Treći maj: Posveta pripovjedačkom geniju Ede Maajke

Pripovjedački mag Edo Maajka je kroz dvadeset godina stvorio lepezu spektakularnih likova i priča koje će se pamtiti dugo nakon što on zaključi svoju karijeru. Na taj način je ukazao i na pripovjedačku moć hip hopa.

“Ti umorna sa posla i još nasmijana, tri su rečenice dosta da si razjebana, a ja pogađam sa svih pet, vježb’o pola dana”


3. svibnja 1992. trebao je biti jedan od najsretnijih i najveselijih dana u njihovim životima, trebao je okruniti mladenačku ljubav i biti simbolični početak jednog novog, zajedničkog života, ali vokal Edina Osmića, tada još nepoznatog MC-ja iz Brčkog, naglo je promijenio boju i tonalitet. Instrumental je drsko presječen i priča nakon 110 razigranih sekundi dobiva mračan zaokret i tragičan epilog.

Brčko je u prvim danima svibnja završilo pod okupacijom i granatama. Životi su prvo pauzirani pa zatim prekinuti pa zatim rastrgani. Tada još trinaestogodišnji Edin s obitelji bježi za Zagreb, a Mahir odlazi u Njemačku uvjeren da u Brčkom više za njega nema ničeg s obzirom na to da ga je Alija uvjerio kako je Alma mrtva sto posto jer on je zadnji osto.

Edo Maajka je na sebe navukao pozornost zagrebačke hip hop scene kroz Radio 101 i demo snimke Minimalni rizik te Mahir i Alma, a kada je napokon 2002. pod etiketom Menarta njegov album prvijenac Slušaj mater krenuo dominirati radijskim eterom, postalo je jasno da je Balkan dobio originalnog i talentiranog izvođača koji je osjetljivim temama pristupao svježe i izravno, njegujući istovremeno neodoljiv šarm, ali i neosporiv dar za ljudsku priču.

Onu koju nazivamo pričom “običnog čovjeka.”

Ispod simpatičnog osmijeha i autoironije te iza razigranih Prikaza koje su ga lansirale u sam vrh glazbene estrade, krile su se bitno mračnije i agresivnije priče, ali zahvaljujući svojoj sposobnosti da naizgled jednostavnim jezikom prepriča najkompleksnije trenutke i fenomene posttranzicijskog društva, Maajka je istovremeno dobio naklon i publike i kritike.

Danas 41-godišnji MC iza sebe ima šest studijskih albuma od kojih mu je onaj posljednji, Put u plus, možda i najzrelije ostvarenje do sada. Iako je još na svom drugom albumu No Sikiriki kroz traku Slušajte me sad i parafrazirajući Indexe upozoravao na činjenicu da karijera i stvaralački zenit hip hop glazbenika može trajati jako kratko, Maajka se kroz godine samo nastavio kreativno razvijati pa je danas kompletniji i kompleksniji umjetnik nego 2002.

Slušajte me sad se tako u 2020. može čitati kao fer upozorenje mlađoj generaciji, ali i jedan od ranih znakova da je Maajka, još na komercijalnom vrhuncu svoje karijere, mogao jasno vizualizirati kako bi izgledao kreativni pad i urušavanje integriteta pa ga je odlučio zadržati i to pod cijenu padanja u takozvani “drugi plan”.

Iz tog drugog plana, iz uloge pripovjedača i promatrača, Edo Maajka se snalazi izuzetno, a Put u Plus – koji je uz svojevrsni lajtmotiv “novi čovjek, nova ploča” 2018. izašao pod etiketom Dallas Recordsa – obiluje pozitivnom, stvaralačkom energijom i Edinom čvrstom odlukom da se prvenstveno bavi sobom pa tek onda drugima.

