Bilo bi infantilno grčkom komediografu Aristofanu pripisivati zasluge za sklapanje Nikijinog mira, ali naivnom nedonoščetu u nama godi utvrditi zgodnu koincidenciju po kojoj je mirovni sporazum između Atenjana i Spartanaca iz 421. godine pr.Kr. sklopljen neposredno nakon izvedbe Aristofanove komedije Mir u sklopu Dionizijskih svečanosti.

Komedija Mir, koja je te godine osvojila drugu nagradu, tako je barem simbolično ostala vezana uz kratki i krhki Nikijin mir koji je označio privremeni prekid Peloponeskog rata. Danas, u vremenu kada istok Europe i istočne obale Mediterana izjedaju ratni sukobi, gotovo je nezamislivo da neka kazališna predstava odigra, pa makar i simboličnu, ulogu u uspostavi mira. U tom kontekstu, Aristofanov Mir redoviti je podsjetnik o podređenoj ulozi umjetnosti u današnjim društvenim zbivanjima.

Mir prati ratara Trigeja koji je odlučan zaustaviti sukobe Helena i na golemom balegaru odletjeti na nebo pa zamoliti Zeusa za mir. Trigej gore ne pronalazi Zeusa već Herma koji mu otkriva da je Rat božicu mira Eireneju ubacio u špilju i zatrpao golemim stijenama.

Aristofan je praotac travestije, vrsni satiričar koji se ni prije ni poslije Mira nije ustručavao bocnuti političke i vojne velikodostojnike, koristeći parodiju i populizam ne bi li na svoju stranu privolio grčku publiku. Meta kritike i ovdje su, u trenutku izvođenja predstave već poginuli, spartanski vojskovođa Brasida i atenski general i ratni huškač Kleon kojeg je Aristofan ismijavao u brojnim svojim predstavama među kojima je i komedija Vitezovi.

Ratar Trigej tako na nebu nailazi na personifikaciju Rata koji se sprema uništiti brojne grčke polise i to na način da ih poput začinske hrane stavi u golemi mužar i smrvi s tučkom. Drevni grad Megara je češnjak, Sicilija je sir, luka Prazija u Lakoniji je poriluk, Atika je med. Rat će ih smrviti, usitniti, sravniti sa zemljom. Polisi su dobili na vremenu samo zato što su svoj tučak u ratnom metežu izgubili i Atenjani i Spartanci pri čemu Aristofan jasno aludira da su ti tučci zapravo generali i vojskovođe poput Kleona i Braside.

“….Heleni svi, vojske se okanimo i kobnih grimiz-plašteva, jer je, evo, svanuo nam antilamahovski dan”, uzviknut će korifej ushićeno što je ujedno Aristofanu i prilika da bocne Lamaha, Kleonovog pristalicu i vojskovođu koji provodi Kleonovu huškačku politiku. Rat na nebu, generali na zemlji.

U Aristofanovom Miru, bogovi su odsutni.

Odbjegli su u „zadnji kraj svoda nebeskog“ da više ne gledaju ratove Helena i ne slušaju njihove molitve. Podmitljivi Hermo će Trigejev dolazak primijetiti zbog „ljudskog vonja“ koji se širi. Trigej je za Herma „smrad nad svim smradima“, barem dok ga ovaj dobro ne potkupi. Božica mira je pak, sa svojim pratiljama Berbom i Slavom, kivna na ljudski rod koji ju je toliko puta otjerao od sebe i mjesto nje izabrao rat.

Ratno razdoblje je u ovoj komediji popraćeno skatološkim humorom i nastranim, opscenim seksualnim opisima. Rat je neprirodan i morbidan. Početak Peloponeskog rata popratit će i epidemija kuge od koje, uostalom, 429. umire Periklo, a s njim i Periklovo doba. Osim toga, rat „zaudara na podrige lukoždera“ dok je božica mira, pak, „grozdorodna, mirišljavi melem za dušu“.

„Mirnodopski je miomiris preslatki”, uzviknut će Trigej ugledavši božicu. Simboliku koju sa sobom u brojnim tekstovima nosi maslinova grana, u Aristofanovom Miru nosi vinova loza.

Ratna magla gusta je i debela. Tako je bilo tada, tako je i danas. “Polis je, blijed od groze i od strave ukočen, slasno proždirao svaku dobačenu klevetu”,  slikovito opisuje Hermo ratom opustošeni helenski svijet. Seljaci, ratari i vinogradari najveće su žrtve tzv. kožara, ratnih profitera koji se bogate na tuđoj muci. S njima će se Aristofan nemilosrdno obračunati u drugoj polovici Mira.

