Ne kradi!: Pravna povijest samplea u hip hop glazbi

Dan Charnas je poprilično burno reagirao nakon što je 1991. u New Yorku objavljena presuda u predmetu Grand Upright Music Ltd v. Warner Bros. Records Inc.

“Ubit će hip hop glazbu i hip hop kulturu”, obznanio je Charnas, značajni američki hip hop novinar i autor koji je u to vrijeme bio visokorangirani menadžer u izdavačkoj kući Def American Records. “Hip hop ne stvara glazbu na tradicionalan način. Mislim da pravni sustav SAD-a kao ni federalni sudac starije generacije, nemaju kulturni kapacitet razumjeti ovu kulturu i način na koji se djeca s njom poistovjećuju”.

Kevin Duffy, sudac okružnog suda u New Yorku, u navedenom je predmetu donio presudu kojom je popularni reper Biz Markie dužan Ircu Gilbertu O’Sullivanu isplatiti 250 tisuća dolara na ime naknade štete zbog neovlaštenog korištenja dijela O’Sullivanove pjesme Alone Again (Naturally) u svojoj stvari Alone Again. Sudac Duffy je Markieju (točnije njegovom izdavaču Warner Bros. Records Inc.) zabranio daljnju distribuciju Markiejevog albuma I Need A Haircut i protiv Markieja podignuo kaznenu prijavu zbog krađe intelektualnog vlasništva.

Bila je to presuda koja je dobro protresla izdavačku industriju i hip hop kulturu čije je korištenje sampleova do tada djelovalo u sivoj zoni.

Istina, MC Hammer je za svoj hit Can’t Touch This trebao dio tantijema ustupiti Ricku Jamesu čiju pjesmu Super Freak je djelomice koristio i da, De La Soul jesu nakon tužbe izvansudskom nagodbom pristali The Turtlesima platiti za korištenje njihovog hita iz 60-ih u svojoj pjesmi Transmitting Live From Mars, ali korištenje dijelova tuđe pjesme u hip hop produkciji do tada nije imalo sudski presedan kojim bi se neovlašteno korištenje dijela tuđe pjesme smatralo kršenjem autorskih prava.

U obrazloženju svoje presude sudac Kevin Duffy kreće s “‘Ne kradi!’ je opomena još od samog početka civilizacije”.

Uvod je to biblijskih razmjera suca za kojeg se u samom Almanahu federalnog pravosuđa iz 2004. iznose citati odvjetnika koji su tvrdili da je znao biti “ćudljiv i sirov”. Ključan element bila je činjenica da su Biz Markie i njegov tim od O’Sullivana i njegovog izdavača prethodno tražili dozvolu i nisu je dobili, ali su svejedno zadržali dijelove glazbe i stihova. Bio je to znak sucu Duffyju da je Markie bio svjestan da neovlašteno koristi tuđe autorsko pravo.

Iz svih izvedenih dokaza jasno proizlazi da su tuženici znali da krše tužiteljeva prava kao i prava drugih“, piše Duffy u obrazloženju i dodaje, “Njihov jedini cilj bio je prodati tisuće i tisuće ploča. Ovo bešćutno nepoštivanje zakona i prava drugih zahtijeva, ne samo prethodnu zabranu koju traži tužitelj, već i strože mjere.”

Sudac Duffy će u fusnotama ovako odbaciti obranu tuženika, “Argument koji su tuženici predložili, a koji kaže da bi ih se trebalo opravdati jer se i drugi koji se bave “rap glazbom” bave ilegalnim aktivnostima potpuno je prividan. Sama izjava argumenta je njegovo vlastito opovrgavanje.

Nakon objave citirane presude uslijedile su brojne nove tužbe dok su izdavačke kuće koje su imale potpisane hip hop izvođače od njih zahtijevale da prethodno odobre korištenje sampleova, a osobito se vodilo računa o slanju pisama u kojima se tražilo odobrenje jer je sudac Duffy pokazao da slanje samog zahtjeva za korištenjem prava dokazuje da priznajete tuđe autorsko pravo.

Samo ‘prava glazba’ će trajati?

