Antički liječnik i filozof Galen u svom traktatu o požaru u Rimu 192. godine nabraja kako je u njemu izgubio brojne vrijednosti, uključujući i svakojake lijekove, ali prije svega ističe kako mu je požar progutao važnu i nezamjenjivu  kolekciju – knjiga. Jedan poznanik je izgubio toliko knjiga da je umro od tuge, ističe Galen pišući o požaru koji je uništio javne knjižnice na rimskom Palatinu.

Galen je svoju kolekciju čuvao u skladištu, ali i skladišta mogu biti knjižnice baš kao i knjižnice skladišta, a njegov tekst nam prije svega pruža uvid u društvenu važnost javnih knjižnica, način na koji su funkcionirale kao i u količinu materijala progutanog u plamenu.

Recentno paljenje gradske knjižnice u predgrađu francuskog Metza koja je stradala u uličnim nemirima, podsjetilo nas je još jednom na traume i gubitke koje čovječanstvu nanosi uništavanje knjižnica i biblioteka. Kao da prirodni uzroci nisu dovoljni, čovjek se svako nekoliko pobrine i vlastitom rukom užgati sabranu, zapisanu misao. Koliko god je tragedija velika kada potresi i poplave unište hramove književnosti, osobitu težinu nose gubitci prouzročeni ljudskom rukom – s posebnim naglaskom na piromansko uništavanje knjižnica paljenjem požara.

Povijest spaljenih knjižnica često se otvara sa zapravo mitološkim požarom koji je progutao znamenitu knjižnicu u Aleksandriji. Krivcima su proglašavani brojni akteri tog vremena da bi se prst povijesti zaustavio na Juliju Cezaru koji je, tvrdio je među ostalima i Plutarh, zapalio protivničke brodove u aleksandrijskoj luci pa se taj požar proširio i na knjižnicu koju je pak u 3. stoljeću prije Krista osnovao egipatski faraon Ptolomej I. Teško je uopće utvrditi koliko je približno knjiga, zapisa i papirusnih svitaka bilo sadržano u ovom kompleksu koji je sadržavao i muzej, astronomski opservatorij, palaču i vrtove.

Aleksandrijska knjižnica nije bila jedna, ona je sadržavala mnoštva i bila je labirint knjižnica pa je i stradavala mnogo puta uključujući, prema navodima, i od  cara Aurelijana i od halife Omera. Knjižnica koja je bila kulturno žarište svog vremena i obuhvaćala svo znanje helenskog svijeta, sadržavala je nepregledne količine tekstova i njenim su uništenjem nestali zapisi brojnih djela za koja znamo, ali i originali te prijevodi tekstova za koje buduće generacije nikad neće saznati.

Kalimah, grčki filolog i knjižničar zadužen za sastavljanje kataloga Aleksandrijske knjižnice,  suočen s tim golemim zadatkom navodno je uzviknuo: “Mega biblion, mega kakon” što bi se u nepreciznom prijevodu moglo prenijeti kao: puno knjiga, puno problema.

“Ne čudi stoga što nije odviše jako u javnom prostoru odjeknula vijest da je ozbiljno ugrožena građa Gradske knjižnice “Juraj Šižgorić” u Šibeniku. Knjižnica, srećom, nije zapaljena, ali je doživjela hakerski napad zbog kojeg je bogata i vrijedna digitalna građa – spržena.”

Sibilinske knjige, zb(i)rka kriptičnih proročanstva i obreda, uništavana je u nekoliko navrata. 83. godine pr. Kr stradale su u požaru u Jupiterovom hramu na Kapitolu koji je naredio rimski vojskovođa Sula. Ali kako je dobro poznato da proročanstva nije dovoljno spaliti jednom, moralo ih se paliti i naknadno – ovaj put po nalogu vojskovođe Flavije Stilihona. Sibilinske knjige konzultirane su u velikim krizama i nerijetko su predstavljale rizik za političare i vladare tog vremena.