U uvodnim komentarima hrvatskog izdanja Mira, Mladen Škiljan će lijepo primijetiti kako je Aristofanov pacifizam hedonistički utemeljen i usmjeren. Rat, piše Škiljan, ugrožava i, na kraju, uništava sve dobre stvari, sve izvore zadovoljstva. Rat je protivan ljudskoj prirodi, neprirodan. Uspostava mira, u tom je smislu, uspostavljanje sklada između čovjeka i prirode.

Aristofanov rat znatno je drugačiji od Heraklitovog. Grčki filozof koji je živio i djelovao četrdesetak godina prije rođenja Aristofana, tvrdio je u svojim Fragmentima da je „rat otac svemu i svemu kralj: jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima“. On je neizbježan i samim time je sastavni dio postojanja. Pročišćivač. Bez Heraklitovog rata nema ni mira.

Aristofan za rat ne pokazuje razumijevanje. On je rušilački, besmislen i tragičan. Aristofan je, prije svega, komediograf i razloge rata traži u ljudskoj naravi, ne u naravi svijeta. Rat koje se sa svojim slugom Metežom raskomotio u Zeusovoj kući, a božicu mira zarobio u špilju, ne može puno štete napraviti bez svesrdne pomoći svojih suradnika na Zemlji. Stoga, Aristofanov Mir svoj vrhunac ne doživljava oslobađanjem božice mira, koju helenski narod zajedničkim snagama iz špilje izvlači već u prvoj polovici komedije, već obračunom ratara Trigeja s ratnim huškačima na zemlji.

Stranci i saveznici koji su „ucjenjivali trule bogataše” i „začepljivali zlatom usta opadačima” meta su Aristofanove kritike kao i u prethodnim komedijama. Sekularnu prirodu rata nemoguće je prikriti. Trigej tako primjećuje negodovanje božice mira kada spomene Hiperbola, Atenskog demagoga i prvaka Demokratske stranke koji se prethodno bavio proizvodnjom svijeća pa se kao nasljednik Kleona protivio sklapanju mira. Trigej će puno više posla imati sa slugama rata u Ateni nego s Polemosom kao bogom rata.

Nakon povratka na Zemlju i prilikom prinošenja žrtve boginji mira, Trigeja posjećuje opsjenar i gatar Hijeroklo. Tog će hresmologa koji se bavi tumačenjem tuđih proročanstava, Trigej pošteno ismijati. Hijeroklo je jedan od ratnih profitera i ne odgovara mu sklapanje mira pa upozorava Trigeja da boginju mira nije još smio osloboditi jer su bogovi imali drugačije planove. Trigej ga smatra varalicom.

„Nego je trebalo voditi rat bez konca i kraja? Kockom odrediti tko će više proliti suza, mada u miru možemo složno vladati Grčkom”, govori Trigej i zaključuje, „Hoćeš li jednom već prestati vući Atenjane za nos?”

Kasnije će Trigej grubo rastjerati trgovca oružjem i kopljara koji su ostali bez posla i prihoda baš kao i kacigar. Trigej im se ruga i omalovažava ih. Nudi od trgovca oružja kupiti prsni oklop kako bi u njemu mogao obavljati – nuždu. Aristofan tako crta jasnu metu na čelo proizvođača oružja. Postali su višak u zajednici. Njegov obračun, dakle, nije s bogom rata niti ovaj komediograf proklinje nesretnu sudbinu, već piše nedvosmislenu kritiku pojedinaca u društvu koji su se na ratu obogatili. Provodi svojevrsnu lustraciju. Kada mu djeca idu pjevati pjesme o ratnim junacima, Trigej će ih oštro prekinuti, „Ne pjevaj o junaštvu, triput nesretno dijete. Sada je mir! A ti si neznalica i mangup!“.

Aristofanov pacifizam i panhelenski populizam, primjeri su angažiranosti u umjetnosti i svjedok snage satire koja je od ovog pisca i pjesnika uspjela učiniti jednog od najznačajnijih ljudi svog vremena. Za koliko kazališnih redatelja to možemo danas reći? Aristofanov Mir je nadživio Nikejski mir. Kao takav, mir ne bi trebao imati alternativu, ali se i onda i danas uspijevaju progurati ideje kako neke sukobe nije ni moguće riješiti drugačije dòli ratom. Rat je nezaobilazan za uspostavu mira. Iz te perspektive je ova Aristofanova komedija tek puki, naivni idealizam. Mir je, naprosto, neodrživ. Njemački učenjak i filolog Wilamowitz, nazvat će ovu najslabijom od 11 sačuvanih Aristofanovih komedija. Dakako. Mir je oduvijek bio na klimavim nogama.