Korištenjem samplea zapravo se konzumiraju dva prava, jedno koje se odnosi na korištenje samog glazbenog djela (s riječima ili bez riječi) kao autorskog djela koje pripada samom autoru ili autorima te korištenje zvučne snimke, reprodukcije, odnosno pravo na reproduciranje master snimke koja nerijetko pripada izdavaču.

Kako bi izbjegli plaćanje naknade za dva prava, hip hop producenti poput Dr.Drea, RZA-e i brojnih drugih, uključujući i Coolija u Gangsta’s Paradise, znali su koristiti interpolacije. Napravili su vlastite snimke određene pjesme i koristili dijelove te snimke pa bili obvezni platiti naknadu samo za korištenje dijela skladbe ili riječi odnosno za samo autorsko djelo – ne i za samu snimku.

Pažnju je 1997. privukao i predmet Tuff ‘N’ Rumble v. Profile Records u sklopu kojeg su The Honey Drippers tužili Run DMC za korištenje njihovih drumova u Run DMC-jevoj pjesmi Back from Hell. Tužbeni zahtjev izdavača Honey Drippersa je odbijen jer nisu uspjeli dokazati povezanost između svog autorskog djela i onog od Run DMC-a.

Sud u New Yorku 1991. nije ulazio u pitanja o tome kakav sample konstituira korištenje tuđeg autorskog rada, a kada se radi tek o svojevrsnoj obradi originala, ali je zato presuda u predmetu Bridgeport Music, Inc. v. Dimension Films iz lipnja 2005. postavila poprilična ograničenja na slobodno sempliranje kada je žalbeni sud izmijenjeni akord grupe Funkadelic u trajanju od dvije sekunde u sklopu pjesme 100 Miles and Runnin’ grupe NWA, proglasio neovlaštenim korištenjem tuđeg autorskog djela.

Žalbeni sud u SAD-u tom je prilikom ustanovio da samo autor djela ima pravo na sempliranje pa je potrebno zatražiti odobrenje od autora čak i ako se radi o neznatnom ili gotovo neprepoznatljivom semplu djelička originala. Ta presuda imala je snažan efekt na svijet glazbe, osobito svijet hip hopa gdje je do tada postojala određena praksa da se izmijenjeni ili vrlo kratki isječci iz tuđe pjesme ipak mogu koristiti bez plaćanja naknada. Ova je odluka zamrznula mogućnost obrane koja se oslanjala na korištenje doktrine de minimis non curat praetor po kojoj sudac neće odlučivati o beznačajnim, sitnim pitanjima ili prijestupima.

Zaključno, nažalost ne postoji kamen iz Rosette koji bi nam omogućio interpretaciju zakona o zaštiti autorskih prava“, stoji u odluci žalbenog suda. “Mi smo odlučili tumačiti ga doslovno. Ako Kongres kao zakonodavno tijelo ne želi ovakav zakon, glazbena industrija može, kao što su uostalom i činili u prošlosti, od Kongresa zahtijevati da zakon izmijeni“, stoji u obrazloženju uz komentar kako glazbena industrija ima smjernice i know-how koji joj omogućuju izgradnju stabilnog sustava licenciranja.

2016. je odjeknula presuda u predmetu VMG Salsoul v Ciccone u kojem su bend Salsoul Orchestra i njegov izdavač od Madonne i njenog izdavača tražili naknadu zbog sempliranja njihovog zvuka roga u njenom hitu Vogue. Tom prilikom je sud kontrirao presudi Bridgeport Music, Inc. v. Dimension Films iz 2005. zaključivši da se radi o minornom i beznačajnom sampleu koji je kao takav pokriven načelom de minimis pa Madonna i njen izdavač nisu za to dužni platiti naknadu. Sud se tom prilikom pozvao na presudu iz 2003. u predmetu Newton v. Diamond kojom je odbijen tužbeni zahtjev jazzista Jamesa Newtona koji je od Beastie Boysa tražio naknadu zbog kratkog, šestosekundnog samplea koji se ponavljao tijekom cijele pjesme Beastie Boysa.

