Osnivanjem vlastitog arbitražnog sudišta Basketball Arbitral Tribunal (BAT), košarkaška organizacija FIBA 2007. godine nastojala je riješiti problem brojnih otvorenih sporova između igrača i klubova koji su zbog svog međunarodnog karaktera i nepostojanja ustaljene sudske prakse ozbiljno narušavali poslovni model, unosili pravnu nesigurnost i otežavali poslovanje. Danas je BAT kao neovisno tijelo slovi za uspješan i funkcionalan primjer rješavanja sporova između igrača, agenata i klubova, ovlašteno izdavati sankcije poput novčanih kazni ili oduzimanja licence agentima.

Sa sjedištem arbitraže u Ženevi, BAT djeluje u sklopu 12. poglavlja švicarskog Zakona o međunarodnom privatnom pravu (PILA) neovisno o prebivalištu ili sjedištu stranaka. Omogućuje mu to popriličnu slobodu prilikom donošenja pravorijeka te nezadovoljna stranka ima sužen okvir unutar kojeg bi eventualno mogla pobijati arbitražnu odluku. Arbitražna pravila BAT-a (čije su najnovije izmjene stupile na snagu u siječnju 2022. godine) sucima tako pružaju značajnu fleksibilnost u vođenju postupka, a strankama u postupku brz i učinkovit način rješavanja sporova.

Ipak, ono što predstavlja osobitost BAT-a jest odlučivanje po načelu ex aequo et bono.

Odlučivanje prema načelu pravičnosti proizlazi iz članka 15. BAT-ovih arbtitražnih pravila pa tako arbitar odlučuje o sporu ex aequo et bono, primjenjujući opća razmatranja pravde i poštenja te bez pozivanja na bilo koji nacionalni zakon međunarodnu konvenciju. Ta odredba sastavni je dio standardne, preporučene arbitražne klauzule. Strane imaju, pak, mogućnost zatražiti od sudišta da odlučuje sukladno pravnim pravilima koje oni izaberu.

Razlika je to u odnosu na, primjerice, Arbitražni sud za sport (CAS) koji u svojim odredbama propisuje kako će vijeće odlučiti o sporu u skladu s pravnim pravilima koje su odabrale strane ili, u nedostatku takvog izbora, u skladu sa švicarskim zakonom. Strane mogu ovlastiti vijeće da odlučuje ex aequo et bono. UNCITRAL-ova arbitražna pravila također odlučivanje po načelu ex aeqo et bono odnosno amiable compositeur, propisuju isključivo ukoliko to stranke iziričito zatraže što je rijetkost.

U načelu, odlučivanje ex aequo et bono arbitru daje slobodu da sam procjenjuje koja bi odluka, uzevši u obzir okolnosti slučaja, bila najpravičnija te ga se ne ograničava materijalnim propisima određene zemlje. Premda se kroz arbitražna pravila BAT-a te praksu tog sudišta arbitar ipak donekle ograničava, razumljivo je da određeni pravni subjekti ovakvom načinu odlučivanja, u kojem konačna odluka ovisi o diskrecijskoj ocjeni jedne osobe, ipak pristupaju s rezervom.

Ovlast arbitra da prilagodi ili zanemari međusobni dogovor stranaka treba koristiti s krajnjim oprezom i ograničiti ga na slučajeve u kojima bi poštivanje sporazuma stranaka dovelo samu arbitražnu odluku u opasnost da bude poništena ili neizvršiva.

Rizike koji proizlaze iz moguće svojevoljne intepretacije prava te iz pravorijeka donesenog temeljem subjektivne procjene arbitra, uvelike je ublažila praksa ovog sudišta koje je danas gotovo nezaobilazno prilikom rješavanja košarkaških sporova diljem svijeta. S obzirom na to da ovo sudište nema materijalno pravo temeljem kojeg je dužno odlučivati, ono je u određenoj mjeri i donositelj i provoditelj pravnih pravila. Omogućilo je to BAT-u da kroz godine rada izgradi dojmljivu sudsku praksu temeljem koje se donose nove odluke.

Primjerice, u odluci u predmetu BAT 1703/21 s Nemanjom Gordićem kao tužiteljem i KK Partizan kao tuženikom, arbitar upućuje na dosljedan stav zauzet tijekom godina od strane BAT arbitara da doktrina pacta sunt servanda (koja je sukladna s načelom pravičnosti i dobra) od stranaka koje sklope dogovor očekuje da će se držati tog dogovora te da je to temeljno načelo po kojemu se ispituje osnovanost tužiteljevih tvrdnji. Arbitražni sud u obzir uzima i obvezu stranaka s ciljem mitigiranja, odnosno umanjivanja rizika i troška za drugu stranu (risk mitigation) zbog čega su, u konkretnom slučaju, primanja tužitelja u drugom klubu umanjila iznos koji mu je tuženik bio dužan platiti pa je tužbeni zahtjev tek djelomično usvojen jer “igrač ne bi trebao dobiti iznos koji prelazi njegova očekivanja za tu sezonu”.

