Bilješka o autorici: Dora Rukavina (Zagreb, 1997.) diplomirala na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Uz pravnu karijeru, posvećena je volonterskom radu s djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi. U sklopu humanitarnog rada, 2023. godine prvi puta odlazi u Tanzaniju gdje je imala priliku provesti tri mjeseca putujući zemljom i radeći u sirotištu. Zbog pozitivnog iskustva, već sljedeće godine ponovno se vratila. Čitate njenu kratku priču “Bojiš li se kad se planeti poslože?”

---

Ako ti je tako pao grah, sutra te može auto pogaziti na cesti, neovisno o tome jesi li u Tanzaniji ili Hrvatskoj“. Izvučena iz konteksta, rečenica je dosta nespretna i pomalo gruba, a u svakom slučaju pretjerano banalizira čitavu kompleksnost ljudskog postojanja. No upravo takva mi je pomogla da, na mračnom makadamu pored neke sporedne ceste u Tanzaniji, saberem svoje misli i razvijem odvažnost za koju sam se nadala da posjedujem.

Iako sam od ranih razreda osnovne škole znala da bi voljela jednog dana otići u Afriku, ostatku svijeta objelodanila sam to tek u dvadesetoj godini života. Budući da je moja zamisao tad prvi puta napustila sigurne ormare u kojima sam pospremljene držala sanjarije, nisam imala razrađene odgovore na brojna pitanja koja su uslijedila. Zamisao se, osim toga, odnosila tek na budućnost – kad se za nekoliko godina poslože planeti, a na vrbi rodi grožđe.

No, svaka osoba koja je u međuvremenu saznala za moju ideju, izrekla je barem jedno pitanje ili priču kojom me htjela dobronamjerno upozoriti na neku prijeteću pogibelj u dalekoj Africi, a za koju ja još nisam čula. Brojni stranci i znanci imali su dovoljno vremena za izraziti svoje mišljenje, koje nitko nije tražio, i posijati sjeme sumnje koje je izraslo u čitavo drvo i razmnožilo se u prašumu.

Kroz guste grane upozorenja i kritika i dalje sam u daljini mogla vidjeti svoj cilj. Nisam ga ispuštala bez obzira na to što se udaljenost do njega znatno povećala. Trebalo je stoga proteći još pet godina pasivnosti i neodlučnosti da se okolnosti poslože do mjere koja će mi dozvoliti odlučiti se na dugo željenu avanturu. Još godina dana proći će u organizaciji i intenzivnim pripremama prije nego što će me, 5 dana prije polaska aviona, prijateljica Lucija vidno uzrujanu tješiti.

“U šoku zbog situacije u kojoj sam se našla, proklinjala sam svaku odluku u životu koja nije bila u skladu s fino utabanim putevima koji su vodili do udobnog i mirnog života.”

Naime, svi tuđi upitnici, koji su se u proteklim godinama nakupili, sprijateljili su se mojim vlastitim. Da bi probali objasniti nepoznato, oslonili su se na predrasude i ušli u spiralu neosnovanog nagađanja i propitkivanja. Neposredno prije polaska svi oni izravnali su se u uskličnike koji su vikali da činim grešku i da nepotrebno odlazim u opasnost.

„Ako ti je tako pao grah, sutra te može auto pogaziti na cesti, neovisno jesi li u Tanzaniji ili Hrvatskoj“, između ostalog rekla je Lucija dok je držala cijeli govor kako bi me ohrabrila.

Da me jako strah i da mislim da sam pogriješila priznala bih u rijetkim trenutcima kad sam s prijateljima sjela da se pozdravim prije puta. Ostatak vremena moju pažnju okupirali su nebrojeni zadatci kojima sam se morala pozabaviti prije nego što na tri mjeseca odem u zemlju u razvoju, volontirati u sirotištu, smještenom van dosega turistima prilagođenih safarija i bijelih plaža. Strah koji se uvukao u kosti nije mogao podnijeti ni moj ego. Poražavajuće mi je bilo priznati sebi i okolini da neću ići – jer se bojim. A bojala sam se baš jako, samo nisam imala vremena i samopouzdanja dozvoliti si da me to preuzme.

No već prvog dana mog boravka u Tanzaniji, u 3:30 ujutro, na improviziranoj autobusnoj stanici pored grada, sva paranoja, ojačana zbog potiskivanja, itekako me preuzela.

---

Imala sam kartu za autobus u 4 ujutro koji je iz najvećeg grada, Dar-es-Salaama, vozio u mjesto Karatu, na sjeveru Tanzanije, odakle sam trebala ići u rezervat Ngorongoro podijeliti školarine djeci iz plemena Masai. Taksistu kojega su mi preporučili raniji volonteri pokazala sam kartu i zamolila ga da na stanici budemo u 3:30 ujutro. U skladu s ranijim iskustvima, procijenila sam da tako imam dovoljno vremena snaći se na stanici i pronaći bus, ukrcati dva kovčega donacija koje sam nosila iz Hrvatske i općenito se smjestiti i na miru čekati polazak. 