Taj put u plus je bio dugačak. Preko dvadeset godina i uz to još trnovit kako kreativno tako vjerojatno i osobno jer Maajka tijekom cijelog tog razdoblja nije ni sebe štedio kritika, a zahvaljujući tome je hrvatski i balkanski hip hop dobio diskografski opus iznimne važnosti i težine. Vjerojatno ni jedan MC na području RH nije istovremeno imao toliku estradnu i društvenu težinu jer Maajka je kopao po otvorenim ranama, radio i još uvijek radi društveno angažirani hip hop koji malo koga ostavlja ravnodušnim pa je uz vojsku obožavatelja zasigurno zaradio i dobar broj neistomišljenika.

Ono o čemu se ne može raspravljati jest umjetnička težina i vrijednost njegovog rada. Taj dio je neupitan. Ono što prije svega moramo validirati jest njegovo mjesto na samom vrhu balkanskog hip hopa zahvaljujući karijeri i radu koji su mu omogućili da jednog dana njegova izabrana djela budu debelim fontom istaknuta među najvećim klasicima hip hopa.

Maajka je svoju istančanu pripovjedačku crtu pokazao već na Slušaj mater miješajući stvarne događaje s fiktivnim, svakodnevnim pojavama i likovima s kojima se lako poistovjetiti i koje je još lakše prepoznati oko sebe. Saletova osveta je krcata crnohumornim doskočicama uz fenomenalan flow i storytelling, Jesmo’l sami je ironičan osvrt na društvo kroz razgovor s vanzemaljcima, Minimalni rizik slikovnica ortačkog kapitalizma i posttranzicijske realnosti, Za ili protiv je s godinama postajala sve aktualnija dok je Molitva jezivo dobra suradnja s El Bahatteejem koji je u to vrijeme dominirao HR hip hopom.

Alenova Beretta i Čehovljeva puška

“Gledaj, u vezi onog što smo pričali da ne mo’š izdržat, da ti je užas
da bi se vrać’o, al’ i ovdje je jarane za kurac. Ništa nije isto, nema posla, nema para, generacija nam živi sa starcima, socijala.”


Maajka album No Sikiriki otvara manifestnim proglasom Sevdah o rodama, a zatvara sa žučnom Mater vam jebem, vjerojatno najžešće i najbolje artikuliranim obračunom sa životom u prošlosti, konstantnim upiranjem prstima u druge i patološkom, incestuoznom nemogućnošću da krenemo naprijed. “Mi ćemo živit u mraku i jedni drugima jebavat majku”, repa Edo koji za No Sikiriki 2005. osvaja Porina za “Najbolji album urbane klupske glazbe” i “Najbolji video spot” za hit Pržiii.

Dolazak Maajke na hip hop scenu sa sobom je donio i snažan naglasak na pripovijedanje koji je njegov nedvojbeni forte iako tzv. represent trake kao i odlični punchlineovi nimalo ne zaostaju. Ono što Maajku čini umjetnički relevantnim i nakon 20 godina karijere jest njegova emocionalna inteligencija, razumijevanje okoline oko sebe, snažni antiratni i antinacionalistički stavovi te sposobnost da u hip hop unese dašak književnosti i stvori likove koji će s godinama ući u pučke priče i legende.

Pravo remek djelo s drugog albuma je Obećana riječ, pripovjedačka masterklasa koju Edo otvara na način da ga zaustavlja svojevrsni Alen i s Berettom u ruci, bez pardona, počinje sa svojom mučnom pričom. “U ratu sam naučio vadit svoju Berettu vrlo brzo, šta ti je bolan Maajka šta si se usro? Ej, opusti se”, umiruje ga Alen na kraju prvog versa.

U drugom versu mu ALEN govori kako danas radi kao plaćeni ubojica i usputno mu spominje “imam ženu i dvoje djece, djeca mi slušaju tebe”. Ovo nije izolirani slučaj da Maajka sebe stavlja u svoje fiktivne svjetove i tako vješto lomi granicu stvarnog i izmišljenog. Odličnu psihologiju Edo pokazuje i na kraju drugog versa kada Alen govori o svojoj izvrnutoj profesionalnoj disciplini i moralnom kompasu, “Izbjegavam konflikte, neću da se tučem, znam da će bit mrtvih ako ja svoju Berettu izvučem” te naglašava “Nikad žene i djeca i još jedno nikad care, iz Srebrenice nikad nikog i ni za kakve pare! Kontaš brate?