Paljena je i carska knjižnica u Konstantinopolu 1204. godine za vrijeme Četvrtog križarskog rata kada su u nju provalili križari. Mongoli su 1256. godine upali u kultni Alamut (o Alamutu i njegovim asasinima lijepo piše  Vladimir Bartol u svom romanu Alamut) i spalili brojne zgrade među kojima i bogatu knjižnicu, ali ne prije nego što je mongolski historičar Ata-Malik Juvayni (ako je za vjerovati njemu samome) za svoje potrebe izuzeo pokoji primjerak.

Kozmopolitsko 20. stoljeće

Povijest je bogata i primjerima ritualnog paljenja knjiga van samih knjižnica. Librocid očito predstavlja fetiš raznoraznim despotima. U konačnici je svejedno gdje je vatra koja guta knjige, ali paljenje cjelokupnih knjižnica osobiti je primjer maloumnog barbarizma.

Sudar kultura nerijetko bi rezultirao paljenjem knjižnica i njihovih blaga pa bi naivan čovjek pomislio da će kozmopolitsko 20. stoljeće donijeti sa sobom razum i razumijevanje za drugo i drugačije. Šipak! Upravo suprotno, popis spaljenih knjižnica u tih 100 godina je spektakularno dugačak. Vatru, naime, nikad nije bilo lakše zapaliti.

Njemačka vojska je 1914. godine spalila knjižnicu Katoličkog sveučilišta u belgijskom Leuvenu, jednu od najvažnijih knjižnica suvremene Europe. Sadržavala je oko 300 tisuća primjeraka, nije joj pomogla ni belgijska neutralnost, a dio njemačke intelektualne scene okrivio je za uništenje knjižnice – otpor belgijskog civilnog društva pa je otvorena žestoka polemika. Za knjige je već bilo prekasno. Obnovljena knjižnica, koja se čak izrijekom našla u tekstu Versajskog mirovnog ugovora u dijelu koji govori o ratnim reparacijama, teško je stradala i u Drugom svjetskom ratu.

Među brojnim nacističkim zločinima protiv knjige, valja izdvojiti marljiv rad njihove organizacije Einsatzstab Reichsleiter Rosenberg koja je pod budnim okom vodećeg ideologa Alfreda Rosenberga uništavala brojne knjižnice po Europi, uključujući i barbarsko divljanje i paljenje knjižnica po Smolensku te uništavanje brojnih knjižnica u Poljskoj posljedica čega je nestanak petnaestak milijuna knjiga. Primjerice, Biblioteka Raczyńskich u Poznanu, izgrađena u neoklasicističkom stilu, uništena je u požaru izazvanom postavljenim eksplozivima. Devastirane su i knjižnice po Varšavi.

Narodna biblioteka Srbije u Beogradu uništena je u požaru uzrokovanom njemačkim bombardiranjem u travnju 1941. godine. Uništen je knjižnični fond neprocjenjive vrijednosti uključujući brojne rukopise na ćirilici. Procjenjuje se da je samo u 19 francuskih knjižnica uništenih u Drugom svjetskom ratu, nestalo preko dva milijuna naslova. Čitav niz talijanskih knjižnica je spaljeno tijekom ratnih akcija što od Saveznika što od Nijemaca i Talijana, uključujući paljenje privremene knjižnice u Vili Montesano gdje je tijekom rata prebačen dio napuljskog arhiva za čije čuvanje je bio zadužen arhivist Ricardo Filangieri.

Grof Filangieri ovako piše za The American Archivist: “Uništenje tog arhiva je stvorilo nepreglednu prazninu kada su u pitanju povijesni izvori koji govore o europskoj civilizaciji. Prazninu koju više ništa neće moći popuniti”.

U savezničkom bombardiranju Dresdena i okolice uništena je, među ostalim, i Sächsische Landesbibliothek, a zajedno s njom i neki rijetki, jedinstveni primjerci knjiga. 1943. godine je u bombardiranju Leipziga stradalo na desetke tisuća knjiga u sklopu svojevrsnog muzeja knjiga koji je bio nacionalne biblioteke. Stradala je i Graphisches Viertel, gradska četvrt krcata brojnim književnim nakladnicima.

Paljenje knjižnica ostavlja rupe u kolektivnom sjećanju. Rupe u kolektivnom sjećanju uništavaju civilizacije. I tako u krug.

U paljenju samostana po Španjolskoj tijekom ranih 30-ih godina prošlog stoljeća, antiklerikalisti su uništili i brojne biblioteke, što je žalosno i ironično s obzirom da su upravo knjige dovele do buđenja građanske svijesti u Španjolskoj. Frankoisti su nakon upada u Barcelonu 1939. godine spalili biblioteku uvaženog katalonskog jezikoslovca Pompeua Fabre. Katalonski jezik predstavljao je osobitu prijetnju suradnicima španjolskog generala.

Nikad u potpunosti nisu razjašnjene okolnosti požara knjižnice u Los Angelesu 1986. godine u kojoj je stradalo 400 tisuća knjiga. Iako su istražitelji sumnjali na jednog počinitelja, najveći požar u povijesti američkih knjižnica nikad nije u potpunosti riješen.

Spas u digitalizaciji? Ne baš

Tijekom revolucije u Rumunjskoj 1989. godine spaljena je Sveučilišna knjižnica u Bukureštu. Procjenjuje se da je uništeno preko pola milijuna naslova uključujući oko 3.700 rukopisa velikih imena rumunjske kulture.

Sarajevska vijećnica gorjela je pak u kolovozu 1992. godine. Austrougarska ljepotica i spomenik kulture otvorena je još 1896. godine, a razorena nakon nemilosrdnog bombardiranja. Zajedno s njom otišlo je i oko dva milijuna knjiga, članaka i časopisa. Narodna biblioteka bila je smještena u zgradu Vijećnice 1951. godine.

Među brojnim oštećenim knjižnicama u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata, izdvojit ćemo spaljenu knjižnicu u Vinkovcima koja je stradala u granatiranju te je sredinom rujna 1991. izgubila sav svoj knjižni fond uključujući i Zavičajnu zbirku koja je sadržavala i rukopise Josipa Kozarca, Vladmira Kovačića i drugih.

Paljenje komunalne, medijske knjižnice u francuskom Metzu rastužuje, ali ono što intrigira jest dojam da je paljenje knjižnice sekundarno pitanje. Sporedan događaj u kaosu francuskih uličnih nemira. Više pozornosti privuklo je razbijanje izloga trgovina luksuzne odjeće i automobila. Prebrojavaju se zapaljeni kontejneri. To više, ni približno, nije prvorazredni kulturni skandal. To je tek knjižnica. Spaljena.

Imamo li nekog francuskog Galena koji će pisati o golemoj žalosti koja je nastala zbog spaljenih knjiga?

Ne čudi stoga što nije odviše jako u javnom prostoru odjeknula vijest da je ozbiljno ugrožena građa Gradske knjižnice “Juraj Šižgorić” u Šibeniku. Knjižnica, srećom, nije zapaljena, ali je doživjela hakerski napad zbog kojeg je bogata i vrijedna digitalna građa spržena. Građa uključuje i digitalizirane brojeve Šibenskog lista i PDF izdanja brojnih knjiga. Zabrinjava, dakle, što biblioklasti nisu iščezli – samo su se digitalizirali.

U zadivljujućem, ali i mučnom pregledu spaljenih knjižnica kroz povijest, suvremeni francuski povjesničar Lucien X. Polastron, pristjetit će se kratkog romana Prebučna samoća cenzuriranog češkog pisca Bohumila Hrabala čiji protagonist radi u podrumu tvornice za reciklažu starog papira. Od nepoznatih kolega kroz prozor dobiva stare knjige koje treba uništiti. Umjesto toga,  Haňt’a neke od njih odvaja, čita i čuva. Stvara zavidnu kolekciju knjiga.

Podsjetit će nas to na esej Waltera Benjamina u kojem piše o raspakiravanju svoje privatne biblioteke. Habent sua fata libelli, prisjetit će se Benjamin stare latinske uzrečice. Knjige imaju svoju sudbinu. Za kolekcionara pak, piše njemački filozof, svaki pojedinačni primjerak knjige ima svoju vlastitu sudbinu. “Ne pretjerujem kad kažem da za pravog kolekcionara, prisvajanje neke stare knjige znači ujedno i njezino ponovno rađanje.”

Ponovno rađanje! Kakav li je to kontrast u odnosu na – spaljivanje!