Josip Horvat: Krivudavim i dugotrajnim putevima

“U prirodi je čovjeka da žudi za novostima”. Tako će Josip Horvat (1896. – 1968.) otvoriti svoju knjigu Povijest novinstva Hrvatske 1771. – 1939. “Od prahistorijskih vremena pa sve do danas novost je ljudstvu gotovo jednako važna kao i hrana. Novinstvo ima dakle izrazito društvenu funkciju”, stoji u uvodu Horvatovog detaljnog pregleda povijesti novinarstva na području Hrvatske.

Kao dugogodišnji glavni urednik Jutarnjeg lista, Horvat je bio i više nego pozvan svoje iskustveno i povijesno poznavanje novinarstva pretočiti u obuhvatnu i vrlo vrijednu knjigu koja istražuje i sistematizira razvoj ove djelatnosti. U godini u kojoj se obilježava 150. godišnjica smrti Ivana Perkovca – jednog od prvih novinara na prostoru Hrvatske – donekle brine i žalosti činjenica da je ime Josipa Horvata u mnogočemu zapostavljeno i prešućeno kada se govori i piše o značajnim imenima koja su obilježila domaće novinarstvo.

Horvat jest jedan od naših najvažnijih medijskih i kulturnih djelatnika u 20. stoljeću, što uključuje i njegov velik publicistički doprinos i povijesni rad bilo kroz knjige Politička povijest Hrvatske I i II i Kultura Hrvata kroz 1000 godina, bilo kroz biografije ključnih političkih ličnosti poput Gaja, Starčevića i Supila.

Funkciju glavnog urednika Jutarnjeg lista obavljao je u nezavidnom razdoblju od 1926. do 1941. kada je list ukinut proglašenjem NDH. Ostao je upamćen kao snažan zagovaratelj građanske, demokratske i liberalne Hrvatske.

Horvat, koji je u novinarstvo ušao 1913. kroz list Obzor, preuzeo je 1926. uređivanje Jutarnjeg od Eugena Demetrovića koji je taj dnevni list modernizirao, komercijalizirao i učinio ga najtiražnijim u Zagrebu. Horvat, pak, Demetrovićevim uređivanjem Jutarnjeg nije oduševljen. Spočitava mu okretanje senzacijama. “Vjerojatnost, tačnost vijesti je nuzgredna, sitna se zbivanja uvećavaju kad ih nema, događaji se izmišljaju ‘stvaraju'”, piše Horvat ističući kako se osobito spretno servirao kriminal koji je služio kao magnet za čitatelje koji su se otimali za svoj primjerak. Demetroviću ispravno pripisuje zasluge za pokretanje prve sportske rubrike te gospodarskog priloga, kritizirajući “nedostatak sistemskog praćenja i analize ekonomskih pojava“.

Osobito zanimljivo Horvat piše o novinarstvu neposredno nakon Prvog svjetskog rata kojeg je on sam proveo u ratnom zarobljeništvu. Ističe kako se nakon velikog rata u potpunosti promijenio način uređivanja informativnih listova.

“Nova vijest dominira, ona dolazi na prvo mjesto, daje listu tzv. glavni naslov. Glavna vijest nadomještava nekadašnji uvodni članak, načinom na koji je prikazana redovno izražava i političku misao, u nekoliko riječi nastojeći dati analizu događaja i tako utjecati na mišljenje. Uvodni članak redovito je potisnut na drugu stranu. Tendencija je da bude što kraći – moderni čovjek nema vremena čitati dugačke rasprave.”

Horvat tako u svojoj Povijesti novinstva Hrvatske bilježi izumiranje feljtona nakon Prvog svjetskog rata. Piše kako feljton zamjenjuje reportaža pa se smanjuje suradnja s vrlo iščekivanim i cijenjenim feljtonistima poput A.G.Matoša. Feljtone donekle nadomještaju ćaskanja (causerie), kratko duhovito naklapanje o temi dana koja redovno nije književna. Informativne novine okrenute su novoj čitateljskoj publici, a napredak tehnologije utječe i na uređivačku politiku.

