o svim onim tihim, mirnim ljudima koji su tu kao vjetar u našim krilima te ostaju dio nas, nedjeljivo, neotuđivo. Nebo je bilo naškureno, upravo kao i toga presudna dana, sjetila se, i odlutala.
*predmeti ne gledaju nijemo
Otišla je u kupaonicu osvježiti se nakon kraće sieste i upalivši svjetlo uočila kako se jedna lampica na ogledalu ugasila. Kako je bila već navikla na tu igru svjetla i tame nije ju to izbacilo iz takta jer zapazila je kako svjetlo često nestaje na lijevoj ili desnoj strani zrcala, stoga je imala običaj i popričati malo sa tim šutljivim predmetom budući je bila svjesna da su komadi realnosti nerijetko tek odraz nas: nije to bilo samo pitanje žaruljice koja se gasi ili obična električna kontakta, bilo je dublje; nešto se drugo ovdje gasilo, nešto zbog čega te zaboli želudac, u tišini, i ponestane glas, a u oku zasuzi.
I onda je dobila pusu od te luckaste Done. Dona je svašta primjećivala, kao neki poslanik koji nam treba prenijeti poruku, a u glasnika treba proniknuti dubinski; ljudi se više ne trude dostatno, ne brinu dovoljno jedni za druge. Te iskričave oči, te blistave žeravice, možda su zapažale i previše- dok se ta bjelkasta čigra s malo smeđe boje kotrljala po stanu ostavljajući za sobom ton durskog modaliteta. Osobe osjetljive na vibracije morale su živnuti jer njen violinski ključ i energetsko polje bili su jednostavno zarazni, a vjerojatno je imala snove kao dražesna Dašenka u davnom animiranom filmu koji je nekoć nasmijavao i poučavao djecu prije Dnevnika.
*olovni oblaci
Toga prijelomna dana, vrati se Suzana u prošlost. Puhao je jak sjeverni vjetar i nebo je bilo prekriveno tamnim oblacima koji su se pomjerali odlučno poput neke zlokobne, nezaustavljive sile. Promatrala je krošnju stamena, vremešna oraha u dvorištu, kako se lišće i grane vehementno njišu, a tada je zamijetila kako je nepravilno odrezana na način da su neke grane okljaštrene pa nema prirodni, pravilni oblik. Pogled na sasušene, napuknute ruke drveta bio je daleko lakši nego
na slomljenu osobu koja naočigled nestaje, čije svjetlo trne. Zrak vani bio je studen, ali imala je osjećaj kako može disati, kako joj pluća udišu ariju koja joj je nedostajala jer u toj sobi u kojoj je nekoć bila smještena majka sada je bila tek blijeda, drhtava sjena nje koja kopni klizeći u neki drugi svijet.
Pričekala je na dvorištu ispred zdravstvene ustanove u kojoj je ležala majka dok je osoblje dijelilo ručak; tu je postojala terasa koju su korisnici doma upotrebljavali za lijepa vremena. Sada je zjapila prazna dok su napuštene stolice tugovale u društvu osamljene mačke koja je, šećući se, iz prikrajka, pratila dijelom zbivanja u obližnjoj kuhinji iz koje je dopirao miris, a dijelom u visini odakle su svaki tren kao iznenadni gost mogle pristići u posjet kišne kapi. Suzana je prišla mekanu kućnu ljubimcu ispod klupe, no mucasta mezimica nije pokazivala naročitu želju za druženjem već se još dublje zavukla pod drvenu sjedalicu te skutrila ispod šapa kao Sfinga.
Taj je dan Suzanina majka sa pogledom upućenim u daljinu opet snivala o rodnu kraju, brodicama, ribama i suncu spremajući se na daleki put iz hladnoće kojoj nikada nije pripadala. Na njenim su rukama izvjesno vrijeme bili modri tragovi i predosjećala je da se vraća moru, a njeno je lice, daleko od sunca, manifestiralo peckanje i zategnutost. Namazala joj je lice i ruke kremom ćuteći da prelazi preko koprene nekog drugog svijeta u koji je zakoračila dodirom. Majčino tijelo kao da se odvajalo od prostora fizički lebdeći usmjerenošću prema kutu u kojem nije bilo ljudi. Njen je spokoj bio natopljen smirenom predanošću usporena tempa kao kad ti stopala blago tonu u pijesku koji ih dočeka sa toplim gostoprimstvom.
Moraš li poći? Možeš li ostati dok ne zaspim? – pitala je majka.
Naravno, ništa ne brini, mama, tu sam. – odvratila je Suzana i pustila joj Molitvu za Magdalenu prije sna.
Kasnije je medicinski tehničar objasnio kako majka zasada nema bolove uslijed karcinoma te i dalje uzima samo standardnu terapiju što je velika razlika u odnosu na druge pacijente. Medicinsko je osoblje davalo sve od sebe brinući se za korisnike institucije kao da su im članovi obitelji, no tehničar Amer ostavio je upečatljiv dojam s izjavom kako su njemu “pacijenti na prvom mjestu kao i njihova dobrobit”.
*La commedia è finita
Nekoliko dana kasnije zazvonio telefon i bio je to Amer. Bit će da je potrebno donijeti neke sitnice, razmišljala je Suzana. Međutim, snažni je glas jasno rekao:
Nažalost, moram Vas obavijestiti kako je Vaša majka sinoć otišla na onaj svijet i moram Vam izraziti sućut.
Ostala je bez riječi i dah je posustajao kao postariji gospodin što se nemoćan oslanja o štap. Usmjerila je misli u sjećanje koje je otpustila: majka je voljela moj glas; voljela je kad joj čitam pjesme; voljela se opuštati u oblaku dima i uz šalicu kave za koju je uvijek koristila posebnu žličicu kao mjeru. Nije voljela glupe, lijene, zločeste ljude i oduvijek sam intuirala kako je to jedno eterično biće bilo samo utjelovljeno među nama, ali je zapravo sišlo sa zvijezda. Sada se vratilo u svoj pravi dom.
Hvala Vam na obavijesti. Komedija je završena, konstatirala je moja baka kad je odlazila na neko bolje mjesto, bez Boli. – kazala je.
U trenu tom Suzani se učini kako ju neke riječi grle, kao u oblaku: “Ne traži me ispod vijenca sa cvijećem, u zemlji i travi jer nisam tu; u tebi sam, ti me nosiš: u tvojoj sam riječi, pogledu i ponašanju, u svemu što sam te naučila, što jesi, u tvom sjećanju, uvijek sam tu sa tobom.” Zatim je iznenada zapazila kako ime Amer koje je nosio tehničar zadužen za slučaj znači- dugovječan. Upali svijeću na stolu te stavi par kapi ulja Ravintsara koje umiruje i donosi pročišćenje. Za moju zvijezdu sjajnu, doleti joj misao sama i jedna suza zablista na licu. Snivaj u svom moru zauvijek – sretne i lijepe snove.
ZADNJE POLJE 
Komentiraj