Dva poprilično različita stajališta nezavisnih odvjetnika Suda Europske unije, objavljena su u razmaku od tri mjeseca i to u iščekivanju skore odluke u predmetu koji tzv. SuperLiga vodi protiv krovne nogometne organizacije UEFA-e s ciljem osnivanja privatne nogometne lige u vlasništvu nekih od najvećih europskih klubova.
Iako mišljenja nezavisnih odvjetnika nisu obavezujuća za Sud te su iznesena u različitim predmetima, pozornost su ipak privukla jer su se dva pravna stručnjaka donekle različito pozicionirala po pitanju tzv. sportskog modela Europske unije obuhvaćenog člankom 165. Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o funckioniranju Europske unije.
Prvo je u prosincu 2022. godine nezavisni odvjetnik Athanasios Rantos u predmetu C-333/21 koji je SuperLiga pokrenula protiv UEFA-e i FIFA-e, dao mišljenje u korist krovnih nogometnih organizacija zaključivši kako “Europska Super Liga može uspostaviti vlastito nogometno natjecanje izvan ekosustava UEFA-e i FIFA-e, ali ne može paralelno s tim nastaviti sudjelovati u natjecanjima u organizaciji FIFA-e i UEFA-e bez prethodnog odobrenja“. Rantos zatim zaključuje kako sportski savezi tako štite legitimna načela specifična za sportska natjecanja.
Pozvavši se upravo na koncept europskog sportskog modela, o kojem će se u predstojećem razdoblju voditi burna rasprava, Rantos zaključuje da posebne značajke sportskih aktivnosti razlikuju njih od drugih gospodarskih sektora. Sport se odlikuje visokim stupnjem međuovisnosti jer klubovi ovise jedni o drugima kako bi se mogli organizirati i razvijati u okviru sportskih natjecanja. Iz toga slijedi da su potrebni stupanj jednakosti i određena natjecateljska ravnoteža, što su značajke po kojima se sport razlikuje od drugih sektora u kojima tržišno natjecanje među gospodarskim subjektima u konačnici dovodi do istiskivanja neučinkovitih društava s tržišta.
Stoga, tvrdi Rantos, iako se nije moguće pozivati na posebne značajke sporta kako bi se iz područja primjene UEU-a i UFEU-a isključile sportske aktivnosti, upućivanja u članku 165. UFEU-a na specifičnu prirodu sporta te njegovu društvenu i obrazovnu ulogu mogu biti relevantna u svrhu, među ostalim, analize, u području sporta, eventualnog objektivnog opravdanja ograničenjâ tržišnog natjecanja ili temeljnih sloboda.
Zatim se 9. ožujka 2023. godine prvi nezavisni odvjetnik Maciej Szpunar u sklopu mišljenja koje je dao u predmetu C-680/21 u kojem je predmet rasprave status tzv. home-grown igrača odnosno domaćih igrača, referirao upravo na koncept europskog sportskog modela i iznio stajališta razlilčita od kolege iz Grčke.
Osporavana su pravila UEFA-e prema kojima se “domaćim igračima” smatraju ne samo igrači proistekli iz tog kluba, već i igrači razvijeni u drugim klubovima iste države članice. Prema UEFA-nim pravilnicima status home-grown igrača imaju oni koji, neovisno o državljastvu, u razdoblju od 15 do 21 godine treniraju najmanje tri godine u klubu države članice. Klubovi trebaju na listi od 25 igrača imati najmanje osam domaćih igrača od čega četiri iz upravo tog kluba.
Poljak Szpunar je Sudu, u neobvezujućem mišljenju, predložio da donese odluku u kojoj bi zaključio da se pravila UEFA-e i belgijskog nogometnog saveza protive članku 45. UFEU-a (sloboda kretanja radnika) u mjeri u kojoj takvi domaći igrači mogu dolaziti iz drugog kluba iz relevantnog nacionalnog nogometnog saveza. Szpunaru je, dakle, sporna definicija domaćeg igrača koja uključuje i igrače iz drugog kluba, ali istog nacionalnog saveza.
“Smatram da sporne odredbe mogu dovesti do neizravne diskriminacije prema državljanima drugih država članica. Nesporno je da je, što je igrač mlađi, vjerojatnije da stanuje u mjestu rođenja. Sporne odredbe, stoga, nužno negativno utječu na igrače iz drugih država članica”, stoji u mišljenju prvog nezavisnog odvjetnika.
Ipak, dio mišljenja koji zavrjeđuje osobitu pozornost u kontekstu vrlo značajnog spora između SuperLige i UEFA-e, jest onaj u kojem poljski pravni stručnjak komentira članak 165.
Szpunar rezonira kako 165. nije odredba koja ima opću primjenu, UEFA i belgijski savez (URBSFA), kao privatna tijela koja kolektivno uređuju pitanja plaćenog zaposlenja, niti ostvaruju niti provode politiku Unije te se nastoje pozvati na cilj javne politike kako bi opravdali ograničenje temeljne slobode. Političke institucije EU naravno imaju slobodu da, kad to smatraju potrebnim, na temelju članka 165. UFEU-a ili nekog drugog članka uspostave europski model sporta. To, ipak, ne znači da se funkcije koje imaju institucije Unije na neki način eksternaliziraju UFEA-i ili URBSFA-u. One se ne mogu pozvati na članak 165. UFEU-a kako bi dobili potpunu slobodu u svrhu ograničenjâ temeljnih sloboda iz članka 45. UFEU-a.
Ograničenja tih temeljnih sloboda koja utvrde subjekti kao što su UEFA ili URBSFA treba ocjenjivati kao sva druga ograničenja, u skladu s standardnim načelima.
Szpunar zatim zaključuje: “UEFA i URBSFA usto izvršavaju regulatorne i ekonomske funkcije. Budući da te funkcije nisu odvojene, neizbježni su sukobi interesa. Drugim riječima, UEFA i URBSFA postupali bi nelogično kad bi nastojali ostvariti javne ciljeve koji se izravno protive njihovim komercijalnim interesima.“
S obzirom na status prvog nezavisnog odvjetnika i utjecaj koji Szpunar ima pri Sudu Europske unije, naivno bi bilo odbaciti ovo tumačenje s obzirom da će, među ostalim, i ovi pravni argumenti igrati ključnu ulogu u odluci Suda kada bude odlučivao o budućnosti europskog nogometa – odnosno o tome smiju li organizacije UEFA-e i FIFA-e, pozivajući se na europski sportski model, ograničavati određena ekonomska i gospodarska prava i slobode klubova.
zadnjepolje.com 