Ovo su tek crtice iz Horvatovog pozamašnog opusa. Jutarnji list je pod njegovim uredništvom izrastao u ozbiljan, vrlo cijenjen dnevni list s odličnom književnom i kazališnom kritikom, reportažama iz inozemstva i kvalitetno pokrivenim društvenim i političkim temama. Vrijedi istaknuti kako je Horvat list morao uređivati u vremenu značajne cenzure tiska, Šestosiječanjske diktature tijekom koje je zabranjen rad političkim strankama te kasnije i u vremenu jačanja političkih tenzija u Europi tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća.

Na fotografiji naslovnica Jutarnjeg lista povodom smrti Stjepana Radića
Ovdje pogledajte digitalizirano izdanje Jutarnjeg Lista od 12. kolovoza 1928.

Horvat će pisati kako su “putovi razvića novinstva bili krivudavi i dugotrajni”. Novinarstvo je imalo jednog stalnog regulatora – vlast, što državnu, što crkvenu. Mariju Jurić-Zagorku istaknut će kao prvog hrvatskog političkog reportera, a ranije spomenutog Ivana Perkovca naziva “ocem hrvatske žurnalistike“.

Cijeni prvenstveno zdrav otklon novinara od vlasti, cijeni demokratske procese i upozorava na jačanje totalitarnih režima. Cijeni otklon od demagoškog.

Značajan doprinos proučavanju života i djela Josipa Horvata dat će Boris Beck koji je na njemu doktorirao i objavio knjigu Politički portreti Josipa Horvata kroz koju radi presjek njegovog djelovanja. Beck će pravilno okarakterizirati Horvatove biografije kao “hibridni žanr” koji povijesne subjekte pretvaraju u predmet propovijedanja te se nalaze između historiografije i fikcije. Povjesničari neće propustiti priliku naglasiti Horvatov ponešto liberalniji pristup citiranju i navođenju izvora, Branko Matan je detaljno istraživao njegov rad, objavio Horvatova pisma i druge radove, a Ivo Žanić nazvat će ga duhovitim, nadarenim i načitanim piscem u osvrtu kojeg je prigodno nazvao “Autor koji je nestao”.

Uistinu, nakon što je Prvi svjetski rat proveo na frontu i u ruskom zarobljeništvu, Horvat zbog sudjelovanja u jednoj zagrebačkoj masonskoj loži i jasno istaknutom liberalizmu, Drugi svjetski rat provodi praktički u izolaciji svog zagrebačkog stana, vodeći osobni dnevnik koji je posthumno objavljen, a poslije rata djeluje i objavljuje redovito, ali samostalno i bez značajnijeg sudjelovanja u kulturnom i društvenom životu.

Priređujući tekst za Hrvatski biografski leksikon, Mladen Švab će istaknuti Horvatovo sudjelovanje na PEN kongresu u Dubrovniku 1933. kao i da je dvadesetak godina prije pokretanja Ljetnih igara predlagao da Dubrovnik po uzoru na Salzburg uprizori djela starih hrvatskih pisaca uključujući Držića i Gundulića.


Horvatovo djelovanje, dakako, nije se moglo zaobići s djelovanjem dvojice suvremenika i intelektualaca čiji su prsti bili otisnuti na gotovo svim značajnijim društvenim fenomenima tadašnjeg Zagreba.

O Milivoju Dežmanu će Horvat pisati kao uspješnom uredniku koji je imao smisla za nove tekovine novinske tehnike, preuzevši list Obzor u trenutku kad se politički život Hrvatske uistinu našao na prekretnici. Dežman je liječnik i književnik koji obje svoje struke unosi u svoj rad urednika i publicista. Horvat naglašava kako su do tada jedino još Ljudevit Gaj i Milan Grlović preko tridesetpet godina bili novinari. Upravo na inicijativu Dežmana, piše Horvat, pokrenuta je izgradnja Hrvatskog novinarskog doma.