Slično tome, u predmetu BAT 1157/18 sud odlučuje, sukladno načelu pravičnosti, da je trener bio dužan uložiti više truda u pronalasku novog kluba pa mu prethodni klub nije bio dužan isplatiti cijelu vrijednost ugovora nakon prijevremenog raskida.

Arbitražni sud u predmetu Darko Planinić v. KK Cibona i KK Maccabi Tel Aviv prilikom interpretacije teksta ugovora zaključuje da se arbitar ne bi trebao striktno držati ugovornog teksta već se služiti jezikom ugovora kao polazištem za otkrivanje namjeravane svrhe ugovora, uključujući namjeravanu raspodjelu rizika, a sve to na temelju ukupnih okolnosti i radnji stranaka u postupku sklapanja ugovora. Tako je u obzir uzeo svrhu ugovora (strane traže razumno rješenje u okviru vlastitih interesa), općenito ponašanje i postupanje stranaka prije i nakon potpisa ugovora (povijest pregovaranja treba uzeti u obzir prilikom tumačenja ugovora) te sistemsku strukturu ugovora (sporne odredbe trebaju se tumačiti u odnosu na druge ugovorne odredbe).

Zanimljivo je da je sud tužitelju dao pravo na zatezne kamate od 5% godišnje premda iste nisu ugovorene i to pozvavši se upravo na načelo pravičnosti, a sve kako klub zbog neispunjavanja svojih ugovornih obveza – ne bi profitirao.

U predmetu košarkaša Tomislava Zubčića protiv turskog kluba Trabzonspor (BAT 1124/17), sud je morao odlučivati o tome hoće li prihvatiti ugovornu odredbu po kojoj Zubčić nema obvezu poduzimati bilo kakve radnje u svrhu smanjenja štete, odnosno umanjivanja rizika. CAS, primjerice, smatra da čak i ako arbitražni sud odlučuje ex aequo et bono, on ne može jednostavno odstupati od teksta ugovora; može, međutim, zanemariti nepotrebno visoku kaznenu klauzulu i smanjiti je na prihvatljivu razinu ili narediti prilagodbu ugovora. Švicarski arbitražni praktičari podržavaju taj načelan stav. Mandat arbitra nije da vlastitim razmatranjima o poštenju i pravdi zamijeni ugovorne aranžmane svojih stranaka, osim ako bi rezultat njihovih dogovora bio u sukobu sa zahtjevima kojima ne mogu slobodno raspolagati kao što bi bila javna politika (public policy). Dakle, ovlast abitra da prilagodi ili zanemari međusobni dogovor stranaka, treba koristiti s krajnjim oprezom i ograničiti ga na slučajeve u kojima bi poštivanje sporazuma stranaka dovelo samu arbitražnu odluku u opasnost da bude poništena ili neizvršiva.

Primjena univerzalnih pravnih načela tako igra vrlo važnu ulogu u postupku donošenja odluka. Razvidno je to iz nerijetkih argumenata predstavnika klubova koji se, često neuspješno, pozivaju na načelo rebus sic stantibus upravo kako bi se obranile od načela pacta sunt servanda. Prošle godine je u predmetu Brantley v. KK Unics, sud prihvatio tužbeni zahtjev igrača koji je tražio isplatu plaće iako je napustio ruski klub koji mu je zatim raskinuo ugovor zbog kršenja ugovornih odredbi. Sud je odluku obrazložio objasnivši da je odlazak američkog košarkaša iz momčadi bio opravdan zbog više sile uzrokovane ratom u Ukrajini.

Primjena pravila pravičnosti vidiljva je i kod raskida ugovora zbog neprofesionalnog ponašanja igrača i trenera. Tako sud u predmetu BAT 0631/14 zaključuje da je poslodavac dužan treneru dati opomenu pred otkaz i mogućnost da ispravi svoje ponašanje prije nego što ugovor prijevremeno raskine zbog kršenja ugovornih odredbi, iako takva odredba nije izričito navedena u ugovoru.

Nasuprot tomu, praksa BAT-a prepoznaje i institut posebne odštete (special indemnity) u kojoj je igrač dužan nadoknaditi štetu klubu kao poslodavcu zbog prijevremenog napuštanja kluba. Kroz praksu je prihvaćeno da, pri određivanju iznosa posebne naknade, arbitar ima široko diskrecijsko pravo temeljeno upravo na njegovoj ovlasti da odlučuje ex aequo et bono (vidi: BAT 1172/18, BAT 1030/17, BAT 0209/11).

Košarkaško arbitražno sudište tako ostaje rijedak primjer međunarodne arbitraže u kojoj dominantnu ulogu igra načelo pravičnosti. Ekspeditivnost postupka i pravna pravila koje je ovo sudište izgradilo tijekom posljednih 15-ak godina prakse, pokazali su kako oslanjanje na univerzalna pravna načela, uz nužan oprez prilikom primjene diskrecijskog prava arbitra, može pronaći svoje mjesto na međunarodnom pravnom nebu.