Kroz treći vers, Edini vješto smješteni detalji iz prva dva dolaze na naplatu. Jedan od osnovnih pripovjedačkih postulata je tzv. Čehovljeva puška, odnosno pravilo da – ako pripovjedač u prvom poglavlju spominje nekakvu pušku – onda ona kasnije u priči mora biti iskorištena. Edo odlično koristi Alenovu Berettu u završnici Obećane riječi kada mu ovaj prijeti pištoljem i kaže: “Za moju djecu ti si kralj, ja sam konto ovu stvar: Ja ću ti reć sve o sebi, a ti napravi pjesmu o meni. Tvoj o meni stih će bit poklon za njih, a da znaju da ne lažem uradit ćemo i ovaj trik. Ja ću im sutra obećat i reć’ da će se na tvom novom CD-u pjesma za njih zvat “Obećana Riječ”. Bit će na broju 13. ovog tvog novog materijala. Tol’ko godina mi ovaj stariji ima, zato hvala”, upozorivši da će ga naći ukoliko ga ne posluša i da mu Alen nije pravo ime, ali neka koristi to ime u pjesmi (što Edo, dakako, i čini).

Ovakva priča se mogla ispričati na desetke različitih načina, ali kroz ovu perspektivu slušatelj dobiva dojam da je dio samog “dogovora” između Ede i Alena dok detalji s početka pjesme kao i sam naziv i redni broj pjesme nakon slušanja dobivaju novo značenje, a Edo kroz priču o jednom pojedincu uspijeva dočarati puno širu sliku te autoironijski ubaciti sebe kao glasnogovornika malog čovjeka čija priča bez Maajke nikada ne bi ugledala svjetlo dana.

O ratom izmještenim ili razrušenim životima Edo Maajka će govoriti i kroz “Kidanje veza” i “On je mlađi” stvorivši tako galeriju višedimenzonalnih, kompleksnih likova što je osobito zahtjevan zadatak uzmemo li u obzir formu kroz koju je to Maajka napravio. U Legendi o Elvisu je uspješno ukomponirao brojne intertekstualne elemente ubacivši u priču o Elvisu niz drugih likova iz svojih pjesama i stvorivši tako vlastiti univerzum, svijet ispunjen živopisnim, ponekad grotesknim, a ponekad nezaboravno šarmantnim likovima i događajima.

Prvo se volimo pa vodimo ljubav pa se karamo…

I ja sam poseban, često zajebem u tome sam dosljedan. Ti znaš te otrove i iz tebe su prskali. Od tvojih pet rečenica drugi ne bi ustali


Tema u kojoj je možda i najranjiviji te iznimno samokritički nastrojen, ali i u kojoj brzo isplivava njegova emocionalna inteligencija, jest ona gdje progovara o romantičnim, ljubavnim vezama duboko uronjenima u svakodnevicu i nekim od najtežih trenutaka koje parovi u njima proživljavaju. Edo kroz niz pjesama ostavlja dojam kako su pronalaženje zajedničkog jezika te međusobno poštovanje i razumijevanje ključevi uspješne ljubavne veze baš kao što su i ključevi uspješnog suživota različitih naroda na istom prostoru.

Umjesto nizanja općih mjesta i uopćenih klišeja, Edo nas uvodi u dnevne boravke i bračne sobe razorenih parova, raskrinkavajući intimu koju pokušavamo pod svaku cijenu sakriti od javnosti, nerijetko glumeći idilu. Još na Down, uz predivne vokalne dionice Diyale, Maajka trezveno rezonira, “Tebi treba oslonac tebi treba i sigurnost, a ja sam neozbiljan tip kojem malo fali odlučnost. Naša ljubav pretvorila se u naviku, navikli se na loše jedno drugom ušli ispod kože”. Na taj način nas živopisno odvodi unutar veze koja je tek nekoliko minuta od svog kraja.