Zbog svojih kazališnih kritika i tekstova o Miroslavu Krleži, Josip Horvat ostat će, nažalost, gotovo jednako upamćen i spominjan kao i zbog svog dugogodišnjeg uredničkog i publicističkog djelovanja.

1932. Krleža objavljuje (u vlastitoj nakladi) knjigu polemika Moj obračun s njima kroz koju bez zadrške odgovara kazališnim kritičarima povodom njihovog osvrta na njegov komad Gospoda Glembajevi. Osobito teška artiljerija ispaljena je u smjeru Rudolfa Maixnera i Josipa Horvata. O tome kako se i na koji način Horvatov polemički sudar s Krležom odrazio na njegov društveni i profesionalni status, tema je sama po sebi.

Horvatova vrijednost političkoj i društvenoj misli Hrvatske kroz 20. stoljeća ističe se kroz nekoliko elemenata od kojih treba izdvojiti njegovu erudiciju, predanost arhivistici i istraživačkom radu, kazališnu kritiku, intelektualnu znatiželju, otpor prema totalitarizmu i dogmi, kritiku nacionalne mitomanije te njegov prvorazredni jezično-stilski output.

Širina koju mu nije dozvoljavao urednički i novinarski rad, Horvat je sebi osigurao kroz svoj povijesno-publicistički pa čak i povijesno-književni rad. Objavljuje povijesne romane poput 1848 ili Ikarov let, a osobito vrijedno mjesto u povijesti hrvatske publicistike zaslužuju prije svega njegovi portreti Gaja, Starčevića i Supila.

Horvatova rečenica u njima dobiva potpuni zamah, njegove stilske figure i psihologizacija kao i uspješna kombinacija narativnih i povijesnih linija, rezultira radovima izrazite vrijednosti kroz koje Horvat uspijeva dočarati društveno-politički kontekst te, zahvaljujući svojoj intelektualnoj širini i osjećaju za ono psihološko i motivacijsko, pruža nam uvid u psihu i motive nekih od najznačajnijih osoba u novijoj hrvatskoj povijesti, ali i jasno skicirati europske prilike u kojima su djelovali.

U biografskoj prozi Hrvatski panoptikum, Horvat će 1965. pisati o životima Milivoja Dežmana, Vladimira Lunačeka, Milana Šufflayja, Huga Mihalovića i Vinka Kriškovića i na taj način portretirati vrijedne profesionalce kao i vrijeme i mjesto u koje su živjeli i djelovali, kreiravši kroz crtice njihovog života i vrlo uvjerljivu sliku vremena.

U takozvanim malim jezicima i kulturama, onim jezicima i kulturama koje često nemaju ili mogućnosti ili sposobnosti skrbiti o sebi, svojoj tradiciji, povijesti i svom identitetu, vrijednost kroničara vremena, važnost povjesničara i značaj intelektualaca koji su svjesni potrebe bilježenja i promišljanja društva i njegove povijesti – od ključne je važnosti za imunitet tog društva. Još važnije od toga jest da to promišljanje bude kritičko promišljanje jer u takozvanim malim jezicima i kulturama, onim koji nemaju mogućnosti kritički promišljati sebe, taj prazan prostor vrlo brzo okupiraju mitomanija i dogma.

Bit će da su putevi razvoja naroda, kao i putevi razvoja novinarstva, krivudavi i dugotrajni.

Horvatova vrijednost nije tek u odluci da bilježi i zapisuje te da promišlja, već i u disciplini kojom je to radio, samopropitkivanju i kritičnosti. Njegov doprinos jeziku nije samo količina već kvaliteta i predanost te pravovremeno uočavanje važnosti razvijanja jezika i njegovo obogaćivanje. Snažan jezik znači snažnu misao.

Iako daleko od savršenog ili bezgrešnog, rad koji iza sebe ostavlja Horvat, kako novinarski tako i publicistički – zaslužuje u najmanju ruku da ga se kritizira, što znači da ga se i čita, što znači da ga se i promišlja. A zajedno s njim i zahvaljujući njemu, promišljati možemo i o svom jeziku i svojoj povijesti.