Pulitzer protiv Hearsta ili kako je žuti tisak dobio svoje ime

Žuti tisak vuče svoje korijene iz gramzljive želje dvojice ljudi da dominiraju nakladom, ali i iz neobične priče jednog simpatičnog dječaka.

“Cinični, plaćenički i demagoški tisak će s vremenom stvoriti i narod  jednako bazičan kakav je i on sam”, izjavio je jednom prilikom Joseph Pulitzer komentiravši pritom kako će republika i tisak zajedno ili rasti ili propasti.

Amerikanac mađarskog podrijetla izgradio je svoju karijeru novinara u St.Louisu gdje se nametnuo svojim stilom pisanja i neumornim izvještavanjem kroz koje je raskrinkavao kriminal i lokalnu politiku te se zauzimao za tzv. malog čovjeka. Nakon što je 1878. stvorio St. Louis Post – Dispatch pripojivši dvije lokalne novine, Pulitzer je brzo postao medijska zvijezda.

Ambiciozni Pulitzer je pod svaku cijenu želio zakoračiti na newyorško tržište što je i napravio kada je 1883. kupio posrnuli New York World. U to vrijeme su novine bile tek režimska i politička glasila, ali je jačao poriv novinara za odmakom od svojih političkih mecena i stvaranjem vlastitog, neovisnog glasa. Gospodarstvo SAD-a je proživljavalo znatne promjene i agresivnu konsolidaciju stvorivši putem bogatu klasu i monopoliste pa je upravo u to vrijeme 1890. i donesen američki zakon o zaštiti tržišnog natjecanja – poznatiji kao Sherman Antitrust Act.

Pulitzer će tijekom 90-ih godina 19. stoljeća voditi pravi medijski rat sa svojim najljućim konkurentom Williamom Randolphom Hearstom koji će rezultirati stvaranjem i jačanjem danas zloglasnog “žutog tiska”.

Hearst je svoje obiteljsko bogatstvo odlučio koristiti u medijskoj industriji pa je, inspiriran upravo Pulitzerom, kupio i pretvorio San Francisco Examiner u najsnažniju novinu na američkom zapadu. Kada je sredinom 80-ih Pulitzer krenuo dominirati New Yorkom, Hearst je 1895. kupio New York Journal i krenuo i direktan obračun s Pulitzerom.

Hearstovo obiteljsko bogatstvo omogućilo mu je da agresivnom regrutacijom i politikom cijena veoma brzo stjera moćnog Pulitzera u kut. Pokupio mu je najbolje urednike i novinare, povećao broj stranica i koristio Journalovu cijenu od jednog centa kako bi privukao široku publiku.

Pulitzerov New York World je koštao dva centa, a on je te dnevne novine ojačao uvodeći velike, masno otisnute naslove s primamljivim naslovnim tekstom koji se fokusirao na skandale i kriminal, herojske podvige običnih građana i populistički sentiment koji je odgovarao radničkoj klasi. Izbacivao je dnevno i po dvostruko više materijala i stranica od ostalih novina u New Yorku. Vijesti su morale zabavljati koliko i informirati.

Hearstov Journal uzeo je tu formulu i dodatno je ojačao uvodeći elemente pripovijedanja koje danas poznajemo kao senzacionalizam.

Isprovociran upravo senzacionalizmom u tadašnjim američkim publikacijama, dvojac Samuel Warren i Louis Brandeis napisao je stručni, pravni osvrt pod nazivom “Pravo na privatnost” (The Right to Privacy) koje se snažno zauzelo za pravo pojedinaca na osobni život, odnosno pravo “da ih se pusti na miru“. Warrenom i Brandeisov rad je snažno odjeknuo u stručnoj javnosti i jedan je od najutjecajnijih radova pisanih na tu temu, ali agresivan, napadački i oštar stil na čijim prvim crtama su stajali Pulitzer i Hearts – nije posustajao.

Žuti klinac Mickey Dugan

Jedni od načina na koje se u to vrijeme krenulo privlačiti čitatelje su osim odvažnijih fontova i naslova bili i tisak u boji te ilustracije. Osobito popularne bile su ilustracije Richarda Feltona Outcaulta. Ovaj ilustrator i karikaturist se nametnuo kroz svoje kontroverzne crteže od kojih je najpopularniji postao Mickey Dugan – The Yellow Kid.

