Nabokovljevim Esejima iz ruske književnosti vraćamo se ne bismo li osvježili sjećanje na neke njegove bilješke o Tolstoju. Ovako Vladimir Nabokov otvara svoj esej o Lavu Tolstoju: “Tolstoj je najveći ruski prozni pisac.” To je, zapravo, sve što treba znati o Tolstoju. I o Nabokovu, također. Ipak, u nastavku tog odlomka Nabokov nudi i vlastitu ljestvicu najvećih ruskih pisaca: Prvi – Tolstoj, drugi – Gogolj, treći – Čehov, četvrti – Turgenjev. “Bez sumnje, Dostojevski i Saltikov čekaju pred vratima mog kabineta kako bismo porazgovarali o njihovim slabim ocjenama“, zaključuje Nabokov.

Došli smo zbog bilješki o Tolstoju, ostali zbog bilješki o Dostojevskom.

Nabokovljevo stajalište o radu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog dobro je poznato. U intervjuu za Playboy iz 1964. godine, ruski pisac u emigraciji ovako odgovara na pitanje o njemu: “Čitatelji izvan Rusije ne shvaćaju dvije stvari: ne vole svi Rusi Dostojevskog onoliko koliko ga vole Amerikanci, i da ga većina onih Rusa koji ga vole – štuje kao mistika, a ne kao umjetnika. Bio je prorok, šuplji novinar i šaljivi komičar. Priznajem da su neke njegove scene, neke njegove strašne, farsične zavrzlame iznimno zabavne. Ali njegove osjetljive ubojice i produhovljene prostitutke ne mogu se trpjeti ni na trenutak – barem ih ovaj čitatelj ne može.”

Nabokov, koji je s obitelji napustio Rusiju 1919. godine, pripremio je predavanja o europskim književnicima tijekom 1940. kao pripremu za početak svoje akademske karijere u SAD-u. Oni su naknadno pretočeni u knjigu eseja o ruskim književnicima iz 19. stoljeća koji pružaju jedinstven uvid u razmišljanja Nabokova o svojim kolegama i sunarodnjacima, ali i o književnosti općenito.

“Moje stajalište o Dostojevskom je neobično i teško. U svojim izlaganjima književnosti prilazim s gledišta s kojeg me književnost uistinu i zanima – s gledišta trajne umjetnosti i pojedinačnog genija. S tog gledišta, Dostojevski nije veliki pisac već osrednji – s bljescima odličnog humora, ali i s pustarama književnih plitkoumnosti između njih“, napominje uvodno Nabokov ističući kako Dostojevskog kritizira kao pisca iz ešalona velikih umjetnika.

Nabokov će u eseju analizirati nekoliko djela Dostojevskog uključujući Zločin i kaznu, Zapise iz podzemlja, Idiota i Braću Karamazove. Napisat će kako nema razumijevanja za trikove njegovih likova koji svakim novim grijehom pronalaze svoj put do Isusa Krista. “Kao što nemam sluha za glazbu, tako, nažalost, nemam sluha ni za Dostojevskog kao proroka”, napisat će Nabokov i zaključiti da je najbolje što je Dostojevski ikad napisao zapravo njegov rani roman Dvojnik iz 1846. godine.

Autor Blijede vatre i Lužinove obrane, naglasit će kako moramo razlikovati između pojmova sentimentalno i osjetljivo. “Sentimentalist je možda pravi grubijan u slobodnom vremenu. Osjećajna osoba nikada nije okrutna. Zapamtite da, kada spominjemo sentimentaliste, a među njima su i Richardson, Rousseau, Dostojevski, mislimo na neumjetnička pretjerivanja s osobnim osjećajima koja su tu da bi u čitatelju izazvala tradicionalnu samilost”.

“Dostojevski nikad nije nadrastao utjecaj koji su na njega ostavili europski mistični i sentimentalni romani. Taj utjecaj sentimentalizma podrazumijevao je upravo onakav oblik konflikta kakav je on i volio – ljude pune vrlina stavljao je u potresne situacije, a onda iz tih situacija izvlačio i posljednji gram patosa“, zaključuje Nabokov.

