Američki redatelj Sean Baker osvojio je 2024. godine svoju prvu Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Cannesu, zahvaljujući Anori, filmu koji prati erotičnu plesačicu Ani iz Brooklyna koja na poslu upoznaje i zatim započinje vezu s mladim i divljim ruskim milijarderom Vanjom.

Baker potpisuje i režiju i montažu i scenarij filma u kojem je apsolutnu pozornost privukla mlada glavna glumica Mikey Madison (Once Upon a Time in Hollywood, Scream) koja briljira u ulozi talentirane i snalažljive striptizete.

Ne čudi, stoga, Bakerova ideja da na naslovnici blu-ray izdanja filma u centar pozornosti stavi provokativnu fotografiju Madisonice koja pozira sjedeći raširenih nogu u visokim, kožnatim čizmama i raspuštene, crne kose ispred neonskog znaka s imenom glavne glumice ispisanog u aguafina fontu koji Baker koristi za naslove svojih filmova.

Nedvojbeni je ovo Bakerov omaž prerano preminuloj španjolskoj glumici Soledad Mirandi koja je u gotovo identičnoj pozi pozirala 1971. na posteru za Vampyros Lesbos, erotski horor redatelja Jesúsa Franca prema kojem filmašu Baker ne krije svoje oduševljenje. Obojica su ime stekli kao nezavisni i kaleći se na nisko-budžetnim projektima. Ipak, Franco je ostao upamćen kao šašavi, kultni redatelj tzv. B-filmova, a Baker se svojevremeno s filmom Projekt Florida nametnuo kao jedan od najznačajnijih američkih redatelja današnjice.

Crveni šal koji Ani nosi tijekom filma još je jedna referenca na Mirandu i Franca kojima će se Baker i zahvaliti na kraju filma.

Sȃm Baker će kazati da mu sedam od osam snimljenih filma kao protagoniste ima ljude s društvenih margina. Jasno ističe kako u filmu želi prikazati skupine koje nemamo prilike često gledati na filmu. “Tražim ljude koji hvataju taj američki san, ali nemaju lagan pristup tom snu. Moraju pronaći neki drugi način kako ga ostvariti”, izjavit će 53-godišnji Baker za NPR.

Film koji će Baker osobito naglasiti kao inspiraciju za Anoru jest Cabirijine noći Frederica Fellinija koji je za taj film iz 1957. osvojio i Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Cabrijine noći prati zgode i nezgode dobre i naivne prostitutke Cabirije, a u tom filmu briljira glavna glumica Giuletta Masina. Baker je karijeru izgradio na empatičnom i preciznom prikazu likova na samom rubu američkog društva, imigranata, radnica u seks-industriji i drugih marginalaca koji ne sanjaju američki san već preživljavaju američku stvarnost, krpaju psihološki kraj s krajem i idu iz jedne nevolje u drugu. Iz zla u gore.

Iz zla u gore ide i mlada Ani koja napušta striptiz klub u kojem radi i provodi vrijeme s razularenim i infantilnim Vanjom pa ubrzo otkriva da Vanjina bonvivantština ima svoju cijenu.

Ključna je, pak, odluka Seana Bakera da filmu pristupi poprilično benevolentno. U razgovoru s redateljem Bradyjem Corbetom (Brutalist), Baker će istaknuti da je glavno pravilo da film ne smije biti dosadan. “To je najveći zločin kod snimanja filma ako mene pitaš”, istaknut će Baker koji je i scenarist Anore.

Izvrsni casting u filmu dolazi do izražaja u drugoj polovici filma kada u priču (i u kuću) upadaju fikseri Vanjinog oca zaduženi za to da mladu Ani izbrišu iz Vanjinog života pa Bakerov film radi zaokret u komediju pogrešaka što će dio gledatelja oduševiti zbog niza kaotičnih scena dok će jedan dio gledatelja to ocijeniti kao nepotreban i promašen odmak od važne teme eksploatacije seksualnih radnica u SAD-u.

Ova odluka, koju ćemo za potrebe ovog teksta nazvati Bakerov izbor, svjestan je i odvažan obrat koji bi Anoru možda mogao koštati i nekih nagrada (to se već osjetilo početkom siječnja na Golden Globes nagradama)jer Baker zavodljiv i subverzivan prvi dio filma praktički oštrim rezom pretvara u luckastu jednosatnu dionicu da bi na kraju nizom dirljivih scena ponovno u fokus stavio ranjivost mlade Ani.

“Trebaš naći ravnotežu i ispričati priču koja je zabavna i smiješna, a istovremeno imati na umu da je ovo ozbiljna priča kojoj treba pristupiti ozbiljno”, reći će Baker u razgovoru za Jim & Sam Show. “To kroz što Ani prolazi je zapravo tragedija”, zaključit će.

Humor, dakako, nije nov element u Bakerovim filmovima i scenarijima, ali ostaje dojam da je u Anori osobito istaknuta ta mješavina ranjivog i opasnog s blesavim i suludim.

U govoru nakon osvajanja Zlatne palme Baker je otvoreno rekao kako mu je ta nagrada proteklih 30 godina bila glavni cilj kao filmašu. Baker je iskoristio priliku kako bi se jasno pozicionirao kao redatelj usmjeren na snimanje filmova za kino-projekciju i izravno prozvao tehnološke kompanije koje misle da se filmovi snimaju za gledanje kod kuće dok skrolate po mobitelu. Film je zamišljen da se gleda zajedno s drugima.

“Budućnost filma je tamo gdje je film i počeo”, rekao je Baker oduševljenoj publici u Cannesu. “U kino-dvorani”.

Inače, američka nezavisna produkcijska i distribucijska kuća Neon koja drži prava na Anoru, osigurala je distribucijska prava za čak pet posljednjih osvajača Zlatne palme (Parasite 2019; Titane 2021; Triangle of Sadness 2022; Anatomy of a Fall 2023; Anora 2024.) pa u svom katalogu sada već ima vrlo impresivne filmove.

Ipak, Baker govor završava posvetivši film svim seksualnim radnicama i radnicima. Već ranije je jasno izjavljivao kako svojim filmovima želi skidati stigme koje se vezuju uz industriju seksa te da bavljenje prostitucijom treba biti i dekriminalizirano, ali i deregulirano jer se radi o tijelu te osobe.

Baker ne osuđuje niti se odnosi pokroviteljski prema svojim likovima koji mahom dolaze iz tog društvenog miljea. Snima iz njihove perspektive. Ako izlaz iz tog začaranog kruga nasilja i dehumanizacije i postoji, Baker ne pokazuje uvijek jasno taj put pa i u Anori puno toga ovisi o interpretaciji promatrača. Baker se pobrinuo za to da promatrač ima što za vidjeti.