Nasmiješeni, bosonogi klinac velikih ušiju i s dva istaknuta bijela zuba, u svojoj žutoj haljini postao je apsolutni hit u tadašnjem New Yorku i njegove dogodovštine mamile su brojne čitatelje da kupuju novine.

Hearst je već 1896. Pulitzeru oteo Outcaulta i The Yellow Kid je postao dio Journalovog dnevnog portfolija.

Outcault nije uspio patentirati klinca pa je Pulitzer također tijekom 1897. nastavio objavljivati pustolovine Mickeyja Dugana u svom New York Worldu. Ni jedan ni drugi nisu popuštali niti štedjeli sredstva s ciljem da postanu neosporivi vladari newyorškog medijskog prostora.

Erwin Wardman, urednik u New York Pressu, prozvao ih je – the yellow kid journalism. Žutim tiskom.

Lik Mickeyja Dugana je prestajao izlaziti već krajem 1890-ih, ali Wardmanova kovanica kojom se želio narugati načinu, metodama i konačnom proizvodu koji su patentirali Hearst i Pulitzer – ostao je živjeti do danas i povezu je ga se s tabloidima koji također nisu iščezli.

Iako se povjesničari ne slažu u potpunosti, Španjolsko-Američki rat koji je izbio 1898. u određenoj mjeri se smatra isprovociranim upravo medijskim napisima koji su u tom vrijeme senzacionalistički izvještavali s otoka Kube čiji je pravni i politički status bio neriješen i gdje su uvjeti života za domaće stanovništvo bili ispod svakog standarda.

“How do you like the Journal’s war?”, osvanulo je na naslovnici Hearstova Journala nakon što su i on i njegov list proglašeni ratnim huškačima. Bila je to istovremeno i provokacija i sarkastičan osvrt na Evening Post koji ih je okrivljavao za ulazak SAD-a u rat iako nije sasvim poznato u kolikoj mjeri je američki državni vrh u to vrijeme uopće čitao newyorški žuti tisak.

Španjolsko – Američki rat ipak je bio neizbježna tema i Worlda i Journala. Naklada je rasla zajedno s interesom javnosti pa su reporteri i urednici obaju dnevnih novina osjećali velik pritisak da publici kod kuće pošalju kvalitetan materijal ne libeći se teatralnim i dramskim elementima ukrasiti svoja izvještavanja.

Rasli su i troškovi vođenja jedne takve operacije pa su se nakon rata i Hearst i Pulitzer našli u klinču s djecom i mladićima zaduženima za prodaju njihovih novina. Popularni newsies su krenuli u štrajk jer su im izdavači odbili spustiti veleprodajnu cijenu novina (iznosila 60 centi) i vratiti novac za neprodane primjerke.

Štrajk iz 1898. – koji je trajao dva tjedna, blokirao promet po New Yorku i prepolovio dnevnu nakladu – okončan je kada su Pulitzer i Hearst pristali na aranžman po kojem bi dječacima vraćali novac za neprodane primjerke novina.

Pulitzer će ostati upamćen kao jedan od pionira suvremenog novinarstva kao i po školama novinarstva koje je kasnije otvarao po SAD-u i prestižnoj novinarskoj nagradi koja nosi njegovo ime. Hearst je dakako najpoznatiji po filmu “Građanin Kane” koji je snimljen upravo po uzoru na njegov život.

Obojica su svojim agresivnim i beskompromisnim stilom bili trn u oku tradicionalnim igračima i uspjeli aktivističkim pristupom raskrinkati brojne političke i korupcijske skandale u svoje vrijeme te predstavljati obespravljenu radničku klasu i pružiti im proizvod i glas koji im je trebao.

Ipak, koliko god tadašnji žuti tisak bio inovativan i hrabar, lov za profitom i čitateljima imao je brojne negativne posljedice i u određenoj mjeri okaljao Pulitzerovo ime koji je prije te epizode bio poznat kao novinar koje mu su točnost i istinitost na prvom mjestu.

Žuti tisak je u međuvremenu promijenio svoja lica i naličja. Interes publike za skandalom i senzacijom samo je ojačao, a novi mediji omogućili su mu da na posve nov i drugačiji način razotkriva i šokira. I to pod svaku cijenu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: