Mučan i moćan, Brutalist američkog filmaša Bradyja Corberta ambiciozno je i impozantno, gotovo tri i pol satno ostvarenje u kojem pratimo životni put fiktivnog mađarskog arhitekta Lászla Tótha koji preživljava holokaust i bježi u SAD u potrazi za boljim životom. Corbertov uradak privukao je pozornost publike i kritike, slovi za jedan od najboljih filmova godine, skupio je zavidan broj nagrada i visoko kotira u utrci za ovogodišnjeg Oscara. Nominiran je u deset kategorija uključujući i onu za Najbolji film.

Za reći je kako je 36-godišnji Brady Corbert pravo dijete filma, glumac koji je surađivao s redateljima poput Larsa von Triera i Michaela Hanekea. Taj europski štih se itekako osjeti u Brutalistu kojeg je Corbert gradio sedam godina za relativno skromnih 10 milijuna dolara. Uostalom, na filmu su radili i Englez Lol Crawley kao snimatelj i Mađar Dávid Jancsó kao montažer.

Jedan element filma koji privlači pozornost već na prvo gledanje jest svakako filmska glazba koju je za potrebe Brutalista skladao londonski glazbenik i skladatelj Daniel Blumberg.

Blumberg i Corbert se iz londonskih krugova poznaju još od 2014. godine kada je Corbert snimao svoj prvijenac The Childhood of a Leader. Blumberg svoje glazbene korijene vuče iz indie rock bendova kakav je, primjerice, bio bend Yuck kojeg je oformio i s njim 2011. godine snimio zapaženi istoimeni album kojeg je predvodila singl uspješnica Get Away.

Blumberg je na Brutalistu radio od samih početaka blisko surađujući s Corbertom i stvorivši glazbu koja se nadvila nad filmom, impozantan blok glazbe odvaljen na 32 manja komada koji čine soundtrack duljine od 80-ak minuta i upečatljivo se uklapaju u Corbertovu redateljsku odvažnost.

Blumberg je za filmove krenuo skladati oko 2018. godine nakon što je nekoliko godina ranije napustio indie rock vode i zaplivao onim eksperimentalnim, surađujući s improvizatorima i snimajući solo albume poput hvaljenog On&On ili Gut-a iz 2023. godine koji su ga poprilično odmakli od komercijalnih krugova i utaborili u muzičku scenu okupljenu oko londonskog kluba Caffe Oto.

Za ambiciozne potrebe snimanja glazbe za ništa manje zahtjevni film, Blumberg je putovao po Europi i snimao glazbenike poput njemačkog trubača Axela Dörnera, britanskog saksofonista Evana Parkera, Sophie Agnel – eksperimentalne pijanistice iz Francuske ili njemačkog jazzera Michaela Grienera na perkusijama. Okupio je Blumberg jazz band koji možemo čuti na nekoliko jazz dionica odsviranih na samom filmskom setu. Dobar dio glazbe komponiran je prije snimanja samih filmskih scena.

Dramatičnost Blumberogovg score-a može se čuti već na uvodnoj sekvenci Uvertira u sklopu koje pratimo arhitekta Lászla Tótha kako iz mračnog trbuha prekooceanskog broda izlazi na njegovu palubu i ugleda Kip Slobode.

Osobito dojmljiva je skladba Steel u kojoj Blumberg izvrsno kombinira klavir s puhačkim instrumentima i perkusijama, tako uspješno dočaravši proces izgradnje multifunkcionalne zgrade u brutalističkom stilu.

Jedan dio klavirskih dionica odsvirao je britanski pijanist John Tilbury kojeg su Blumberg i Corbert snimali u Tilburyjevom improviziranom kućnom studiju pa se tijekom, vrlo pažljivo izabrane pauze za vrijeme kino projekcije, može slušati skladba Intermission u kojoj se čuju brojni ambijentalni zvukovi uključujući i ptice na krovu i prčkanje po notnim zapisima.

Film je sniman u Budimpešti, ali jedna upečatljiva dionica snimana je u talijanskom mjestu Carrari, poznatom po kamenolomu iz kojeg se još u antičkim vremenima, ali i vremenima kipara Michelangela vadio osobito vrijedan mramor. Mramor iz Carrare ključan je element građevine koju je osmislio Tóth.

Impresivni Corbertovi kadrovi samog mjesta i kamenoloma, Blumberg je popratio sa skladbama Carrara i Marble na kojima ključnu ulogu igra spomenuti saksofonist Evan Parker koji na skladbi Marble ima solo dionicu dok ga na moćnoj Carrari prate ostali puhački instrumenti.

U ovom teškom filmu, jedan od emotivnijih trenutaka popraćen je s motivom Erzsébet kojeg je Blumberg odsvirao uživo na setu za vrijeme snimanja scene koja se odvija na željezničkom kolodvoru.

Jednako dramatična je izvedba skladbe Vidui, možda i najjezivije dionice odsvirane uz pomoć pijanistice Agnel, puhača i perkusionista i preko koje Corbert niže kadrove židovske molitve vidui (ispovijed)s moćnim, zračnim kadrovima vlaka na tračnicama uz vrlo lijepu ritmičnost koja je posljedica sinergije Corberta i Blumberga.

Blumberg je u utrci za najbolju originalnu glazbu za film gdje su mu konkurencija, primjerice, zanimljiv rad Volkera Bertelmanna za Konklavu i glazba Johna Powella i Stephena Schwartza za film Wicked.

Brutalist je apsolutni filmski doživljaj, impozantan u svojoj veličini i težini, brutalistički poput građevine arhitekta Tótha. Film kojemu Blumbergova glazba dođe nešto kao mramor iz Carrare.