2020. je Drake dobio važnu potvrdu žalbenog suda kojom su sampleovi u njegovoj stvari Pound Cake/Paris Morton Music 2 zaštićeni fair use doktrinom koja autorima omogućuje stvaranje transformativnog rada što je Drake, prema mišljenju sudskog vijeća, i učinio na način da je različitim rasporedom riječi spoken-word pjesme Jimmy Smith Rap pokojnog jazz izvođača Jimmyja Smitha izmijenio njegovo značenje i kritički se na njega osvrnuo.

Poruka u pjesmi Jimmy Smith Rap je o nadmoći jazza i obezvređivanju drugih glazbenih žanrova koji, za razliku od jazza, neće trajati. Pound Cake šalje suprotnu poruku govoreći da nije jazz ta glazba koja je nadmoćna već je nadmoćna ‘prava’ glazba, neovisno o žanru“, stoji u presudi Estate of Smith v. Graham u kojoj se navodi da Drake na taj način u biti kritizira elitizam jazz glazbe.

“Only real music is gonna last”, čuje se na Drakeovom albumu Nothing Was the Same. “All the other bullshit is here today and gone tomorrow…”

Drake je zatražio i dobio licencu za korištenje zvučne snimke, ali nije tražio i za korištenje samog autorskog djela. Sud je ocijenio da je Aubrey Graham stvorio transformativnu, izvedenu inačicu originala koja je time zaštićena načelom fair use. Osim toga, Drakeova pjesma nije utjecala na komercijalno tržište koje je pokrivao original Jimmyja Smitha.

Važna presuda Suda Europske unije

2019. je njemački bend Kraftwerk nakon 20 godina dobio pravnu bitku protiv hip hop producenata Mosesa Pelhama i Martina Haasa koji su sempliranjem iskoristili dvije sekunde snimka njihove stvari Metall auf Metall. Sud Europske unije presudio je kako proizvođači fonograma imaju isključivo pravo dozvoliti ili zabraniti reprodukciju dijela i cijelog fonograma. Korištenje samplea iz fonograma, bez obzira koliko kratko, smatra se reprodukcijom dijela tog fonograma što je zaštićeno autorskim pravom.

Suprotno je to odluci Ustavnog suda Njemačke koji je 2016. odbio Kraftwerk dajući prednost umjetničkoj slobodi.

Sud Europske unije je ipak naglasio da sempliranje na način da se originalni zvuk izmijeni do neprepoznatljivosti neće biti smatran reprodukcijom niti zaštićen autorskim pravom.

Ova odluka bi mogla ohrabriti autore i njihove izdavače koji se žele zaštititi odnosno dobiti naknadu za korištenje sampleova izvučenih iz njihovih autorskih djela pa je za očekivati povećan broj tužbi na prostoru Europske unije.

30 je godina prošlo od presude suca Kevina Duffyja koja je označila početak pravnih zavrzlama oko tumačenja pravne prirode samplea i načina na koji je isti integriran u hip hop glazbu koja je kreativnim korištenjem sampleova iz različitih žanrova nerijetko omogućila pogled iz drugog kuta i bacila novo svjetlo te nerijetko oživjela i popularizirala određene pjesme. S druge strane, nepobitno je da se hip hop u velikoj mjeri oslanjao upravo na korištenje tuđih pjesama i tuđeg autorskog rada kako bi izgradio svoju priču.

I danas je otvoreno pitanje u kolikoj mjeri je shvaćena transformativna vrijednost samplea u sklopu hip hop glazbe, ali i kako najbolje pomiriti slobodu stvaralaštva s autorskim pravima.

Sudac Kevin Duffy preminuo je 2020. u 87. godini života, ostavivši za sobom bogato naslijeđe i u konačnici reputaciju iznimno cijenjenog pravnog stručnjaka. Imao je mnogo zahtjevnije slučajeve koji su mu obilježili karijeru uključujući suđenja u nekoliko slučajeva vezanih uz terorizam. Ipak, presuda iz 1991. kojom je reperu Bizu Markieju rekao da “ne krade”, pokrenula je snažnu pravnu lavinu vezanu uz sample, jedan od najznačajnijih individualnih elemenata u hip hop glazbi.

Biz Markie? On je 1993. izbacio album čija naslovnica je ilustrirani trenutak žestoke rasprave tijekom sudskog ročišta sa sucem kraj kojeg stoji pločica s imenom The Honorable Biz Markie.

Album je nazvao All Samples Cleared!