Bilješka o autoru: Davor Lončar (Bjelovar, 1963.) po zanimanju je inženjer građevinarstva i član je Hrvatske komore inženjera građevinarstva. Pisanjem se bavi amaterski, piše uglavnom kratke priče koje su mu do sada objavljivane u Večernjem listu, na portalu za duhovnost i međureligijski dijalog Spiritus Movens, u Zborniku priča Matice hrvatske, ogranak Virovitica, te u digitalnom magazinu Zadnje Polje. Davor Lončar živi i radi u rodnom Bjelovaru. Čitate njegovu kratku priču “Trinaesti apostol”.
Vatikanska knjižnica, navodno, ima dio sa zabranjenim knjigama. Mario nije nikada bio u Vatikanu, ali je išao na vjeronauk, zatim odrastao i počeo se zanimati za neke druge stvari. U mladosti je studirao arheologiju, putovao po svijetu i uživao povremeno neke lake droge, dok se u zrelijoj dobi uozbiljio i odlučio posvetiti isključivo starokršćanskoj arheologiji. To mu je došlo kao pokora za svoje ponašanje u mladosti, no ipak, kombinacijom svega navedenog on je nekako zaglavio u židovskom zatvoru u Jeruzalemu.
Ništa strašno, reklo bi se, ali je zbog to malo trave i par tabletica dobio šest mjeseci. Srećom, Izrael je kulturna zemlja, a u zatvorima ima i strane literature, pa je tako Mario mogao kratiti vrijeme čitajući. No kao i u običnom životu, tako i u tom suspendiranom načinu života, od svih knjiga zanimljiviji su ljudi. Nije da se Mario želio družiti s tim sitnim kriminalcima i lopužama, ali bilo je tu interesantnih individua, a jedan mu se čak i obratio, kada je vidio da ovaj čita Novi zavjet i to je ključno za ovu priču.
Bio je to sin nekog židovskog rabina koji je uporno odbijao ići u vojsku pa su ga tu u zatvor smjestili kao način korekcije njegovog životnog stava. On je, osim hebrejskog i jidiša, tečno govorio engleski i židovsku varijantu arapskog, a navodno je znao i aramejski, ali nije bilo nikoga s istim znanjem da bi on to mogao dokazati. Mario je za sebe govorio „aj spik ingliš veri vel“, pa je tako ispalo da je i to dovoljno da se njih dvojica sporazumiju. Ako svemu dodamo mimiku lica, malo pantomime i ponešto oponašanja zvukova iz života, možemo reći da je komunikacija između njih dvojice tekla bez problema, pristojno i s međusobnim uvažavanjem.
Aaronu je, onom sinu rabinovu, pažnju privuklo, kao prvo to što je Mario stranac, a kao drugo to što čita Novi zavjet. Nije Aaron bio neki ortodoksni židov, više je bio slobodarskog duha (što ga je i dovelo u zatvor), no razumio se u svete knjige, ili ih barem često čitao i o njima raspravljao. A to je bilo krajnje tolerantno, bez favoriziranja neke religije posebno. Uvažavajući čak i stavove ateista i agnostika. Zbog toga je pitao Maria je li on možda nekakav svećenik. No ovaj mu je objasnio, kopajući rukama po zraku, da je on zapravo arheolog i to izgovarajući francusku riječ archéologie, ni sam ne znajući zašto, vjerojatno zato što se među tim nepoznatim ljudima osjećao kao da je u Legiji stranaca.
Zatvor u kojemu su njih dvojica bila je bio otvorenog tipa, ali to nije značilo da njegovi korisnici mogu prema vlastitoj želji izlaziti i ulaziti u njega, već je to značilo da su bili više vremena van ćelija i da su se više mogli družiti, pa čak i nečime baviti. Ova dvojica su raspravljali. I u tome su se kroz par tjedana toliko izvještili da su se sada čak mogli razumjeti samo riječima.
Makar su se njihove rasprave ticale i Tore i Kur’ana, pa čak i Bhagavat Gite, prijepor je uvijek nastajao oko Novog zavjeta, posebice oko evanđelja. Obojica su se slagala da do puka stižu samo cenzurirane verzije, ali koliko je to cenzurirano i od kada, u tome se nisu mogli složiti. Neke stvari i nije bilo moguće dokazati, to ni znanost nije mogla, ali oni su se zakačili, ne samo oko broja evanđelja, nego čak i oko broja apostola.
Mario je tvrdio da se za četiri evanđelja zna, ali da on kao stručnjak zna još i za gnostička evanđelja ili katoličke apokrifne knjige. Tvrdio je da postoje Evanđelja po Filipu, Judi, Petru, Tomi, Mariji i tajno evanđelje po Marku, te da je apostola, naravno, bilo dvanaest. No Aaron je vrlo superiorno argumentirao, ponekad čak i na aramejskom, da su njegovi starosjedioci na ovim prostorima, te da u njegovoj obitelji postoji usmeno predanje (iako nisu kršćani) da je evanđelja koliko i apostola, a da je apostola bilo trinaest.