Međutim, meni potrebna autobusna stanica nije bila u Dar-es-Salaamu, već je taksist mene i moje čuđenje odveo na rub prigradskog naselja, među povremene barake i napuštene kamione iz vremena kolonijalizma. Osim toga, nisam trebala snalazit se na brojnim peronima, jer je stanica zapravo bio neasfaltirani parking, neosvijetljen i zavučen od ceste, a jedini koji su mi pravili društvo bili su sumnjivi likovi na motorima koji su pijuckali na samom ulasku u parking. Kad sam upitala taksista može li, uz naknadu naravno, sa mnom pričekati bus, lijeno je zijevnuo i rekao „No“, sjeo u auto, kroz prozor viknuo da moram dugo čekati i odvezao se otkud je i došao. U 4 sata nije bilo ni traga ni glasa ni autobusu ni signalu na mom mobitelu pa sam shvatila da mi nema druge nego dugo čekati.

Tako da sam imala vremena da, nasukana na šoderu zabačenog i mračnog parkinga, temeljito apsorbiram činjenicu da sam sama, na drugom kraju svijeta od svega što znam i poznajem te da mi se brojne loše stvari mogu dogoditi, a da nitko za to neće ni znati. Niti imam signala, a i da ga uhvatim – kako bi mi itko u Hrvatskoj mogao pomoći s udaljenosti od nekoliko tisuća kilometara? Kako bih sama sebi mogla pomoći? A tu je i milijun bakterija, virusa i parazita za koje sam u tom trenutku imala osjećaj da me gledaju i čekaju da moj imunosni štit negdje poklekne na sekundu kako bi me mogli preplaviti. I hoće li taj autobus uopće doći i što da radim ako ne dođe?

Moj boravak na parkingu izložbeni je primjerak prestrašenosti i paničarenja do te mjere da sam se osjećala svaku stanicu u tijelu kako drhti kao da će titranjem moći doći nazad do Hrvatske. U šoku zbog situacije u kojoj sam se našla, proklinjala sam svaku odluku u životu koja nije bila u skladu s fino utabanim putevima koji su vodili do udobnog i mirnog života. Sve sam preuveličala i sebi dramatično objasnila, ali budući da nisam mogla vratiti vrijeme i promijeniti odluke, nije mi preostajalo druge nego da prihvatim situaciju takva kakva je.

Naposljetku, kako je rekla Lucija, ako mi je tako pao grah, mogao me auto pogaziti dok se na običan dan gegam na posao, prazna i bez elana. Mogao se i doma dogoditi potres ili je cijeli svijet mogao napasti do tada nepostojeći virus. Zar nije onda bilo bolje napraviti ono o čemu maštam već godinama, nego da se ljuljuškam kako bi primirila nezadovoljstvo na mjestu gdje, zbog straha, lažno mislim da sam sigurna? Naposljetku, sve može poći po zlu, ali zašto ne bi prošlo dobro? Zašto ne bi sve ispalo i bolje nego što sam mogla zamisliti?

Tek oko 05:15 počeli su dolaziti i prvi putnici, žene s malom djecom i gospoda u odijelima. Svi oni živjeli su tanzanijski običaj kašnjenja i nisu ni očekivali autobus ranije. Promatrali bi me, da bi me zatim nakon nekog vremena pitali što radim u Tanzaniji. Svu naklonost i simpatije pokupila sam kad sam rekla da sam volonterka koja dijeli školarine siromašnoj djeci. Oduševljeni što vide bjelkinju, čak i momci s motora približili su se da pitaju od kuda sam. Na spomen Hrvatske krenuli su nabrajati nogometaše uz smijeh govoreći kako su na svim prvenstvima navijali za nas. Ubrzo su na parking došli i prodavači, noseći na glavama sve što bi nekome zatrebalo u vožnji – od boce vode do cipela i zvučnika.

Naposljetku je došao i autobus, malo iza 5:30 i gotovo dva sata nakon što sam došla na stanicu kako ne bih zakasnila na njega. Putovanje je, kao i cijeli moj boravak u Tanzaniji, proteklo bez ikakvih problema, demantirajući ranije stereotipe koje sam imala o toj zemlji, i o tom kontinentu. A svoje strahove ostavila sam na parkiralištu, jer sam ionako već nosila dovoljno prtljage. Na njihovo mjesto onda su mogla doći iskustva koja su opravdala sve moje ranije odluke.