Odgovarajući na pitanje o tome što ga to kod SAD-a najviše smeta, poljski redatelj Krzysztof Kieślowski izdvojit će detalj s dodjele Oscara. Primijetio je, kaže, da u publici postoje statisti s oznakom seat filler (popunjavač sjedala) pa kad netko od uzvanika ode na WC ili zapaliti cigaretu – popunjavač sjedne na njegovo mjesto kako ono ne bi izgledalo prazno na televiziji. “Nakratko sam tu, u Americi, primijetio posvudašnjost manipulacije i zapitao sam se: gdje je istina?”

Pokojni Kieślowski je značajni dio svoje redateljske karijere proveo u potrazi za istinom. Prvo kao cenzurirani dokumentarist u Poljskoj pod komunističkom vladavinom, a zatim i kao nagrađivani filmaš kroz svoje filmove poput Kratki film o ubijanju (1988.) ili Dvostruki Veronikin život (1991.). Ipak, razvidno je kako je ovaj Poljak rođen 1941. u Varšavi usred 2. svjetskog rata, s vremenom prešao s onog što se može utvrditi i dokumentirati na ono što nije moguće dokumentirati, što je nedokučivo.

Trilogija Tri Boje, ujedno i posljednji filmovi koje će snimiti, vrhunac su njegove redateljske karijere, ali možda i najbolji uvid i životni i umjetnički sentiment koji ga je krasio.

Filmovi Plavo, Bijelo i Crveno snimani su jedan za drugim i premijere su doživjeli u razmaku od godine dana u razdoblju od rujna 1993. do rujna 1994. godine. Prate nepovezane likove u Parizu, Varšavi i Ženevi čiji se životi isprepliću tek u blijedim točkama, a Kieślowski, zajedno s ko-scenaristom Krzysztofom Piesiewiczem, tek nominalno preispituje teme slobode, jednakosti i bratstva. Bolje rečeno – okreće ih naglavačke.

I dok će u Plavoj pratiti mladu Julie Vignon koja je u prometnoj nesreći izgubila muža i dijete i sad sav svoj dosadašnji život i identitet želi baciti u zaborav, a u Bijeloj prati nesigurnog i impotentnog Karola kojeg žena ostavlja na pariškoj cesti i koji sreću i uspjeh pronalazi u tranzicijskoj, kaotičnoj Varšavi, u završnom filmu Crveno, Kieślowski kroz lik mlade manekenke Valentine i starog suca Josepha Kerna briljantno povezuje tematsku i fabularnu okosnicu ove trilogije, u potpunosti zaranja u filmsku metafiziku te nudi empatiju i suosjećanje kao tračak nade i optimizma u surovoj svakodnevici suvremenog svijeta.

“Film je često samo posao – razumijem to i ne zamaram se tim. Ali ako film želi biti dio kulture, trebao bi činiti ono što čini odlična književnost, glazba i likovna umjetnost – podizati duh, pomoći nam da razumijemo sebe i život oko nas i ljudima dati osjećaj da nisu sami. Usamljenost je jedan od centralnih problema kojim se kultura mora pozabaviti”, izjavit će Kieślowski.

I premda Poljak preispituje trpke i opore teme, Tri Boje su sve osim teške i monotone trilogije. Izvanrednim redateljskim i fotografskim metodama i Kieślowski i njegov meštar fotografije Sławomir Idziak (s Ridleyjem Scottom će kasnije surađivati na Padu crnog jastreba) uspijevaju dočarati dinamičan svijet urbane Europe prepun humora, vica i poštapalica, a naslovne boje efektivno impemetirati u vezivno tkivo filma.

Kieślowski izokreće žanrovske postulate. Igra se crnohumornom komedijom, igra se s dramom i koketira s romantičnom komedijom. Filmovi nude vrlo intiman, izravan uvid u svjetove pojedinaca suočenih s egzistencijalnim mukama. Ima tu i poezije, ali i cinizma. “Zapad je na političkoj i društvenoj razini  implementirao načela slobode, jednakosti i bratstva“, komentirat će redatelj u knjizi Kieślowski o Kieślowskom, “ali na osobnoj razini to je sasvim drugačija priča. Zato smo se odlučili snimiti ove filmove.”

Perjanice europske kinematografije, Tri Boje su pokupile brojne nagrade i priznanja uključujući Zlatnog lava u Veneciji za Plavo i nagradu za najboljeg redatelja na Berlinskom filmskom festivalu za Bijelo. Crveno je pratila i diskvalifikacija s Oscara u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku s obzirom na to da je inicijalno predložen kao švicarski film, ali je u konačnici zauzet stav da ipak ne može proći kao švicarski naslov zbog drugih koprodukcija.

