Proslavljeni i progonjeni rock kritičar Lester Bangs, bio je u svojim kasnim dvadesetima kada je za časopis Creem objavio tekst naslova Let Us Now Praise Famous Death Dwarves (or how I slugged it out with Lou Reed and stayed awake). Formalno se radilo o intervjuu s bitno slavnijim i još progonjenijim glazbenikom Lou Reedom, ali u naravi se radi o  nazovi-esejističkom uvodu nakrcanom razdraganim pejorativima na koji se naslanja potpuno nekontrolirani razgovor Bangsa i Reeda u hotelu Hilton, u kasnim noćnim satima poslije Reedovog nastupa. Creem je ovaj intervju naslovio “žestokim obračunom bez ograničenja“, nastavkom na njihov zloglasni razgovor iz 1973.

Prekrasan primjer gonzo novinarstva, ovaj je tekst izvrstan prikaz kompliciranog odnosa već slavnog pjevača s kasnije vrlo utjecajnim rock kritičarom. Lou Reed je iza sebe imao objavljeno nekoliko solo albuma uključujući Transforer, Babel i Sally Can’t Dance. Bivši frontmen Velvet Undergrounda lansirao je dojmljivu solo karijeru ispunjenu drogama, drag modelima, suradnjama s Davidom Bowiejem i Andyjem Warholeom, nasilnim vezama, neidentificiranim supstancama i još teže identificiranim žanrovskim okvirima.

Lester Bangs je utočište za svoj beskompromisni, ovisnički, prostački i izravni stil izražavanja pronašao u časopisu Creem koji mu je dao slobodu i širinu koju nije mogao dobiti u Rolling Stoneu. Bio je nedvojbeni obožavatelj rada i djela Loua Reeda, ali, mantrajući zajedno sa svojim kolegama iz redakcije – Bangs bi ponavljao sebi u bradu kako ne želi biti prijatelj s glazbenicima. Još u razgovoru s Reedom iz 1973., razgovorom nakrcanom temama o drogama, alkoholizmu, homoseksualizmu i receptima za prehladu, Bangs piše kako je Reed napokon dobio šansu postati zvijezda i da tu šansu – upropaštava.

U Patuljcima smrti Bangs će se pitati kako je uopće moguće da je Reed još uvijek na sceni. Nakon godina autodestrukcije, glazbenih uspona i padova i svakojakih zdravstvenih stramputica, Bangs zaključuje da je Reed učio od Warhola i oko sebe podigao zidove i zidove kako bi od vanjskog svijeta zaštitio svoje vlastite ranjivosti. Onda piše, “Drugim riječima, Lou je potpuno depravirani pervertit i patetični patuljak smrti…uz to je još i lažov, propali telent.” Bangs tvrdi kako Reed živi na račun nihilizma jedne generacije koja nema dovoljno energije da se ubije.

Ljudi su očekivali da umre, piše Bangs, ali Reed se vraća kako bi počistio za sobom. Bangs nije cijenio Reedov najnoviji album Sally Can’t Dance, ali kaže, “Reed je moj heroj prvenstveno zato što se zalaže za sve one najsjebanije stvari koje mogu zamisliti. To vjerojatno pokazuje granice moje mašte”, pa zaključuje, “Ja sam uvijek želio imitirati najdestruktivnijeg bastarda koji se znao kretati sa stilom. Stoga, Lou Reed.”

Takvom kombinacijom ljubavi i averzije natopljen je uvodni dio Patuljaka smrti. Lester Bangs, kritičar poznat po slici u majici s natpisom “Detroit Sucks”, zavolio je čikašku scenu nakon prelaska u redakciju Creema. U jednom od razgovora s kolegom kritičarem Jimom DeRogatisom rekao je kako svoje intervjue voli započinjati s “najuvredljivijim pitanjem koje sam mogao smisliti”.  Bangs je smatrao da su razgovori s rock zvijezdama postali obično uvlačenje i dodvoravanje ljudima koji nisu baš toliko posebni. Lester Bangs je s njima volio ulaziti u verbalne obračune.

Bangs je u svojim tinejdžerskim godinama postao opsjednut glazbom, slušao Milesa Davisa i Mingusa, čitao Kerouaca, oponašao Burroughsa. Rolling Stone se nije mogao nositi s tekstovima mladog kritičara pa je ovaj prešao u Creem gdje su mu neki od tekstova dostizali i brojku od 40 tisuća riječi. Gonzo forma (etiketa koju Bangs nije volio) reportera uronjenog u priču o kojoj izvještava, lude reference, raspojasani tok svijesti i Bangsov beskompromisni stil, odlično su se uklopili u potpuno razularenu rock and roll scenu s početka 70-ih.

“Znaš, drag si mi, iako mi zdrav razum govori da si idiot, ali epistemološki gledano, stvari koje radiš prikrivaju činjenicu da si ti jedna onomatopeja podzemnog reptila“, rekao mu je Lou Reed.

