Nikad nisam bio na velikom koncertu Hladnog Piva.

Izbjegavali smo dvoranske nastupe na kojima si morao paziti da slučajno ne gurneš nekog “turista” koji je došao na koncert zbog radijske kampanje i “Zimmer Frei” pa ostao šokirano i prestrašeno promatrati šutku na “Buba Švabama”. Koncerti Hladnog Piva zamišljeni su u malenim, zadimljenim, klaustrofobičnim klubovima s gomilom alternativnih pojava koje preko Piva podižu srednji prst šminkerima i glumcima na drugom kraju grada.

Ova četvorka ne samo da je nadrasla svoj kvart Gajnice, već je izrasla u jedan od najvažnijih bendova od samostalnosti Hrvatske uopće i u grupu koja je uspjela uz svoje pjesme okupiti i žestoke punkere i ljubitelje puno mirnijih pop-rock melodija.

Svi veliki bendovi preživjeli su jer su se prilagodili i evoluirali. To ni u kojem slučaju ne treba značiti i da su podlegli kompromisima već da su shvatili da i glazba, poput njih samih, mora odrasti. Nezahvalno bi od njih bilo očekivati da su isti ljudi i isti glazbenici u svojim kasnim četrdesetima kao što su bili u ranim dvadesetima.

Da danas skladaju “Sarmu” kao što su to radili 90-ih, govorili bi im da su djetinjasti i da se nimalo nisu razvili kao glazbenici. Hladno Pivo i dalje uspijeva raditi pametnu i kvalitetnu glazbu. Novi oblik bunta treba ostaviti novim klincima. Oni su u svom vremenu napravili i više nego što je bilo tko mogao očekivati. Ne bi bilo ni dobro da su Mile Kekin i društvo predvodnici buntovne mladeži u 2018.

To ne znači da i danas nisu i ne mogu biti glas razuma.

Hladno Pivo je dostojanstveno raslo i razvijalo se zajedno sa svojom publikom i 30 godina poslije i dalje predivno predstavlja svoju generaciju.

Džinovski je jedan od najboljih punk albuma uopće na ovim prostorima. Brz, žestok, melodičan i s iznimno pjevnim refrenima, Džinovski se briljantno nadovezao na opus KUD Idijota i Pivo nametnuo kao njihove legitimne nasljednike i čuvare punka u Hrvatskoj.

“Pjevajte nešto ljubavno” i “Trening za umiranje” odmah su dali naslutiti da Pivo može i želi biti više od punk benda. Džinovski je već tada imao šire utjecaje od samog punka, a Kekinov talent za tekstove i specifičan glas uz iznimno melodične linije Zorana Subošića, Krešimira Šokeca i bubnjara Mladena Subošića, rezultirali su s fantastičnim prvijencem za kojeg je sada jasno da ima mjesto među najvećim albumima u hrvatskoj diskografskoj povijesti.

To je jako neobično za punk bend i dovoljno govori o njihovom talentu. Određeni bendovi jednostavno su prisiljeni nadrasti svoje elementarne početke. Mile Kekin nikada nije bio tipični punk tekstopisac, njegov talent bio bi okovan da bend nije otkrivao nove pravce i eksperimentirao s drugačijim motivima i bogatijim aranžmanima.

“Sve dok u meni živi sumnja i nemir, budi tu i pomozi mi

kad mi bliske osobe pokažu tamno naličje i otkriju budalu naivnu”

Tišina, s albuma G.A.D.

Trilogija Džinovski (1993), G.A.D. (1995), Desetka (1997) ostat će zauvijek urezana u srcima generacije koja je tada odrastala u okruženju koje je bilo poprilično kaotično, u društvu koje se još uvijek tražilo i vremenu kada je glazba i na globalnoj razini bila ispunjena buntovničkim bendovima. Ti su albumi bili životni identifikatori za društvene marginalce.

“Šank” možda i najbolje opisuje tog prosječnog, zbunjenog čovjeka iz 90-ih koji se ne može pronaći u novim vremenima. Kekin je kroz stihove uvijek znao pogoditi u srž fenomena koji su obilježavali određeno vrijeme.

“Tišina” s drugog albuma G.A.D. nikada nije napravila preveliku buku van uskog kruga najstrastvenijih fanova Hladnog Piva. Možda i bolje da nije. Ona ostaje jedan od skrivenih dijamanata u opusu ovog zagrebačkog benda.

Ni oni koji su uz Hladno Pivo od njihovih samih početaka, danas ne mogu sebi dozvoliti puno istih stvari koje su si dozvoljavali prije 30 godina. Na šutkama će stajati sa strane, na koncerte odlaziti s obitelji. U pjesama traže više od dobre zajebancije. Hladno Pivo s ponosom može reći da su punk tinejdžeri koji su pohodili njihove prve koncerte, danas odrasli ljudi koji su rasli uz njihove pjesme i uz koje vežu najljepše i najemotivnije trenutke. Družili se uz “Roštilj”, proživljavali katarzične trenutke s društvom na koncertima bacajući se na “Nema više”, proklinjali svoje propale ljubavi kroz “Ne volim te” i rugali se narcisoidnim psima.

Jednako tako su i kao već formirane osobe aplaudirali hrabrosti da izbace “Šamar” i proživljavali krizu vjere kroz “Par pitanja” te shvaćali kompleksnost veza i odnosa dok slušaju “Dobre prijatelje” i “Supermen”. Mile ubija sa stihom “s dvadeset se život činio kao švedski stol” i njegova publika se s tim te 2007. jako dobro mogla poistovjetiti. Stoga, ne treba čuditi eksplozija popularnosti koju bend doživljava sa Šamarom i Knjigom Žalbe. Već tada su na sceni gotovo 20 godina i sazrijevali su skupa sa svojim slušateljima.

30 godina poslije, stari tekstovi i ritmovi Hladnog piva su jednako zarazni i relevantni, a ovi novi društveno možda i još angažiraniji. Bend je nastao u jednom specifičnom vremenu i rastao paralelno s razvojem i razvojnim mukama našeg društva te bi bilo nerealno očekivati da ne budu senzibilizirani na ono što se događa oko njih.

Činjenica je da je četvorka iz Gajnica neopisivo važan i vrijedan bend koji je uspio probiti subkulturna ograničenja, izrasti u pravi rock bend, dati nam jednog od najkarizmatičnijih frontmena, ali i zadržati veliku većinu osnovne publike te snažan identitet. Provesti 30 godina zajedno je rijetkost i izazov je za svaki odnos, a osobito kada u jednadžbu ubacimo dinamiku jednog jako popularnog benda. To puno govori o poštovanju među članovima benda i njihovoj nesebičnosti.

Kritizira ih se da su odbacili etiku punka i prihvatili konzumerizam što je u toj subkulturi neprihvatljivo, ali Hladno Pivo nikad nije ni bio samo punk bend. Oni su vam cijelo ovo vrijeme skladali soundtrack koji vas je pratio kroz život.

Ne treba onda ni očekivati kako će samo ostati nešto što nikada nisu bili.

Kao što nismo ni mi.