U Cannesu je prvu nagradu te 1994. godine ispred filma Crveno odnio Pulp Fiction Quentina Tarantina.

Ipak, Crveno se danas smatra ponajboljim europskim filmom uopće, a Kieślowskom je priskrbio epitet jednog od najvažnijih europskih redatelja 20. stoljeća. Novinar i pisac Simon Hattenstone praktički ga je nazvao “filmskim Samuelom Beckettom“. U tom trećem činu Kieślowski otvara teme vjere, determinizma i slučaja. Kroz lik umirovljenog suca Kerna, redatelj koji će umrijeti na operacijskom stolu svega dvije godine kasnije, stvara pojavu omnipotentne, ali i ranjive i zajedljive osobe koja ima neobjašnjiv utjecaj na živote ljudi oko sebe, a taj i takav Kern ujedno služi i kao lik kroz koji progovara sam Kieślowski.

Kako je to primijetila britanska profesorica Emma Wilson u svojoj knjizi Memory and Survival: The French Cinema of Krzysztof Kieślowski, lik suca Kerna snažno podsjeća na Prospera iz Shakespearove tragikomedije Oluja koji je Englezu poslužio za prenošenje vlastitog glasa na scenu.

“Sudac je, kako sam implicirala, moderni, melankolični Prospero. Sjedi u svojoj biblioteci kao u ćeliji. Kuća mu je, kao Prosperov otok, puna zvukova i duhova. Kieślowski je u svom zadnjem filmu također poremetio granicu između sna i jave, između virtualnog i stvarnog. Ako je sudac zapravo Prospero, koji testira osvetu, koristi svoje nadnaravne moći i lamentira o moralnosti, onda je Valentine njegova Miranda“, implicira Emma Wilson.

Kao što je Shakespeareu Oluja bila oproštaj od kazališnih daski, tako je i Kieślowskom Crveno poslužio kao oproštaj od filma.

U filmu Crveno briljirat će mlada Irène Jacob u ulozi nesigurne i usamljene manekenke Valentine čiji život mijenja slučajan susret sa spomenutim sucem. Kieślowski će tako s glumicom Jacob nastaviti uspješnu suradnju koju je nekoliko godina ranije započeo s filmom Dvostruki Veronikin život gdje Jacob također glumi glavnu ulogu.

Od brojnih elemenata koji povezuju filmove iz trilogije svakako je i glazba, među ostalim, i nizozemskog skladatelja iz 18. stoljeća Van den Budenmayera. On, dakako, ne postoji. Izmislili su ga Kieślowski i skladatelj Zbigniew Preisner koji je zaslužan za originalnu glazbu u trilogiji uključujući i glazbu za prvi film Plavo koja igra ključnu ulogu u samom filmu. Preisner je također surađivao ranije s Kieślowskim,među ostalim, i u hvaljenoj mini-seriji Dekalog.

Kroz trilogiju Tri Boje je Krzysztof Kieślowski učvrstio svoje mjesto u kanonu europske kinematografije. Uspio je u naumu da o teškim, etičkim, egzistencijalnim, ali i metafizičkim temama progovori kroz jasan, zavodljiv, intrigrantan filmski jezik. 30-godina poslije ove trilogije, Europa je naoko neprepoznatljiva u odnosu na taj svijet.

Ima taj lik zgrbljene starice koji se provlači kroz sva tri filma. Starica u prva dva neuspješno pokušava ugurati staklenu bocu u visoki otvor na reciklažnom kontejneru. Nema joj tko pomoći pa boca ostaje viriti van. Ipak, u trećem dijelu Valentine primijećuje takvu staricu u Ženevi i pomaže joj.

Zajedno ubacuju bocu unutra. Čuje se lom stakla koji zvuk je lajtmotiv filma Crveno.

Nadovezujući se na komentar o popunjavačima sjedala i sveprisutnoj manipulaciji s početka teksta, Kieślowski će dodati kako, osim tih popunjavača sjedala, normalan svijet još uvijek postoji. “Gdje god odete možete upoznati ljude koji odbijaju da se njima manipulira.”

Kieślowski sebi dozvoljava popriličnu naivnost i sentimentalost. To mu se može zamjeriti i kao redatelju. Za sebe je govorio da je pesimist, ali to je u bojama teško primijetiti. Njegove Tri Boje su isuviše čovječne. Toplina je infracrvena. Ali, hajde, to je u redu. Remek-djela su rijetko kad crno-bijela.