Te su rasprave otišle toliko daleko da su njih dvojica, jednoga kasnog popodneva baš za večerom, koliko god civilizirani bili, došli na ideju da to riješe jednom dobrom tučnjavom, pa tko pobijedi, taj je u pravu. No kad su obojica to prespavali i malo se preko noći smirili, zaključili su da bi, tko god pobijedio, bio u tom slučaju nesumnjivo u pravu, ali da takav način dokazivanja istine svakako nije znanstveni pristup problemu, te da je teško da bi ga, kao takvog, prihvatila akademska zajednica. Bilo gdje u svijetu, a ponajprije oni zaguljeni teolozi u Vatikanu.
Tekli su dani i vratili su se Aaron i Mario na prijateljske staze. Katkad bi sjedeći raspravljali izbjegavajući temu o broju evanđelja i apostola, a katkad, onako, peripatetički, u šetnji živo komparirali sličnosti i različitosti njima poznatih religija, te arheološki utvrđenih vjerodostojnosti o istima.
Kada se dan odlaska iz zatvora Mariu približio, a ni Aaronov nije bio tako daleko, odluči ipak Mario Aarona priupitati kojim to argumentima usmena predaja njegovih predaka dokazuje postojanje tog trinaestog apostola.
A ovaj mu reče:
-To trinaesto evanđelje, tog trinaestog apostola, je zapravo bilo prvo evanđelje. U njemu on kaže da je na posljednjoj večeri rečeno: „Evo zagrabite i jedite jer ovo je duhovna hrana zato što je prvo ponuđena Ocu mome, a vi jedete ostatke Njegove hrane.” Osim toga ono je pisano na aramejskom, (a već je postao i dosadan s tim aramejskim koji nitko u zatvoru ne zna osim njega, op.a.) no to se pisanje nije svidjelo još ni svetome Pavlu koji je bio maksimalno tolerantna osoba. Kasniji starokršćani, još u vrijeme nastajanja ovih današnjih evanđelja, ne samo da su to prvo evanđelje odbacili, nego su trinaestog apostola iz povijesti izbrisali kao totalnog negativca. Oni kažu da su evanđelja pisana inspiracijom Duha Svetoga, ali ja mislim…
– Čekaj, nije me briga šta ti misliš, nego kaži mi, ako znaš, šta je to taj trinaesti apostol još pisao u tom svom evanđelju!
– Kao prvo, pisao je da je on otkucao Rimljanima Isusa iz Nazareta, samo je to pripisano Judi Iškariotskom. A kao drugo, mislim da je pisao da je njemu to uskrsnuće nekako sumnjivo.
– Kako to misliš „da mu je uskrsnuće sumnjivo“?
– Pa recimo to ovako. Sagledajmo to sa židovskog stajališta jer on je bio Židov po rođenju. Svatko tko se rodio i živio u tadašnjoj Judeji morao je plaćati porez, no ako je umro, naravno, više ga nije morao plaćati. I sad se postavlja pitanje, ako si umro pa uskrsnuo, trebaš li ti više plaćati porez ili ne?
– Šta hoćeš reći time?
– Hoću reći da on to uskrsnuće ne poriče, ali da gleda na njega kao na izbjegavanje plaćanja poreza.
U Mariu se u tom trenutku javi nekakav bijes (koji nije baš imao veze ni s Bogom ni s vjeronaukom, a ni s Duhom Svetim) i on, u ime kršćanstva, opali Aarona šakom posred nosa. Krv šiknu, ovaj se strovali i tada dotrčaše stražari.
Strpali najprije obojicu u samicu. Svakoga u svoju, naravno, inače i ne bi bila samica da su bili zajedno. Nakon par dana poslaše ih na suđenje koje bijaše kao produžeci dva puta po petnaest minuta i sudac Mariu dosudi još šest mjeseci i to u strožem zatvoru, negdje nedaleko Tel Aviva, a Aaronu reče da je ovdje bio zbog svog pacifizma, ali pošto je njemu očito do borbe ovaj ga pošalje, pod pratnjom vojne policije, ravno u Pojas Gaze. Ne da tamo turistički razgleda, nego da vojnik s puškom u ruci bude i gleda šta Hamas radi, po potrebi i pripuca.
Tu se negdje obojici gubi pisani trag. Za Aarona se pričalo da je opet iz vojske pobjegao, ali sada preko bare, nekoj rodbini u Ameriku, a za Maria se ne zna pouzdano kuda ga je život odveo. Postoje podaci, doduše, da je neki čudak više puta pokušavao dobiti dozvolu za pristup Vatikanskoj knjižnici, navodno tražeći dokaze o postojanju nekakvog trinaestog apostola, pa je nakon nebrojenih odbijenica pokušao provaliti raznijevši eksplozivom dio zida koji opasuje Vatikan, i to s rimske strane, te da su ga potom smjestili u neku ustanovu za duševni oporavak, na jugu Italije, o državnom trošku, ali s malim izgledima da skoro iz nje izađe.
ZADNJE POLJE 
Komentiraj