U razgovoru s BBC-jevim Jamesom Mossmanom, nadahnuti Nabokov će se, s osobitom ironijom i s veoma istančanom dikcijom kojom je govorio engleski, ovako osvrnuti na Dostojevskog: “Ako aludirate na najgore romane Dostojevskog, onda uistinu intenzivno ne volim Braću Karamazove i sablasno trabunjanje u Zločinu i kazni.”

Nabokov će u svom eseju napraviti čak i popis mentalnih bolesti s kojima se susreću likovi u romanima Dostojevskog uključujući psihopatiju, histeriju, demenciju pa čak i epilepsiju kao neurološku bolest. “Upitno je koliko se zaista može razgovarati o aspektima ‘realizma’ i ‘ljudskog iskustva’ kada se razmatra pisac čiju galeriju likova čine gotovo isključivo neurotici i luđaci”, piše Nabokov koji kritizira i činjenicu da većina njegovih likova ne razvija svoje osobnosti. Na početku priče ih dobivamo kao sasvim gotove ličnosti i oni ostaju gotovo isti neovisno o okruženju.

U svom eseju će dosta vremena odvojiti za psihologizaciju likova u romanima Dostojevskog i skretati pozornost na elemente koje smatra nesuvislima i nedovoljno razrađenim. “Farsična intriga pomiješana s tragedijom je baš očiti uvoz iz inozemstva: ima nešto drugorazredno francuski u strukturama njegovih priča”, oštro će Nabokov kritizirajući narativnu strukturu Bjesova.

Pohvalit će, pak, neka fabularna rješenja u kojima Dostojevski uspješno gradi napetost i neizvjesnost, naglašavajući kako izvrsno koristi tehniku detektivskog romana, ali je vrlo malo pohvalnih dionica. Ne treba se tomu čuditi, Dostojevski i Nabokov su pisci različitih senzibiliteta, različitih interesa i različitih pogleda na svijet. Ipak, ima nešto iznimno zadovoljavajuće u raspojasanom rječniku kojim Nabokov časti svog kolegu iz Sankt Peterburga.

Nije toliko što je Nabokov pisao o Dostojevskom, koliko je kako je Nabokov o njemu pisao.

Ono što će autor Lolite osobito naglašavati u svojim osvrtima na rad velikog ruskog književnika, jest da je Dostojevski, zapravo, trebao biti pisac dramskih tekstova: “Čini se da ga je sudbina izabrala da postane najveći ruski dramski pisac, ali je on napravio krivo skretanje i postao romanopisac.”

Čini se da je Nabokov dojma da je Dostojevskom nedostajalo strpljenja, discipline i nijansiranosti potrebne da dosegne umjetničke visine svojih sunarodnjaka. Vrijednosni sudovi na stranu, očarava razigranost i rasplesanost Nabokovljevog stila dok piše i govori o Dostojevskom. Čak i kada, gotovo s gnušanjem, odbacuje brojne elemente njegove književnosti, kada ga naziva prorokom i neurotičnim kršćaninom, Nabokov će nas nutkati da čitamo Dostojevskog.

Kada govorimo o umjetničkom radu, piše Nabokov, moramo voditi računa da je umjetnost božanska igra. Ta dva elementa – element božanskog i element igre – su jednako važna.

“Književnost, prava književnost, ne smije se srknuti kao kakav lijek za srce ili mozak. Književnost se treba razlomiti, rastaviti, smrskati – i tada će se taj ljupki zadah moći namirisati u dubinama dlana, grickat će se i kotrljati po jeziku s užitkom i tada, samo tada, njezin rijedak okus bit će cijenjen u svojoj pravoj vrijednosti i slomljeni i smrvljeni dijelovi će se ponovno spojiti u vašem umu i otkriti ljepotu jedinstva kojoj ste nešto doprinijeli i vlastitom krvlju.”

Tako je Nabokov pisao o Dostojevskom.