“Zaboga Lou, zvučiš poput Allena Ginsberga“, odgovara mu Lester.

Lou Reed mu zatim kaže da on njega podsjeća na Ginsberovog partnera Petera Orlovskog, da ne zna ništa i da većinu vremena provodi hvatajući vlastiti rep. Bangs mu na to odgovara uvredljivim protupitanjem, “Smatraš li ti da si postao parodija samog sebe?”

U takvoj atmosferi prolazi i ostatak intervjua koji je dodatno zacementirao ulogu Bangsa kao najpomaknutijeg rock kritičara i Loua Reeda kao regresivnog osobenjaka u najboljem smislu tih riječi. Intervjuu je prisustvovala i Reedova asistentica koja pokušava prekinuti razgovor i Reeda otjerati u krevet.

Bangs je pokušao Reeda nagovoriti na poneku ružnu riječ prema Bowieju s kojim se Reed prethodno bio ozbiljno zakačio, ali ovaj je to vješto izbjegao i umjesto toga strelice uputio u smjeru Iggyja Popa nazvavši ga “dragim, ali glupim”. Uslijedila je nezaobilazna rasprava o raznim drogama koje su u to vrijeme kružile scenom. Reed upozorava Bangsa da smanji s pićem, ali Bangs ga ne sluša jer je prije dvije godine Reed bio taj koji nije prestao točiti Johhnie Walker Black.

Bangs ga zatim pita smatra li se odgovornim zbog rastućeg trenda zloupotrebe droga i samoubojstava jer ih on glorificira u svojim dekadentnim pjesmama. Reed se ne slaže. “To je tri posto od stotinu mojih pjesama”, govori mu. Kada se nisu uspjeli složiti oko deficinije riječi “dekadentno”, Lester Bangs pita Reeda što on smatra dekadentnim. “Tebe”, uzvraća Reed. “Zato što si nekoć znao pisati, a sad si pun govana. Ne pratiš glazbu, nisi u toku s trendovima, ne znaš što tko svira. Vrlo si egocentričan”.

Kasnije, dok mu Lou Reed opisuje tehničke detalje studijskog snimanja i svirki, glazbeni kritičar Bangs u sebi promisli, “Isuse. Ako nešto mrzim slušati od muzičara je to kad govore o muzici. Najdosadnija stvar na svijetu.”

Bangs će ga pohvaliti tako što će mu reći da kod njega cijeni što se ne boji poniziti, a Reed će Bangsu uzvratiti da mu je ova nova faza s Detroitom obično sranje, kako više nije ni šupak već se pretvorio u urinarni trakt. Bangs mu odgovara da on sada pod svojim imenom prodaje običnu “pasteriziranu dekadenciju“.

Lou Reed je već bio dobro poznat po svom odnosu s medijima. Godinu ranije, u kolovozu 1974., Reed je snimljen u razgovoru s australskim novinarima u zračnoj luci kraj Sidneyja. Žute kose, velikih sunčanih naočala i ispijajući naručeni koktel, Reed se s novinarima poigravao, sarkastično (ne)odgovarajući o pitanjima vezanima uz korištenje narkotika, sadomazohizmu i porukama u njegovim pjesmama. Pitali su ga zašto želi da njegovi slušatelji uživaju droge. “Zato što su bolje od Monopolyja”, odgovorio im je mrtav ozbiljan.

Lou Reed će kasnije 1975. objaviti album Metal Machine Music, 64-minutnu kakofoniju koja je u potpunosti šokirala glazbeni svijet. Kritičari su ostali bez teksta na ovaj suludi, distorzirani nered koji je, valjda u polušali, objavio Reed, samo da bi ga nešto kasnije njegov sparing partner Lester Bangs, valjda u polušali, nazvao “najboljim albumom svih vremena”.

U Patuljcima smrti će Lester Bangs napisati kako mu laska što je jedan od njegovih heroja postao njegov obožavatelj. Napisat će da je Lou, baš kao i svi heroji, tu kako bi ga se natamburalo. “Ne bi bili heroji da su bezgrešni, zapravo, ne bi bili heroji da nisu bijedni, jadni psi, parije na Zemlji. Jedini razlog za podizanje idola jest da ga se ponovno sruši baš kao i sve ostalo. Heroj je, ponajprije, prokleto glupa stvar za uopće imati i generalna prepreka svemu što biste željeli postići sami. Osim toga, dio uzbuđenja što se nekome divite zbog njegovih umjetničkih postignuća jest i to da im zamjerate što nikad ne ispunjavaju vaša očekivanja. Osim toga, oni vole zlostavljanje, gori su od akademika, tako da jedino što preostaje jest postati potpuni nihilist i u komadiće rastrgati sve koje ste ikada poštovali. Jebi ih!”

Tako je pisao Lester Bangs.