Ljubomora, koju i na Downu spominje kao patogenog uzročnika konflikta, ima svoju ulogu i na genijalnoj Rek’o sam joj u kojoj, po tko zna koji put, Osmić kirurški precizno interpretira razaranje međusobnog povjerenja i ljubavi, ovog puta s djecom kao kolateralnom žrtvom tragične ljubavne priče.

U Rek’o sam joj vrhunac doživljava Edin osjećaj za dijalog. Njegov talent da, kroz svakodnevni govor, poštapalice, pravovremene psovke, promjenu boje glasa i ritma te razmjenu među likovima stvori snažan dramaturški efekt i dinamičnost, poslužio mu je za savršen zaron u tragediju suvremenog braka. Rek’o sam joj, sa svim svojim dijaloškim i monološkim dionicama, pripada kazališnim daskama jednako koliko i glazbenim pozornicama.

“Onda sam joj rek’o: Ne pijem više, falite mi i ti i naš mali. Čak mi i usisavanje onog našeg jebenog tepih fali. Jebiga zajebo sam i zato najebo sam i znam da i ti mene još voliš, reko mi je neki dan Boris. Rekla mi je i Tena da si odjebala onog kretena. Shit. Ne mogu vjerovat kako si s njim, bona, mogla samo bit!? Šta sram mene? Ma sram bilo tebe! Jel’ te dobro jebe? Reci mu da ne prilazi blizu naše djece, idite u pičke matere ne’š mene ponižavat! Nakon tri mjeseca ideš se bona s drugim jebavat! Vidimo se na sudu! I djeca će moja da budu k’o što su uvijek i bila…od njega pravit debila! Jes’ čula!?”

Edo Maajka, Rek’o sam joj

Između ostalog, Edo kroz svoje pjesme uspješno demistificira koncept balkanskog mačo muškarca, konstrukt koji se kroz umjetničke i pseudo-umjetničke stereotipe provlači već desetljećima. Ispravnije prikazuje muškarca kao jednako ranjivog, ali i jednako prisutnog u životima svoje djece umjesto klasičnog, otuđenog, jednodimenzionalnog i distanciranog opskrbljivača koji ne pokazuje emocije, izbiva iz kuće i vara ženu te nema nikakvih dubljih, egzistencijalnih misli ni sumnji.

Tako na stvari Otrov upravo rečenice služe kao granate. Služe kao meci. Pripovjedač je nezaposlen, frustriran. Od jutra razmišlja o njenim manama i uvredama. “Ti umorna sa posla i još nasmijana, tri su rečenice dosta da si razjebana, a ja pogađam sa svih pet, vježb’o pola dana”. Ona uzvraća jednako oštro, uzvraća rafalno. Edo repa, “Od tvojih pet rečenica drugi ne bi ustali”. Riječi stvaraju i razaraju domove.

Kad sam ja krenuo radit Mahira i Almu, ja sam iš’o od osnovice da svaki muškarac ima Almu“, rekao je jednom prilikom Edo.

3. svibnja je za Mahira i Almu bio sve samo ne svečan. Ipak, njihova fiktivna žrtva koja je simbolizirala stvarne žrtve, otvorila nam je vrata u izuzetan pripovjedački svijet Ede Maajke u kojem i danas liječimo rane ili idealistički tragamo za pomirenjem i zajedničkom riječi.

Taj “treći maj” bio je svojevrsni portal.

Nakon tolikih razorenih veza i brakova, nakon tolikih života koji su prekinuti i rastrgani zbog zločina, nesporazuma i nerazumijevanja, na Putu u plus i osobito na Otrovu, Edo Maajka nudi alternativu. Ima tu umjetničku snagu i mudrost izabrati pomirenje i razumijevanje kao, kreativno i stvarno, puno teže ostvarive ciljeve. Tjera zajebe i nesigurnosti. Kaže, “Ne sjećam se više svađa, al’ se sjećam pomirenja.”

Kaže, “pravo”.

Ona poštapalica, doskočica. Onaj detalj, dodatak na kraju stiha koji ubaci onako usputno. Da ga začini. Ona sitnica koja te stihove čini autentičnima i baš, ono znaš, pravo Edinima.

  1. Odličan text.

    Sviđa mi se

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: